Kut (s)udara
27.03.2005., nedjelja
Redesigned
HTML i moj prvi pokušaj prčkanja po istom. Zahvale idu: Leiyli za predivan layout, Morgani, staffu s Maricope te dragim Kontemplativi i Noisy D-u za komentare u hodu. Do skorog čitanja!! :) |
22.03.2005., utorak
Ignore/Ignite
Sumrak je odavno svoj zagrljaj prepustio noći; mutno je svjetlo starih lampi svojim plamičcima palucalo razderanu boju na metalnim vratima koja su zakrivala leglo jazbine poroka. Unutra, lagana glazba, pripiti smijeh debelih zaraslih bradonja i pokoje golišavo žensko tijelo koje se privija oko njih tražeći slamčicu da, posrnula, posrče malo bolje budućnosti. Gazda Jovo sve je mrko nadzirao svojim tupim pogledom. Bitno je da je stoka zadovoljna, preživajući je mislio gledajući u nju. Savijala se u ritmu spore, neukusno izabrane glazbe oko čelične šipke; svojim je sitnim tijelom, nagrđenim čipkastim tangama, plazila po usijanom čeliku ispod reflektora. Srećom, Trishini su nalazi bili OK - sigurnije je međunožjem klizila okomicom za koju je prikovala kako sebe, tako i poglede. Njezine male, prirodno neugledne grudi, neskladno su skakale pod purpurnim snopom koji je gušio bijedu i davao ovoj rupetini metropolitanski sjaj. Znala je što joj je posao: svojim kretanjama učiniti da ju požele, kako bi svoju nezasitnost tažili bijednom ponudom sa šanka. Cure su kod gazda Jove imale sreće utoliko što su s mušterijama igrale jedan na jedan samo za vlastiti džeparac. Lenka i Trisha to su pogotovo zadovoljno radile. No Ines - nikako. Spaliti ih pogledom, da dim oko nje zadobije smisao; spaliti ih i licnuti vatrenim zabačajem svoje riđe kose, ostaviti ih bez daha sa svojim pet stopa i nešto sitno inča.. neka budu vlažni, neka troše, neka ostanu bez nje. Zbogom posljednjoj nadi morala je reći kad je najmodavac pokucao na vrata s trećom prijetnjom za iseljenje. Kako je čula od poznanika, bila je u najboljim godinama da se ponudi. Gnušala se ideje, a onda je, tražeći posao, naletjela na Jovu. Koji joj je ponudio noćni rad bez previše pitanja i muke. Tražili su mlado meso - dobili su zvijezdu. Ines su voljeli jer je bila jedna od onih koja lebdi, ne hoda. U ogledalu se, satima prije, gledala i promatrala iz svih kuteva, ne razumijući što oni to misle da vide. Na sebi je uočila samo obične smećkaste oči, nimalo naglašene jagodice, tupo čelo i obične usne. No, s par poteza kistom, slika je bila podešena. Otprilike petsto godišnje ih otpada na redovnu dnevnu pripremu za nastup. Još stotinjak drži u ladici za posebne prilike i osjećaje, kada je potrebno naglasiti neki segment njezine burne glave. Tada često bira crvenkaste i ružičaste tonove. U onih dvjestotnjak sitnih podešavanja voljela je izabrati nešto zelenkasto ili ljubičasto. Tek toliko da naglasi njezine općeprimijećene beznačajne oči. Sutra navečer bila je posebna večer, i zaneseno je snatrila o momku koji joj se činio boljim od sna. Zamišljala je sebe kao malu mondenku koja će provoditi popodne u gradu ispijajući kavu s frendicama, dok će on, njezin princ, dostupan i vjeran ponajviše njoj, raditi. Onda će ona doći doma i pripremiti sve za njega, podesiti onu bijedu na sebi kako bolje zna i umije, te mu se baciti oko vrata i obgrliti ga nogama oko struka kad dođe, umoran i šempjast. I bit će njen, samo njen, progutan i zadovoljen, i bolit će ju briga što je već osam sati, jer neće morati gledati kako borama obrasla Trisha nameće svome propalom licu štukaturu mladojke iz TV spotova. "Je li on pravi? - možda je vrijeme da pravi pastuh rastjera sve ostale iz ove ustajale konjušnice!" Jovo je zadovoljno zafrknuo bradicom kada je mala sišla. "Opet ih je zajebala, kako su samo napaljeni ko će u rat da krenu!" Ines se pak povukla u zajednički sobičak za presvlačenje, koji je sada bio prazan. Brzo se obukla i nevješto poskidala s obraza ostatke pudera u kamenu i rumenila u prahu. Ta pomagala očajnih vila nisu joj trebala da zaspi i probudi se sama. Ujutro, dan je izgledao vedro, bolje od očekivanog. Provela ga je prčkajuči naizmjence oko štednjaka, televizora i ormara. Usplahirena i zaražena optimizmom krenula je na posao oko sedam. Danas je imala raniji nastup, kako bi imala vremena naći se s momkom svojih snova u kulturi prikladno vrijeme. Nije ni razmišljala o večerašnjoj glazbenoj podlozi, prepustila joj