Mračna noć, u selu graja.. Punokrvni bas punio mu je uši i hranio se njegovim mozgom. Headbanganje je prošlost, mlađih je dana znao u ovo doba cugnuti koju na klupici u parku, ali večeras, na rubu četvrt stoljeća, to je gledao kao prošlost. Frend, cuger, još uvijek je s Matanom povremeno bench-markao. On, Boro, tu je fazu prošao.
Vraćajući se doma skužio je da je noćni tram stajao na stanici autobusa, jer je vozio bus, i nevoljko krenuo pjehe. Topot njegovih marti Jurišićevom hranio ga je da jaše dalje. Usamljeni sombrero u potrazi za svojom Soledad, po mogućnosti bez mrskog Juana koji bi mu pomrsio račune, ubrzo je stigao doma. U frižu ga je čekao Weizen. To je ono kaj on i lege s posla imaju za slučaj da se zalomi dobar feeling doma, a nitko na mobu za izaći. Legendarno ga je pšenično pivo ubrzo otpratilo u snove.
Jutrom ranim ranio je na plac. Nimalo nalik sinoćnjem urbanom kauboju, sada je pokazivao svoje pravo lice: studoša agronomije i cjepidlačnog kupca. Prebirao je po štandovima tražeći frišku brokulu i dalmatinskoj blitvi što sličniju kontinentalnu inačicu, jer trebalo je napraviti ručak. Jaja je doma bilo, polica sa začinima bila je ugodno popunjena. Ostao mu je samo izbor neke mesine da se njegov želuček dobro naklopa.
U mesnici, kod Ljubičastog, uvijek je bilo fajn friš mesa. Zaputio se tamo uvjeren u fini komad krmenadla koji će ponijeti domka. I koji narezak, ofkors, ako se netko od ekipe zaleti pa doma bude parti. Sanjareći o najljepšem meseku, ugledao je neprocjenjiv komad ispod čelične kuke za polovice. Tako rumena, s lijepim bijelim točno na pravim mjestima.. tako zamamna i već spremna za njegovu tavu... Gledala ga je. Komad mesa tipkao je po blagajni i rješavao još jednog zadovoljnog kupca. Kao da se upravo otelio, noge su mu se splele, a njegovih junačkih metar sedamdeset zapiljilo u slatku curu. Ili tetu? Čiji je ona netko?
Nije obratila pažnju na njegove poglede, baveći se trančiranjem novih komadićia slasnog mesa i slaganjem istih u posebne, označene predjele. On, sa svojih dvadeset i četiri, upravo je iz teleće prešao u pileću fazu. Na tankim je, McChicken nožicama dokljucao do nje i počeo mjeriti ponudu. Istovremeno je opazio njezine ruke, koje su skladno reckale i sjeckale, te se poželio naći pod tim ajzn-nožem. No, onda se sjetio da nismo ni kanibali, a ni u Lothlorienu, i da mu je bolje da nešto i odabere. Vidjela je da pilji u komad buta, pitala ga želi li i koliko. "Fini komad", rekao je, znakovito spuštajući naglasak s kojim je odužio na prvom "i". Mljackalo mu se. Teta je bila zakoniti nečiji netko. S njezine se spretne ruke, dok je ukucavala dimenzije njegovog ručka, sjajio prsten od bijelog zlata. Na kritičnom prstu. "Bolje bi bilo da je na srednjaku, sad se mogu jebat", procurilo mu je kroz zube. Teta mu je dala njegovu skladno zamotanu svinjetinu i vratila se trančiranju. Pileća juha koju je ostavila iza sebe odlučila se odnijeti na svoju stalnu adresu.
Došavši doma, počele su kulinarske pripreme. Budući da nije metro or neshto, umjesto klasike na Trećem odlučio se počastiti tekmom Premiershipa. I dok je poluuvježbani komentator, krivo sričući imena igrački na terenu, pokušavao ostaviti dojam nekoga tko prati zbivanja, Boro se uozbiljio. Meso je bilo nekako čudno. Nije da će diplomirati veterinu, ali činilo se da na bijelom dijelu ima nečeg čudno črlenog. Krv? Čija?
Pogledao je svoju ruku, koja nije dobila ni jednu novu stigmu.
Pogledao je meso koje se zločesto crvenilo.
Zastao je - to mora da se može oprati, pa nek bu ručak konačno finiširan, samo da još ovo sredi. Uzeo je komad mesa i odlučno ga splahnuo mlakom vodom. Krenuo ga je trančirati na komadićke kakve je zamislio u umaku prelivenom preko krumpira, koji je jedini izgledao dostojnim kupovine. čelično se sjeckalo u njegovoj ruci smiješilo. Potez simo, potez tamo, potez.. "Au!"
Opazio je da mu nedostaje komadić jagodice lijevog kažiprsta.
Meso se i dalje crvenilo, očito mu je bilo ful neugodno što jednom ovakvom gurmanu radi tako gadne probleme.
"Ni bed", pomislio je, "samo da si to splahnem, budem stavio flaster lejtr". Primakao je ruku mlazu vode koja je, cijelo vrijeme, neštedimice tekla iz slavine. U trenu kad je živčani odsječak izložio vodi, smračilo mu se pred očima.
Pao je, ne sjeća se koliko dugo je ostao tako. Frend, Janko, u bolnici mu je rekao da je sreća kaj se njegov haustor ne zaključava, a vrata stana su bila otvorena, kao i uvijek. Janko je navratio na možebitni ručak i obaveznu partiju tračanja. Boro je ležao na keramičkim pločicama mjestimično zamašćenim crvenilom iz prsta, i nije davao znakove života. Janko je, naravno, nazvao Hitnu, a ovi su došli relativno brzo. "I tako je, Boro, to išlo. Nisam skužio kaj si delao, al' sam na izlasku pozval Maju. Rekla je da bude navratila ovdje i donesla ti kaj za klopat. Rista, bled si, ful bled... Kaj to tolko krvari?" Boro nije znao odgovoriti.
Uskoro se pojavila i Maja, koja se imala naviku snaći u tuđoj kuhinji jednako dobro kao i u bilo kojem drugom dijelu stana. Boro ju je rijetko viđao, nije bila neki komad ženske, ali kad je u rukama opazio svoju pomalo nagorenu rajnglu, raspomamio se. Maja se poslužila onime što je našla i skuhala mu željeni umak s fino udešenim pireom.
Kasnije, jer ranjenik je ostao na promatranju, Janko i Maja su otišli. Maja mu je ispričala kako joj se sve ovo pričinja čudnim, jer baš je danas čula kako se ona HIV-pozitivna drofulja zaposlila kod Ljubičastog i radi s mesom. Janko se nasmijao. I Maja se nasmijala. Boro je pak, mirno naklopan, čekao nalaze pretraga koji će mu otkriti da je kanibalizam jako relativna stvar i da bi mu bilo bolje da ima svoj Anduril kojim bi onu glupaču sastavio sa zemljom. Neraskidivom ga je vezom vezala kada se, režući vješto, porezala...
Post je objavljen 12.03.2005. u 14:10 sati.