Hoće li vrata njegovog srca ostati zatvorena? Glazba u njoj mijenjala se.
Ušla-izašla, isto je. Vrata njegovog srca ostat će zatvorena. Pred ulazom broj 17 u ulici koja je nosila pjesnikovo ime ugaženi je snijeg razotkrio pločnik. Piljila je u njega ne razmišljajući o slučajnim prolaznicima u ovaj sitni sat. Što li može promijeniti jedan zvon u odnosu na sklepani spoj koji mjesecima umire naočigled svih? Poput snijega bila je njezina nada u nešto bolje, razderana bijela pašmina koja je nevješto prekrivala crninu postojanja.
One večeri kad ju je primio za ruku tresla se. Običan je susret nagoviještao neobično dugu šetnju u smjeru koji im, kako obično bude, neće biti usput. Ali gledajući čokoladna okna njegove duše, osjetivši pogled kroz njih na tren, činilo joj se da večer pulsira pravilno. Aritmije života mogle bi ih mimoići. No vlastito joj je ubrzano bilo govorilo da je krenula najava nove, velike priče. U glavi joj je bubnjalo.
Smirio je tu čupavu glavu na svom ramenu. Mir koji je iste te večeri zavladao u njoj razlog je ljubomore svih sanjara. S pogledom usidrenim na njegovom ramenu, svaki je slučajni prolaznik bio tako nebitan, a svaki auto manje nasilan sa svojim nepilagođeno oštrim svjetlima. Sjedili su u krugu, znala je da je to onaj legendarni 16. meridijan, i pitala se koja li je poveznica tog mjesta i njezine budućnosti? Nije znala da će, mjesecima kasnije, protrnuti svaki put kad se prisjeti poljupca kojim ju je označio. A taj je žig na usnama polako urastao u dušu i činio ju mirnijom i beznadnijom.
Nekoliko tjedana kasnije, prvi su znaci ljubomore počeli napučivati njezin um. On nije znao koliko je povodljiva žena koja prvi put iskreno voli. Govorio joj je sve, pa čak i koliko je umoran, za bilo što nezainteresiran, dok je ona venula da čuje kako mu je drago imati je blizu sebe. Svjetlo koje nikada ne zalazi počelo se mračiti. Oblaci kojima se nebo ponosno branilo od ljudi koji u njemu traže odgovor u zvjezdanim noćima bili su poput divovskih beštija, spremnih da je ostave da uvene sama - a još uvijek toliko njegova.
I glazba se promijenila.
Dok je on marljivo trčkarao po svemu i oko svega što ga je iskreno zanimalo, a toga je bilo dovoljno da ispuni dvadeset i četiri sata plus snove, čekala ga je. Nije to više bilo slatko iščekivanje jedinog žuđenog poljupca. Niti su smeđe oči više sjajile toliko kao prije. U njima i njemu je uočila mirnoću, nezainteresiranost, predanost užitku u ovome što ima. S vremenom je okopnila želja za gradnjom dvorca oko kojega će njezina zlatna ribica plivati u akvariju što ga je sama donijela.
Umjesto odgovora pokretom na svoje čežnje, hrabrog pritiska na ulazno zvono, čekala je i dalje pred njegovim vratima, nedobrodošla i umirena očajem. Odavno su rekli da će zatopliti, ali svaka se najava pokazivala krivom kad je o ovome bila riječ. Mjesto hrabrosti ponio ju je rezignirani osjećaj poraza pa je smogla snage samo da krene i udalji se od ulaza broj 17. Ne mora ga više vidjeti. Polazišni je broj, 16, nadiđen za jedan, pitanje je samo koliko će ih još stići vidjeti u ovom životu. I koliko će željeti gledati. Jer svjetlo koje nikada ne blijedi upravo je krvarilo, a snijeg je, pun lažnih nada, zalepršao iznad njezine nebranjene glave.
Post je objavljen 10.03.2005. u 07:40 sati.