se cijelom tijelom. Miris divljeg limuna cvao je u laticama njezinog znoja, koji je obrglio cijelo njezino tijelo svojom pohotnom izmaglicom. Njezin je sjaj gušio mutni sjaj reflektora i činio je gotovo magličastom, eteričnom, spremnom da bude obožavana. Te su večeri na šanku imali 20% veći promet. Jovo se mogao zakleti da je to zato što je najbolja plesačica izgledala kao veličanstveno jebozovna utičnica za snove lokalnih Spermana. Snovi su, puni elektriciteta i pokretnih sličica, iskrili u glavicama njegovih gostiju. Ovoga je puta žurila da nikako ne okasni. Došla je na glavni gradski trg. Bilo je već devet, dogovorili su se okvirno tada, pa tko prije dođe. Gdje li je samo ta visoka, kosmata glava? Lupkala je čizmicama po smrznutom popločju. Znala je da je danas izabrala dobre boje sa svoje police snova. Osmijeh joj se presijavao na uglačanom zrcalcu dok je, kradomice, provjeravala ima li što među zubima. Oko devet i dvadeset zažalila je što nije tražila njegov broj mobitela. Jer, njega nije bilo, a imala je samo kućni. Koji joj je dao samo za slučaj da se desi štogod nepredviđeno. Ovo jest bilo to, ali da li je i on na to tako gledao? Čekat će, nije da će ostati bez pića ukoliko sve pođe po krivu. Petnaestak minuta prije otkucaja sata s dvije dvojke u nazivu krenula je prema "Lacrimi", svome radnom mjestu. Trebalo joj je da još jednom vidi kako prolazi večer i optoči svoju tugu bogatom aromom rusificiranog energetika. No, kuća je ljubomornih ljubavnika bila zatvorena. Nije joj mnogo toga bilo jasno. Je li onomad, kad joj je ponudio da se nađu, djelovala jeftino? Je li kosom trebala prekriti uznojene breskve koje su mu, možda, bole oči svojom jeftinoćom i nedovršenoću? Večer je tekla bolno, neočekivano gorko i praznjikavo. Sigurno je samo bilo da se iz daljine čulo desničarskog herojskog pjesnika, koji je zborio o vucima, vilama i hajducima. Negdje daleko, gdje miris limuna nije dopirao, završio je karneval. Mogli su skinuti maske. Njezina je ostala, učvršćena novim porazom jače nego ikada. |
17.03.2005., četvrtak
Smells like spring iteration
Nepoznati je grad pod jarkim svjetlima djelovao kao remiks njegove tuge. Uz sebe je ostavio tek nekoliko dražesnih uspomena na njihove sretne dane, a u noćima se poput ove pitao koliko će i kako izgurati sam dalje. Ona, ona je na specijalizaciji, vjerojatno uživa u kreševu s nekim lokalnim plejbojem, ili, ako ima ukusa koliko i do sada, šefom lokalne turističke zajednice koji je, ponosno kao i svaki pravi alfa-mužjak, fura okolo u svom novom alfa romeu. Obični je Romeo glavinjao. Odlučio je da ovo neće biti još jedan dan bez nje. Naučio se na Yo la tengo - penso positivo politiku i, unatoč svim savjetima oko sebe, odlučio da su njih dvoje, što se njega tiče, sretni. Da njihovo zajedništvo cvate u svakom budućem proljetnom cvijetu i zrcali se na rubu svake modre jedanaestice. Da je on jedini i isključivi kojemu je poklonjena, ma kome se odlučila poklanjati. Zabio je glavu u rub jakne, jer dan nije bio toliko topao. Srećom pa danas, jer bila je subota, neće biti izložen grobljima učestalih i poznatih ljudskih pogleda koji u njemu vidjeli samo jadnog luzera, onog što vapijući čeka. Srećom, danas je bio onaj dan kada ima vremena za sebe, ne za njih. Uputio se do banke. Serekeš je mrtav-hladan izbacio stanje na računu, redak za jednu nulu kraći od onog prošlotjednog izvoda. Te su kune otišle za kartu za koncert koji se idućega mjeseca imao održati u Lisinskom. Da je u Zagrebu, znao je, išla bi s njim; nitko od njezinih mondenih frendova i sponzora nema volje za mračni plač gitare koji je toliko voljela. S dvije karte u unutarnjem džepu svoje jakne, srce mu je bilo utopljeno. Dnevna je rutina nalagala odlazak u trgovinu. Tamo nije imao mnogo toga za kupiti - tek svoje omiljene kekse koje su mu svi, pomalo i kradomice, uzimali kad bi ih našli. Aroma je naranče bila popularna u njegovom društvu, pa je za smiraj svojih, a dakako i tuđih osjetila, uzeo jedan paket jaffa-keksa i krenuo ka blagajni. Mlada ga je djevojka letimice pogledala ukucavajući iznos od petnaestak kuna, vjerojatno misleći kako je čudno da momak poput njega ne nabavlja nešto s police do nje, neke sočne gumice koje u svakoj ženouključivoj prigodi dečku poput njega jamačno zatrebaju. Nasmijao se potiho. Za