kamene price
srijeda, 03.01.2007.
ne sjecam se bas svega ali
Super je napisati citavu stranicu pa stisnuti Delite. I rijeci i slova kao mala vojska pozure prema ponoru. Kao Selingerova djeca u "Lovcu u zitu". Dobra je to knjiga bila, razglabali smo o njoj i dan i noc . Bilo je jos nekoliko knjiga poput "Uvoda u psihoanalizu" ,"Kritike ljudskog uma", "Tako je govorio Zaratustra " ali nijedna mi nije bila draga kao ona "U Kordiljerima" Kaubojska. Indijanska.
Progutao sam ju jednu hladnu zimu u malom stanu dok sam bio djete rastavljenih roditelja u nekom novom gradu , pokriven do zuba u mekanom i velikom krevetu.
Kasnije je sve bilo jos bolje.
Nikad dosadno.
Jednom negdje neki zidov me prokleo zeljom da mi zivot bude interesantan.
"Dao ti Bog interesantan zivot"!
Sutra letim ujutro u 9. Tesko cu zaspati. Uvijek mi je drago ostaviti Amsterdam a sad mi je to jos vise drago.Nemam nikakav ozbiljan razlog, osim zasicenja. Za svaki slucaj jucer sam otisao do oceana da ga pogledam. Izgledao je ljut, vani je vrlo jak vjetar, valovi su veliki, zima je , boja oceana je svjetlo smeda, blatnjava. Izgleda kao uzjebana zemlja. Gledam BBC, klinac od trinaest godina uplovio u Antiguu sam preplovivsi Atlantic. Kaze da mu nije bilo dosadno, da je malo valjalo i da je slusao MP3.
Imam osjecaj da vrijeme tece sve brze i da zivot traje sve duze.
Tek sam spustio ruku na njen obraz i vec je svanulo. Zvoni na uzbunu.
Kazes kako si ju cvrsto drzao da si ju skoro slomio onu noc kad nisi htio nista lomiti vec stvarati.
Slomila je ona tebe ledima okrenuta i znatno slabija.
O cemu se ovdje zapravo radi?
Osisao sam kosu i sad izgledam ko i ovi ostali . Lakse ce mi biti, bolje je tako.
Nece me biti neko vrijeme, cuvaj nam ovaj mali institut za raznovrsna misljenja.
utorak, 02.01.2007.
Najteze je poceti
Nedugo za mnom jos odjekuju glasovi hodnicima tudih mjera.Dan za dan dopustao sam da mi pridu blize i jos blize i da govore. Gledao sam ih ravno u zube dok su krojili svoje misli i sjekli ih njima.Nisu mi mnogo toga rekli , mogu slobodno reci, pa i vise nisu mi rekli nista. Od silne zelje da presjeku nit ostajali bi nedoreceni u prijetvornim zeljama. Nisu uspjeli niti krenuti. Ostali su tamo razglabajuci jos o duljini i visini neba. Drsko i bez ustezanja prilazili su mi posvuda i djelili cudesne savjete. Gledao sam ih u praznu usnu supljinu dok iz nje isparava blijeda misao i pretvara se u jutarnju maglu. Ne ne nabrajam rijeci tek da bih srocio zamamnu recenicu vec jednostavno zelim posvjedociti da su meni bez straha prilazili i govorili mi sto da cinim. O, da, govorili su i kako da to ucinim. Iz ociju im je kipjela juha od zemlje i luka. Mahnuo bih na srecu glavom i otisao bez mnogo rijeci ili cak bez ijedne. Ponekad u sred noci prepao bih Ujevicem ili Borhesom te nacete i poljuljane autoritete. Nikada, iz ne znam kojega razloga nisu niti pitali "Tko si ti?" Ja doista nikada u svom zivotu nisam bio upitan nista slicno. Cak ni diplomu me nikad nisu upitali.Ja sam zivio u citavom svijetu bez ikakve diplome. Svijet i ja smo se smijali njihovoj povrsnosti dok su nam oni i dalje govorili sto i kako da cinimo.Oni su imali misljenje i o mojim zenama i o psima. Brojali su mi i case i mjerili tlak.Njih nikada nije interesiralo moje znanje vec sama i gola forma u koju znanje ne svraca ni pijano od zelje za pokazivanjem. Prakticno znanje i poznavanje logike bilo je zabranjemo jer je moralo prenijeti preko neba teret koji nije nikada nikom pomogao vec potpuno suprotno, takve su nasi danasnji sveci spaljivali, u ime momka kojega razapese samo zato sto se sasvim malo usprotivio gluposti.
