Fitzgeraldo u sred prasume . Nagnut mu sesir, pod njim oci i silna volja. Bio sam uvjeren da mogu skociti u najplicu vodu iskosa i iz najudaljenijeg mjesta koje se svakoga ljeta pomicalo prema moru. Sve blize bio sam dubokoj vodi a time i manjem riziku i pogibelji kojom sam se izlagao godinama prije skacuci u preplitku vodu. More postaje more tek kad mu se ne vidi dno. Do tad je voda. Skociti u dubolo more potpuno je drugcija pogibelj.
Gdje smo to pogrijesili ?
Sjedim i preko puta mene i mojih misli sjedi drugi covjek i sve cesce slaze se s mojim stavovima i zamjedbama. Dok on klima glavom ja znam da starim. Naravno da bi sve bilo isto kad bi se moglo ponoviti samo bi u to bilo upetljano puno vise humora.
Zapravo sve se dogodilo preko puta mojih ociju. Sva raskos i ustreptalost goleme koncentracije gluposti koja je zauzela strateska mjesta i ne da pameti da bilo sto kaze.
Kako proci kroz maglu i memlu , kako krenuti tragom Fitzgeralda pa gurati brod preko golemog brda u drugi ocean?
Ima li snage za to samo ce se pokazati , izronit ce iz magle ako budemo dovoljno strpljivi. Polako gurajmo ovaj brod dragi mi sumisljenici i vidimo se, ako ne ovdje a ono sigurno u toliko zeljenim snovima.
Naprosto me ocarava vas cudesni zanos. Pozdravljam te oceane , rece dobri stari Kits.
Post je objavljen 17.05.2007. u 22:53 sati.