to je bilo vremena, kiosk je u kvartu radio do ponoći. A nije bilo ni imena ni prigode koja bi takvih događajem počastila njegov ranjeni ego. Izašavši, pitao se da li je njezin talijanski boy-toy poput mužjaka majmuna, koji će, shvativši da je novi šef, uništiti svaki njegov trag i zatrti svako njegovo sjeme u njoj. Nije želio misliti je li sposobna dati mu tijelo ili samo dušu. Predobro je glumila da odgovori na to bolno pitanje. Nadao se samo da će, njemu u spomen, u nekom trenutku sladostrašća, zatvoriti oči i zabaciti glavu preko ruba kreveta. Kako bi ona divna, kovrčava kosa, pomela malo prašine s poda i možda osjetila da je zemlja, kojoj njezin obični Romeo pripada, dalje no što misli. Grad je, nažalost, bio pun propupalih mladica. Proljeće je očito svima učinilo uslugu; djevojke su cvale na svakoj stolici izloženoj mirnom i zagasitom gradskom suncu, dok su se na stolovima u centru grada kočoperili kaveni derivati bjesomučnih naziva i smiješnih cijena. Opet - novi stalni postav taštine. Gledao ih je začuđen njihovom voljom za marketingom, jer svakoj iole simpatičnijoj za stolom je sjedio jedan babun, nalik onome koji ga je potajice proganjao. Cvjetni je trg procvao sivilom. Neobično mu je nedostajao onaj nepreuređeni komadić urbanističkog kolača, koji je činio da napasne cvjećarnice djeluju nekako pitomije. To što je voljela kale smogao je snage preboljeti. Bilo je dovoljno praznine da izbjegne bijeli cvijet koji ga je sjećao na korovom načet vrt njegova srca. "Jedan je jedini dan ostao manjkav u mojim očima. Boja moje aure djelovala je tako sunčano i mirno. Nisu li rekli da je ovo vrijeme za škorpionski ubod, lavovski zalogaj i ovnovsku tvrdoglavost? Nisam li imao sve te crte?" Srećom, unutar tramvaja nije se vidio odsjaj njegove zamućene aure i odlučno generiranih snova. Umorna su lica rijetkih suputnika odavala napaćene mirotvorce koji se bave krpanjem kraja s krajem. Beznadno umireno, bespredmetno osakaćeno. Tako mu je djelovalo svako lice koje je mogao zahvatiti pogledom. Kroz prstima i čađom zaprljano staklo pokušavao je naći nebo u šumi visokogogradnji u pokretu. Let je bio izvediv, naravno, ali nebo se činilo nekako prebukiranim. Njegove su tople oči u hladnom odsjaju višnje nemoći pronašle sljepilo za kojim je tragao. |
13.03.2005., nedjelja
Unwritten invite
Ispričat ću ti pjesmu, malena. Hodala si sasušenim žalovima svoga sna, kao po slomljenim stakalcima istog onog kaleidoskopa u koji su vjerovala. Otupila si, malena, pojedenih riječi i nagrižene duše, gledajući u praznine onoga što si htjela nazvati "svojim". Sječivo svakodnevice nije mimoišlo tvoje ruke, dok si mišićima, atrofiranim i nagriženim od suza i maski, pokušala uzletjeti.Brinula te tuđa briga za tebe. Bila si kiša i vjetar na licu onoga koga si željela ne voljeti. Bila si šumski duh u njegovim snovima i sakrivala se iza nevješto naslikanih kulisa uvelog drveća. Snovima si krala palmino lišće, a plamteći pehar života izlijevao je svoju tekućinu na tvoje nemoćne osjete. Poslužila si sebe, svoju nutrinu, za doručak tuđoj percepciji, i tvrdila da osjećaš kako rasteš. No kamena je duga nad tvojom glavom tvrdila suprotno. Izgubljena u skrovitim snovima, zaspala si jednom, i već se dugo ne budiš. Ostavila si riznicu opljačkanu i pobjegla. Malena, osjećam tvoj dah u milovanju prohladnog vjetra koji mi je znao mrsiti kosu. Osjećam tvoj dah u danu koji nazivam svojim i snu koji ne dadoh da mi otmu. Maleni spavaču, došlo je tvoje vrijeme buđenja. Dopusti da svojom oštricom sna zarežem u meko tkivo tvoje patnje i da zajedno ručamo na vrhu svijeta, gdje ću te čekati, kad se probudiš.. Posvećeno onima koji prijateljski nose tuđe breme kao vlastito. |
12.03.2005., subota
Somebody's anyone