Kad bih krenuo utihnuli bi a kad bih stao oni bi poceli govoriti. One, one su se skidale gole i gledale me netremice. Kad bi utihnuo glas onih prvih , pala bi noc a onda bi dosle one i skidale se gole sve do jutra kad bi otisle. Bila je to radosna slika , nekako razdragana i puna ljubavi i srece. Gladio bih im obraze i mastao o njima.
Sad kad vise ne dopustam da se skidaju gole u mojoj sobi i kad ne zelim gledati njihove oci, sad kad jednostavno secem nocnim gradovima mogu tek usput ali znacajno prosuditi da i nije bilo toliko strasno koliko je moglo biti. Moglo ih je biti i vise.
Oni su ostali zaboravljeni dok ja sjedim na posljednjem stolcu u zadimljenom baru i gledam tri djevojke , ne starije od dvadeset kako plesu salsu pred mojim ocima. Tamo malo dublje u prostoriji velik i stasit crnac prasi po klaviru i oponasa Tita Puentea u boljim danima. Birtija odise Cubanskim dimom i sirotinjom. Ovo je noc salse pomislim, kad mi neki dobar miris liznu obraz. Najteze je poceti a kasnije je lako...
Okrenem se , kad nikog da mi pokaze korak dvokorak, oho , vidi vidi, isparili, sagnem se u cucanj , primim ju za ruku i zavrtim predamnom kao cigru. Zaustavila se tocno u trenutku kad je truba stala. Bili smo savrseno uskladen par.
Toga jutra ostao sam malo duze
Ostadoh da vas izbrisem iz sjecanja. Pozelio sam se biti slobodan i pojednostaviti sliku. Obrisati ju spuzvom s razredne ploce. Nema vas vise. Zadrzat cu samo najblize kao rodbinu ili vrlo bliske prijatelje. Vas moje dame i dragi susjedi vise nema. Dobar osjecaj slobode i neka razdragana misao poce trcati po meni, s lijeva na desno pa poput osmice se zavrti i tako dok ne isceze u noci. Gledam u mutni prozor jos mutnijeg jutra sav sretan da se nista ne vidi ni vani ni unutra vec se samo naziru neke nepotrebne sjene, citava atmosfera oblici slobodu neokaljane Van Gogove zute u sred dosadnog klera. Ponovna mogucnost izrazavanja ! Sto mi je trebalo toliko cekati da se oslobodim stege ? Noseci vas citav zivot u sjecanju i mjereci svijet vasim iskustvima nisam uspio pronaci potpun razlog zajednistva pa sad ostavljam slobodnoj misli, volji i zelji da sama odluci ako uopce treba bilo kakva odluka. Mozda je dovoljno biti. Vi koji ste mrtvi, vama se vise ne obracam Vas posao je biti mojim andelom zastitnikom kao sto ce i moj biti da cuvam nekog svoga. Od zla. Ja jos moram ovdje na zemlji potraziti neke razloge a onda cu vam se i ja pridruziti, ne brinite. Vi zivi, slobodni ste od danas svake moje kriticke misli. Radite sto god vas je volja, moje je provocirati vas dok ne puknete u samoci. Ko baloni prenapuhani previsoko. Ali ne zato sto mi smeta vase prisustvo , sigurno ne , vec zato sto vas uvazavam kao sve slucajnosti oko mene. Nema se vise vremena cekati , to sam htio reci. Dosadilo mi je pa odoh sam. Puno pozdrava sa sjevernog i hladnog dijela svijeta, Malo sam vas, nadam se, zabavio svojim oslobadanjem i to je to, za ostalo vec cete se sami pobrinuti.
Koliko nam je jos lijepih veceri uz vatru i prijateljstvo ostalo, koliko jos pogleda voljene a nedirnute zene, koliko jos ljeta i uvala? Koliko jos puta cemo sami lutati otocima srednje Dalmacije s ruksakom na ledima i slobodni od svega. Koliko jos puta mislite cuti kako "mudro" zbori neka osobe koja spava s vama o tome da ste previse pili ili da ste rekli nesto sto njima nije bilo drago pa su se uzvrtili na jebeno laznim tronovima,? Koliko? Koliko puta ce vam jos reci da ne vozite prebrzo ili da cuvate neku knjigu zato i zato. Odjebi, pomislim, vrijeme je za francuske sansone! Zivio Zak Brel i njegov po grobu kolega Gogen i sve njihove ljubavnice na otoku O'Tomatou u juznoj Polineziji. Vrijeme je gospodo da se preraspodjelimo...
ponedjeljak, 01.01.2007.
