Ispričat ću ti pjesmu, malena. Hodala si sasušenim žalovima svoga sna, kao po slomljenim stakalcima istog onog kaleidoskopa u koji su vjerovala. Otupila si, malena, pojedenih riječi i nagrižene duše, gledajući u praznine onoga što si htjela nazvati "svojim". Sječivo svakodnevice nije mimoišlo tvoje ruke, dok si mišićima, atrofiranim i nagriženim od suza i maski, pokušala uzletjeti.
Brinula te tuđa briga za tebe.
Bila si kiša i vjetar na licu onoga koga si željela ne voljeti. Bila si šumski duh u njegovim snovima i sakrivala se iza nevješto naslikanih kulisa uvelog drveća. Snovima si krala palmino lišće, a plamteći pehar života izlijevao je svoju tekućinu na tvoje nemoćne osjete. Poslužila si sebe, svoju nutrinu, za doručak tuđoj percepciji, i tvrdila da osjećaš kako rasteš. No kamena je duga nad tvojom glavom tvrdila suprotno. Izgubljena u skrovitim snovima, zaspala si jednom, i već se dugo ne budiš.
Ostavila si riznicu opljačkanu i pobjegla.
Malena, osjećam tvoj dah u milovanju prohladnog vjetra koji mi je znao mrsiti kosu. Osjećam tvoj dah u danu koji nazivam svojim i snu koji ne dadoh da mi otmu. Maleni spavaču, došlo je tvoje vrijeme buđenja. Dopusti da svojom oštricom sna zarežem u meko tkivo tvoje patnje i da zajedno ručamo na vrhu svijeta, gdje ću te čekati, kad se probudiš..
Posvećeno onima koji prijateljski nose tuđe breme kao vlastito.
Post je objavljen 13.03.2005. u 11:30 sati.