Mračna noć, u selu graja.. Punokrvni bas punio mu je uši i hranio se njegovim mozgom. Headbanganje je prošlost, mlađih je dana znao u ovo doba cugnuti koju na klupici u parku, ali večeras, na rubu četvrt stoljeća, to je gledao kao prošlost. Frend, cuger, još uvijek je s Matanom povremeno bench-markao. On, Boro, tu je fazu prošao.Vraćajući se doma skužio je da je noćni tram stajao na stanici autobusa, jer je vozio bus, i nevoljko krenuo pjehe. Topot njegovih marti Jurišićevom hranio ga je da jaše dalje. Usamljeni sombrero u potrazi za svojom Soledad, po mogućnosti bez mrskog Juana koji bi mu pomrsio račune, ubrzo je stigao doma. U frižu ga je čekao Weizen. To je ono kaj on i lege s posla imaju za slučaj da se zalomi dobar feeling doma, a nitko na mobu za izaći. Legendarno ga je pšenično pivo ubrzo otpratilo u snove. Jutrom ranim ranio je na plac. Nimalo nalik sinoćnjem urbanom kauboju, sada je pokazivao svoje pravo lice: studoša agronomije i cjepidlačnog kupca. Prebirao je po štandovima tražeći frišku brokulu i dalmatinskoj blitvi što sličniju kontinentalnu inačicu, jer trebalo je napraviti ručak. Jaja je doma bilo, polica sa začinima bila je ugodno popunjena. Ostao mu je samo izbor neke mesine da se njegov želuček dobro naklopa. U mesnici, kod Ljubičastog, uvijek je bilo fajn friš mesa. Zaputio se tamo uvjeren u fini komad krmenadla koji će ponijeti domka. I koji narezak, ofkors, ako se netko od ekipe zaleti pa doma bude parti. Sanjareći o najljepšem meseku, ugledao je neprocjenjiv komad ispod čelične kuke za polovice. Tako rumena, s lijepim bijelim točno na pravim mjestima.. tako zamamna i već spremna za njegovu tavu... Gledala ga je. Komad mesa tipkao je po blagajni i rješavao još jednog zadovoljnog kupca. Kao da se upravo otelio, noge su mu se splele, a njegovih junačkih metar sedamdeset zapiljilo u slatku curu. Ili tetu? Čiji je ona netko? Nije obratila pažnju na njegove poglede, baveći se trančiranjem novih komadićia slasnog mesa i slaganjem istih u posebne, označene predjele. On, sa svojih dvadeset i četiri, upravo je iz teleće prešao u pileću fazu. Na tankim je, McChicken nožicama dokljucao do nje i počeo mjeriti ponudu. Istovremeno je opazio njezine ruke, koje su skladno reckale i sjeckale, te se poželio naći pod tim ajzn-nožem. No, onda se sjetio da nismo ni kanibali, a ni u Lothlorienu, i da mu je bolje da nešto i odabere. Vidjela je da pilji u komad buta, pitala ga želi li i koliko. "Fini komad", rekao je, znakovito spuštajući naglasak s kojim je odužio na prvom "i". Mljackalo mu se. Teta je bila zakoniti nečiji netko. S njezine se spretne ruke, dok je ukucavala dimenzije njegovog ručka, sjajio prsten od bijelog zlata. Na kritičnom prstu. "Bolje bi bilo da je na srednjaku, sad se mogu jebat", procurilo mu je kroz zube. Teta mu je dala njegovu skladno zamotanu svinjetinu i vratila se trančiranju. Pileća juha koju je ostavila iza sebe odlučila se odnijeti na svoju stalnu adresu. Došavši doma, počele su kulinarske pripreme. Budući da nije metro or neshto, umjesto klasike na Trećem odlučio se počastiti tekmom Premiershipa. I dok je poluuvježbani komentator, krivo sričući imena igrački na terenu, pokušavao ostaviti dojam nekoga tko prati zbivanja, Boro se uozbiljio. Meso je bilo nekako čudno. Nije da će diplomirati veterinu, ali činilo se da na bijelom dijelu ima nečeg čudno črlenog. Krv? Čija? Pogledao je svoju ruku, koja nije dobila ni jednu novu stigmu. Pogledao je meso koje se zločesto crvenilo. Zastao je - to mora da se može oprati, pa nek bu ručak konačno finiširan, samo da još ovo sredi. Uzeo je komad mesa i odlučno ga splahnuo mlakom vodom. Krenuo ga je trančirati na komadićke kakve je zamislio u umaku prelivenom preko krumpira, koji je jedini izgledao dostojnim kupovine. čelično se sjeckalo u njegovoj ruci smiješilo. Potez simo, potez tamo, potez.. "Au!" Opazio je da mu nedostaje komadić jagodice lijevog kažiprsta. Meso se i dalje crvenilo, očito mu je bilo ful neugodno što jednom ovakvom gurmanu radi tako gadne probleme. "Ni bed", pomislio je, "samo da si to splahnem, budem stavio flaster lejtr". Primakao je ruku mlazu vode koja je, cijelo vrijeme, neštedimice tekla iz slavine. U trenu kad je živčani odsječak izložio vodi, smračilo mu se pred očima. Pao je, ne sjeća se koliko dugo je ostao tako. Frend, Janko, u bolnici mu je rekao da je sreća kaj se njegov haustor ne zaključava, a vrata stana su bila otvorena, kao i uvijek. Janko je navratio na možebitni ručak i obaveznu partiju tračanja. Boro je ležao na keramičkim pločicama mjestimično zamašćenim crvenilom iz prsta, i nije davao znakove života. Janko je, naravno, nazvao Hitnu, a ovi su došli relativno brzo. "I tako je, Boro, to išlo. Nisam skužio kaj si delao, al' sam na izlasku pozval Maju. Rekla je da bude navratila ovdje i donesla ti kaj za klopat. Rista, bled si, ful bled... Kaj