Djecije cipelice broj premale za hod
Vani je lila kisa. Gasila je buku koju su sumorni ljudi mukom pokusali proizvesti oko mene koji sam cvrstim korakom krocio prema ponoci. Mokar do koze ukopao sam se na Rembrandt plainu, stao i oslusnuo na tren, zagrmila je jos jedna godina. Pokisle haljinice neprikladne za ovo vrijeme lelujale su oko mene , ljudi umorni od popijenih casa muke, slijepo su se muvali po bucnom trgu. Uslikao sam ih i krenuo u svoj stan. Proslavio sam s njima neki cudan trenutak naizgled zaustavljen u povjesti koji je potpuno relativan znajuci da je vec jednu tramvajsku stanicu dalje, jedan sat manje ili vise, kako kome. Taj sat bio bi dovoljan da doletim do tebe te da se tako skriven vremenskom igrom uvucem u tvoju postelju potpuno neprimjecen, moj dlan bi sletilo na tvoj usnuli obraz kao pero galeba i ostao miran, da te ne probudi ,tek da te dirne dok spavas.
Trenutak kasnije zastao sam na mostu, izvadio iz depa male djecije cipelice svezane jedna za drugu a razlicite , gledao ih, dodirnuo i zacudio kako su meke i male, te ih bacio u mutnu vodu. Dolje se prepala patka i prhnula uz vjetar. Od pogleda uskoro skrio ih je most. Dosta je bilo ,pomislio sam i okrenuo se na drugu stranu promatrajuci ljude kako nekud uzurbano prolaze a vec je odavno vrijeme za san. Nisam bio nimalo dirnut ovim cudnim cinom, doista bilo je dovoljno sjecanja i vrijeme je da mu umaknem. Odlucio sam otkazati stan i otici iz ove zemlje zauvjek. Dala mi je sto je mogla kao i ja njoj. Moj povrat kao usahla koza prima bistru vodu, potpuno svjestan svoga nauma radostan krecem u sve tajne odaje svojih snova, Tu cu biti jedno vrijeme i ako me tko trazi, ne daj se Ines...
U Londonu se vrtio kotac povjesti kad sam se okrenuo i njega je nestalo.
Onaj avion koji je pao u blizini nase cetvrti draga, jos smrdi po paljevini. Kao danas cujem tvoj glas kako se prepires sa sefom Mosada u Tel Avivu i zapitkujes zasto je u avionu bilo 22 tone te kemikalije od koje se pravi bojni otrov sarin. Jutro kasnije Lubers , premijer Nizozemske, dao je ostavku, Citav kvart bio je srusen i nitko nikad nije rekao koliko je ljudi zaista sklopilo oci toga dana kad je Boing 727-200 cargo, pao na sred Amsterdama. O da, znali smo i tad da nije lijepo trgovati i prevoziti iznad civilnih glava SARIN zbog kojeg i danas ratuju samo na krivome mjestu. Kako sad i kome reci " Gospodo pa sarin je u Tel Avivu i jos ga ima." Koga je briga , veselo je i Nova godina vrti kotac u sred Londona. Moglo bi se na tu temu svasta reci ali kome i zasto. Osjetit ce ljudi i tako i tako, tko i zasto im je slozio punu puskicu no nije ni moje ni tvoje da im to vise govorimo. Nisam li nedavno negdje rekao da je nase vrijeme proslo, mogli bi se odmoriti Ti i ja, svako na svojoj strani svjeta i nasmij se ponekad onom piletu bez soli u srcu Tirane . Sjeti se magarca u zoru i to ti je to ! Povjest dvadesetog stoljeca...
Postoji jedna konoba gdje sada gori ognjiste . Tamo ja idem grijati kosti i citati Ouspenskog.
A ti Zvonko, tako si se neozbiljno napio te ustanovio da su oni jako ratoboran narod, a da se nisu takvima pokazali u Srebranici... Usutkao sam te i rekao ajmo leci stari, vrijeme je. Kakve sad veze ima Srebrenica...Nisu to ovi.
