Sjeli su za stol i natocili tri case. Bilo ih je dvoje i ja. Nakon nekoliko gutljaja primjetili su da ne sudjelujem u zdravicama. Postavili su nekoliko cudnih pitanja, gledao sam ih u razigrane oci. Htjedoh im reci istinu ali rekoh im nesto nevino , nebitno. Nesto kao ne pije mi se vise ili tako nesto. Ja nisam imao vise s kim piti. Onako kako smo nas dvoje pili i svi razlozi zasto smo pili ,pa i posljedice nasega pijenja danas je nepojmljivo i neobjasnjivo. Pomislih kako sam sve pijan stvorio i sad uzivam trijezan u plodovima svoga pijanoga rada. Vino je bilo i ostalo moj prijatelj. Rakija mi je bila oslonac i supatnik- Kad bih od straha prestao disati rakija me vracala u zivot. Sto sada reci ovim mladim ljudima koji mi zele nazdraviti? Cigarete mi je nosila u lavoru a vino u bocama od po pet litara. Nije smjelo nestati ni jednog ni drugog. Pili smo i pisali pjesme, gradili kuce, pravili djecu, ratovali, plovili oceanima, penjali se na vrhove svijeta. Pili smo i pjevali zdravi u srcu. Pivo se pilo za zed a ne za zabavu. Pivo se pilo uz rakiju umjesto vode. Pilo se zbog ljubavi a ne zbog nogometa, pilo se u ratu, u krevetu, u osvit zore ! Pilo se da bi se brze vozilo , da bi brze stizali u udaljene gradove sjeverne Europe. Pili smo u Africi da se ne razbolimo . Kako danas reci djeci da sam prestao piti zato sto nemam s kim a da ih ne uvrijedim. Ne, nisam star, samo sam usamljen.
Post je objavljen 07.05.2007. u 21:25 sati.