to tolko krvari?" Boro nije znao odgovoriti. Uskoro se pojavila i Maja, koja se imala naviku snaći u tuđoj kuhinji jednako dobro kao i u bilo kojem drugom dijelu stana. Boro ju je rijetko viđao, nije bila neki komad ženske, ali kad je u rukama opazio svoju pomalo nagorenu rajnglu, raspomamio se. Maja se poslužila onime što je našla i skuhala mu željeni umak s fino udešenim pireom. Kasnije, jer ranjenik je ostao na promatranju, Janko i Maja su otišli. Maja mu je ispričala kako joj se sve ovo pričinja čudnim, jer baš je danas čula kako se ona HIV-pozitivna drofulja zaposlila kod Ljubičastog i radi s mesom. Janko se nasmijao. I Maja se nasmijala. Boro je pak, mirno naklopan, čekao nalaze pretraga koji će mu otkriti da je kanibalizam jako relativna stvar i da bi mu bilo bolje da ima svoj Anduril kojim bi onu glupaču sastavio sa zemljom. Neraskidivom ga je vezom vezala kada se, režući vješto, porezala... |
10.03.2005., četvrtak
Unless I can cry
Hoće li vrata njegovog srca ostati zatvorena? Glazba u njoj mijenjala se.Ušla-izašla, isto je. Vrata njegovog srca ostat će zatvorena. Pred ulazom broj 17 u ulici koja je nosila pjesnikovo ime ugaženi je snijeg razotkrio pločnik. Piljila je u njega ne razmišljajući o slučajnim prolaznicima u ovaj sitni sat. Što li može promijeniti jedan zvon u odnosu na sklepani spoj koji mjesecima umire naočigled svih? Poput snijega bila je njezina nada u nešto bolje, razderana bijela pašmina koja je nevješto prekrivala crninu postojanja. One večeri kad ju je primio za ruku tresla se. Običan je susret nagoviještao neobično dugu šetnju u smjeru koji im, kako obično bude, neće biti usput. Ali gledajući čokoladna okna njegove duše, osjetivši pogled kroz njih na tren, činilo joj se da večer pulsira pravilno. Aritmije života mogle bi ih mimoići. No vlastito joj je ubrzano bilo govorilo da je krenula najava nove, velike priče. U glavi joj je bubnjalo. Smirio je tu čupavu glavu na svom ramenu. Mir koji je iste te večeri zavladao u njoj razlog je ljubomore svih sanjara. S pogledom usidrenim na njegovom ramenu, svaki je slučajni prolaznik bio tako nebitan, a svaki auto manje nasilan sa svojim nepilagođeno oštrim svjetlima. Sjedili su u krugu, znala je da je to onaj legendarni 16. meridijan, i pitala se koja li je poveznica tog mjesta i njezine budućnosti? Nije znala da će, mjesecima kasnije, protrnuti svaki put kad se prisjeti poljupca kojim ju je označio. A taj je žig na usnama polako urastao u dušu i činio ju mirnijom i beznadnijom. Nekoliko tjedana kasnije, prvi su znaci ljubomore počeli napučivati njezin um. On nije znao koliko je povodljiva žena koja prvi put iskreno voli. Govorio joj je sve, pa čak i koliko je umoran, za bilo što nezainteresiran, dok je ona venula da čuje kako mu je drago imati je blizu sebe. Svjetlo koje nikada ne zalazi počelo se mračiti. Oblaci kojima se nebo ponosno branilo od ljudi koji u njemu traže odgovor u zvjezdanim noćima bili su poput divovskih beštija, spremnih da je ostave da uvene sama - a još uvijek toliko njegova. I glazba se promijenila. Dok je on marljivo trčkarao po svemu i oko svega što ga je iskreno zanimalo, a toga je bilo dovoljno da ispuni dvadeset i četiri sata plus snove, čekala ga je. Nije to više bilo slatko iščekivanje jedinog žuđenog poljupca. Niti su smeđe oči više sjajile toliko kao prije. U njima i njemu je uočila mirnoću, nezainteresiranost, predanost užitku u ovome što ima. S vremenom je okopnila želja za gradnjom dvorca oko kojega će njezina zlatna ribica plivati u akvariju što ga je sama donijela. Umjesto odgovora pokretom na svoje čežnje, hrabrog pritiska na ulazno zvono, čekala je i dalje pred njegovim vratima, nedobrodošla i umirena očajem. Odavno su rekli da će zatopliti, ali svaka se najava pokazivala krivom kad je o ovome bila riječ. Mjesto hrabrosti ponio ju je rezignirani osjećaj poraza pa je smogla snage samo da krene i udalji se od ulaza broj 17. Ne mora ga više vidjeti. Polazišni je broj, 16, nadiđen za jedan, pitanje je samo koliko će ih još stići vidjeti u ovom životu. I koliko će željeti gledati. Jer svjetlo koje nikada ne blijedi upravo je krvarilo, a snijeg je, pun lažnih nada, zalepršao iznad njezine nebranjene glave. |
08.03.2005., utorak
Inn Town
"Ubile su te prazne ulice ovog grada, priznaj. Sam brodiš među njima, tuđinac među neslobodnima, i moliš se tiho u sebi nekom malom bogu da te jedan dan netko odvede, izvede, povede. Čiji si ti ono pas?"Otkupninu za samog sebe platio bi nepoznatom božanstvu odmah, samo da je znao koja je valuta zadovoljavajuća. Činilo mu se da zadnjih godina provodi u potrazi; za zlatom kojime bi nevidljiva krvarina bila skinuta s njegovog vrata. Tekuće ga je sjećanje vraćalo potonulom dobru u glavi. Na dalekom su Divljem zapadu kauboji mlatili Indijanere, u stvarnom su životu kolege pričali o davnim vremenima kad su komadi padali na tjednoj bazi, a karte su imale vremena ispuniti dokolicu. Nije te živote osjećao svojima, nije ih niti razumio. Ali bio je ispravan, ponekad i ispravljen. Na prvoj liniji, liniji šanka, ovo nije više bilo bitno. Gdje god se točila Južnjačka, osjećao se udomaćen. Grad mu se činio velikim i sivim, ljudi u njemu malenima. Kad bi pomislio obratno, da je grad selo a ljudi u njemu naprasiti divovi, neka bi ga neonska boginja pogledala sa pomno retuširanog plakata, a on iznova shvatio da dvodimenzionalni bogovi u stvarnosti postaju trodimenzionalnim patuljcima i da je sve jednako prazno i mutno kao i prije. Ponekad bi pak ugledao djevojku koja je iza sebe ostavljala miris snova i pobijeđene gravitacije. Sa čašom, vjernim suborcem, ništa nije bilo bitno. Gdje god da lutao. Bio je nerazuvjeren, unezvjeren, a dno čaše zurilo je u njega. "Mislima poput ovih baviš se za šankom svoje omiljene rupe za izlazak. Omiljene rupe koju trebam nemam, priroda me hendikepirala, mater joj, za glavni predmet mojih želja.. eh. Piće ili dva, još piće ili dva, koga briga što sam sam rođen a možda i umrt. Ubit. Možda opet, kao ponekad, vidim duplo svoju njušku u ogledalu, pa mi se učini da je udvoje sve lakše." Tihi alarm nije se oglasio. Crvotočina u njegovoj duši, ili onime što su drugi tako nazivali, plutala je u ugodnom moru gdje je južno sunce krvavim sjajem otkrivalo praznost njegovog vrta posađenog upitnicima. |
03.03.2005., četvrtak
StubBorn (putanja druga, V.)
Nije mogla niti željela prihvatiti da je u životnom plamenu od nje ostao samo opušak. Popušili su je kao jefitnu cigaretu te svojim prstima, masnim od prvog jutarnjeg bureka, posezali u nove kutije i gaćice. No nije se dala; znala je, kad hoće, svijet je njezin, i što poželi, dobit će. Kada je trebalo, od obične se kućne mačke pretvarala u tigricu, a mjesto izležavanja pred televizorom na dnevnoj je bazi radila na pronalasku odgovora koji će biti pun testosterona i adrealina. Nije željela ništa manje.Isprovocirati mušku rekaciju na sebe neobično joj je lagano polazilo za rukom. Dok su se drugi curetci smješkali, hihotali i izvodili cijeli maskirani obredni ples božanstvima sparivanja, ona bi došla, zapalila svoju cigaretu i dubokim pogledom snimila prostoriju te muške izohipse u njoj. Jedne joj je večeri u poznatom gladskom lovilištu u oči upao Anthrax. Nije se tako zvao, ali ime na majici odgovaralo je njezinom dojmu. Mračan, dalek, s viškom kose i bradicom, bio joj je primamljiv. Sva se sila estrogena i feromona počela buditi ; lov je mogao početi. U zagušljivoj je atmosferi znala da nikotinski efekt radi njoj u korist. Kao svakoj moćnoj djevojci u pjesmi, nije čekala da joj on pristupi, nego se mirnim pokretima privlačila sve bliže i bliže njemu. Osjetivši u jednom trenu na svojim razgoljenim leđima njegovu dugu kosu, čekala je slučajnost koja joj je imala pomoći, i zaista: pijana se cura tegobno zaljuljala i nabila nju na njega. Isprika, upaljač, spikica - krenulo je po planu. Dečko je svakom svojom kratkom rečenicom odavao dojam vrhunskog evolucijskog propagandnog primjerka. Činilo se da je inteligentan, financijski neovisan i spreman za avanturu. Nakon manje od sat vremena, imala ga je na maloj udaljenosti od sebe, dosta metara od zadimljenog kluba. I dalje je zvačkala svoju cigaretu čekajući da gospodin Otrovni posije nešto svoga otrova oko nje. Nije trebalo dugo čekati; antraksoidni poljupci, meke i sočne usne, na nju su djelovali kao nitro-ubrizgavanje. Topila se na smrznutom nasipu, davila u njemu i u svojoj pobjedi. Ovo je konačno bio drugačiji momak. Ovo je momak kojega bi čak mogla pokazati mami. Ovo je momak koji ima muda. Idućega dana, još jednom po uzorku, trebalo je odlučiti kako mu pristupiti porukom. Nije voljela čekati na prvu mušku poruku, dečki oko nje su joj predobro objasnili da se posluži onime čime može jer jaka cura na dečka može ostaviti samo dobar dojam. Odgovorio joj je da je OK, da dan prolazi odlično, i da se vide idućega tjedna na novoj slušaonici. A tih tjedan dana tigrica je lizala svoje krzno, oštrila kandže i likovala u svojoj pobjedi, čekajući svečano proglašenje trijumfalnog pogotka. Ako sve prođe OK, iako njezine kokoši nisu baš bile sigurne u takav ishod, uskoro će imati nekoga koga će zvati svojim. Nekoga tko će ju povremeno poškakljati, primiti za ruku, zagrliti bez riječi. Nekoga tko će u njezinu intimu i svakodnevicu naleći lijepo i bez prevelike muke; osobu za čiju instalaciju u svoj život neće morati zvati frendove. Noćna je ptica poletjela na dogovoreno mjesto u svom najboljem izdanju. Umjesto crne, krasila ju je vatrena crvena, stvorena da ocrtavajući njezino poprsje otvori svaka vrata i raspameti odabranu žrtvu. Javila je prijateljici kako ide vidjeti najzgodnijeg tipa ikad, sretna što će joj sutra objasniti kako im je dobro bilo. No klub je bio zatvoren. Naravno, nije posebno provjeravala radi li ove večeri to njoj drago mjesto; a i on je rekao da radi, da se vide tamo. Zbunjena, nazvala je informacije - rečeno joj je da se prije dva dana dogodio problem s vodovodnim instalacijama i da je klub do daljnjega zatvoren. Sad, gdje sad? Gdje je on? Odlučila je pokušati na samo jednom mjestu, gdje ju je vodio nepogrešivi instinkt i iskustvo. I zaista, zašavši u podrumski prostor pivnice, našla ga je. S drugom djevojkom pod rukom. Smijao se, nešto joj objašnjavao, gestikulirao slobodnom ljevicom kojom bi povremeno zahvatio pivo. Gledala ga je nijemo i izgubljeno. Kako se tako brzo snašao? Još gore, nije ju primijetio. Svi ostali jesu; neki debilni likovi žicali su je vatre, ispričavali se, a jedan stvarno gadan joj je ponudio cugu. Odbila je. Nije željela biti među kretenima, ovo je bio krivi film. Fakin anbilivibl van. Onaj pravi ostao je na nekoj celuloidnoj vrpci, spaljen i popušen kao i ona sama... njoj poznati krug pakla još nikada nije imao tako snažan miris zgarišta. |
Kandilce (putanja prva, A.)
Zategnutost na licu ubija. Nije li moguće da se bar jednom razvedrim osmijehom koji će trajati? Možda je potrebno dodati malo kakaa ili šećera na žličice nade koje svakodnevno cuclam. Ovih mi dana čak ni bioprognoza ne pomaže u opravdavanju stanja u glavi. Doduše, nije da će sjeveroistočnjak koji je najavljen biti koristan, ali raspuše li se dobro, možda izvjetri neke fiks-ideje iz moje glave.Ponekad me zaboli kad vidim kako ljudi znaju nanjušiti krv i slijediti umoran trag sve do Mliječne staze i natrag, bespućima. Previde činjenicu da je svaka zvijezda koja putuje kući izgubljena na nebu koje osjeća tuđim i da se ravna samo navikom, mirisima spoznatljivim od ranih dana kada su nam se visine i sjaj urezali u srce i sjećanje. Ali, kada proradi lovački instinkt, teško je ne zaboraviti na ljudskost svih koji me okružuju. Ipak, trudim se povući i nestati za svijet tada; znam da si samo nabijam karmički račun koji ću skupo plaćati u nekom novom podneblju. Lovac u meni zamirući je puls čovječnosti drage osobe proglasio gotovo nerješivim. Odlučio je ne presijecati čvorove koje ne mora, ne krasti ono što mu ne taži želudac zgrčen glađu, ne bacati ono što se može pokazati korisnim. Misleći da sam napredovala, ponekad se zaboravim osvrnuti nazad. Nosom param zvijezde i previđam miris ostavljenih i rasturenih zgarišta. Zadesi li me što na tomu zlu putu, navigiram se okvirno. Ali ono što me čeka u životu zahtijevat će malo bolje navigacijske vještine. No doživjeh trenutke kad se u pogledu zrcali svaki dan od njih više tisuća koji su ostali iza mene, a pijesci se i pustinje života pričinjaju dječjom igrom. Lako je tada svesti godine na broj manji od deset, posvetiti se igrarijama koje vesele umorni duh; no, što inače, kad sve to ne vrijedi? Kada je ono što trebam jedino malo pažnje, donacija osmijeha i rječita naklonost? Što god mogli reći o meni, ne dam svoje zvjezdano porijeklo. Ne dam svoje šljokice u očima niti fenjer u nutrini. Ponekad, ponekad poželim zgasnuti. No ta želja je misaoni sedativ ograničenog trajanja. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Najdraži
+ ANYWAY...
+ Blizančevi osjeti
+ Eterično rječito
+ Kucaj duha
+ Noćni zapisi
+ Opojna taverna
+ Slikovito zvjezdano
+ Zvonjavo D!
Anđeli u ofsajdu
+ Estetizirana praznina, E.Pranger
+ Fluidno crno, UrbanChaos
+ Majstorski složenci, Porto
+ Mirisno pričljivo, Cocosh
+ Osjetom bola, Redskin
+ Pjev bodeža, Yuriko
+ Plemeniti intelekt, Hal
+ Senzualni chill, Cff. Noir
+ Skladni ekstremi, Creativa
+ Slobodnim stilom, FreeStyler
+ Ugodni mrak, Neferneferi-Seth
+ Nebeski plač, Celeste
+ Okovano crtovlje, O. & L.
+ Rasjeckano pletivo, Neprilagodjen
+ Zakucana tišina, Tofu
+ Zen-crtovlje, Lighthouse
+ Lucidni OvajOnaj
+ Mobilini Kemoterapija
+ Nasmijana Celebrity & Alter ego
+ Nemirna Lososs
+ Razigrani Tarzan
+ Začuđujuća Cow
+ Zaigrani Pooka
Također dragi i čitani
+ Analna Carica
+ Futilna družba
+ Il Postino
+ Kišni čovjek
+ Kreeza Identeeteta
+ LetMeSee
+ LilFish
+ Mačak u čizmama
+ Maslačkica
+ Mental
+ Mr. Piton
+ My Way
+ Sanjin svijet
+ Sedmi Pixi
+ Slomljena Muzika
+ Summer Gathering
+ Tangled
+ xGreyMousex
+ Young
+ PBP lirici
+ Klan Vuka i Zmaja
+ Jezični savjetnik, Stitch
+ Programerski pogled, Vuk
+ Opća podešavanja, Nel'Chee
+ Vizualna podešavanja, Rat
Vode nas niske strasti.. rekoše.
Sutra je samo tridesetak cigareta
udaljen bezdan ljudske gluposti,
rekoh ja..
Mudri su šutjeli.
Poveznice
+ Absolute Shakespeare
+ Bibliomania
+ Creative Commons (HR)
+ Cinestar: Online rezervacije
+ Color Swatch
+ CSS guide
+ Elektroničke knjige
+ Encyclopaedia of Arda
+ Firefox Myths
+ HTML lessons
+ Korienski rječnik informatike
+ Last.FM
+ Nabava.net
+ Name Voyager
+ Numerologija
+ Opera
+ Quiz: Fantasy/SciFi character
+ Quiz: Warcraft 3 Hero
+ RIAA Radar: Alt Rock
+ The Art of War (1910)
+ The Spark
+ Validate (X)HTML & CSS
+ VIP.hr Navigator
+ WinCustomize
+ XP PowerToys
Zadnji unos prati
+ In Flames - Come clarity
Zadnjem unosu prethode
+ Točka. Na sve.
+ Mer de noms
+ Space and Time
+ Paperje
+ Kriza identiteta
+ info: Čitanje u subotu
+ Lacking dotted pattern
+ Dreamweaver's padding of life
+ Attachment
+ Insecure(d)
+ Safely unarmed
+ A la matrose
+ In memoriam
+ Indefinetly
+ Caving in
+ info: Redisigned
+ Ignore/Ignite
+ Smells like spring iteration
+ Unwritten invite
+ Somebody's anyone
+ Unless I can cry
+ Inn Town
+ StubBorn (putanja druga, V.)
+ Kandilce (putanja prva, A.)
+ Homicidal suicidal
+ Where be drakes?
+ Online
Potrebne alatke
Višetjednim je promatranjem zaključeno da sam netko tko ima vrlo kompliciranu osobnost koja se, malim dijelom, može iščitati preko paradigmi. Dakle, za mene nema User's manuala, tek šturi FAQ preveden s korejskog na engleski pomoću softvera, a ne pravih ljudi. Ne treba vam user manual, uostalom, u fizičkom obliku bi vjerojatno težio par tona - dakle unusable.
plug & pray.
This blog is copyrighted.
Layout, graphics, & brushes by Leiyla.
Additional coding & all text-entries by Collisioncourse © 2005.
Very thankful to Hal for verifying the coding!
All other materials are subject to copyright of their respective authors.
Do skorog čitanja!
Višetjednim je promatranjem zaključeno da sam netko tko ima vrlo kompliciranu osobnost koja se, malim dijelom, može iščitati preko paradigmi. Dakle, za mene nema User's manuala, tek šturi FAQ preveden s korejskog na engleski pomoću softvera, a ne pravih ljudi. Ne treba vam user manual, uostalom, u fizičkom obliku bi vjerojatno težio par tona - dakle unusable.
This blog is copyrighted.
Layout, graphics, & brushes by Leiyla.
Additional coding & all text-entries by Collisioncourse © 2005.
Very thankful to Hal for verifying the coding!
All other materials are subject to copyright of their respective authors.
Do skorog čitanja!