Nepoznati je grad pod jarkim svjetlima djelovao kao remiks njegove tuge. Uz sebe je ostavio tek nekoliko dražesnih uspomena na njihove sretne dane, a u noćima se poput ove pitao koliko će i kako izgurati sam dalje. Ona, ona je na specijalizaciji, vjerojatno uživa u kreševu s nekim lokalnim plejbojem, ili, ako ima ukusa koliko i do sada, šefom lokalne turističke zajednice koji je, ponosno kao i svaki pravi alfa-mužjak, fura okolo u svom novom alfa romeu. Obični je Romeo glavinjao. Odlučio je da ovo neće biti još jedan dan bez nje. Naučio se na Yo la tengo - penso positivo politiku i, unatoč svim savjetima oko sebe, odlučio da su njih dvoje, što se njega tiče, sretni. Da njihovo zajedništvo cvate u svakom budućem proljetnom cvijetu i zrcali se na rubu svake modre jedanaestice. Da je on jedini i isključivi kojemu je poklonjena, ma kome se odlučila poklanjati. Zabio je glavu u rub jakne, jer dan nije bio toliko topao. Srećom pa danas, jer bila je subota, neće biti izložen grobljima učestalih i poznatih ljudskih pogleda koji u njemu vidjeli samo jadnog luzera, onog što vapijući čeka. Srećom, danas je bio onaj dan kada ima vremena za sebe, ne za njih. Uputio se do banke. Serekeš je mrtav-hladan izbacio stanje na računu, redak za jednu nulu kraći od onog prošlotjednog izvoda. Te su kune otišle za kartu za koncert koji se idućega mjeseca imao održati u Lisinskom. Da je u Zagrebu, znao je, išla bi s njim; nitko od njezinih mondenih frendova i sponzora nema volje za mračni plač gitare koji je toliko voljela. S dvije karte u unutarnjem džepu svoje jakne, srce mu je bilo utopljeno. Dnevna je rutina nalagala odlazak u trgovinu. Tamo nije imao mnogo toga za kupiti - tek svoje omiljene kekse koje su mu svi, pomalo i kradomice, uzimali kad bi ih našli. Aroma je naranče bila popularna u njegovom društvu, pa je za smiraj svojih, a dakako i tuđih osjetila, uzeo jedan paket jaffa-keksa i krenuo ka blagajni. Mlada ga je djevojka letimice pogledala ukucavajući iznos od petnaestak kuna, vjerojatno misleći kako je čudno da momak poput njega ne nabavlja nešto s police do nje, neke sočne gumice koje u svakoj ženouključivoj prigodi dečku poput njega jamačno zatrebaju. Nasmijao se potiho. Za to je bilo vremena, kiosk je u kvartu radio do ponoći. A nije bilo ni imena ni prigode koja bi takvih događajem počastila njegov ranjeni ego. Izašavši, pitao se da li je njezin talijanski boy-toy poput mužjaka majmuna, koji će, shvativši da je novi šef, uništiti svaki njegov trag i zatrti svako njegovo sjeme u njoj. Nije želio misliti je li sposobna dati mu tijelo ili samo dušu. Predobro je glumila da odgovori na to bolno pitanje. Nadao se samo da će, njemu u spomen, u nekom trenutku sladostrašća, zatvoriti oči i zabaciti glavu preko ruba kreveta. Kako bi ona divna, kovrčava kosa, pomela malo prašine s poda i možda osjetila da je zemlja, kojoj njezin obični Romeo pripada, dalje no što misli. Grad je, nažalost, bio pun propupalih mladica. Proljeće je očito svima učinilo uslugu; djevojke su cvale na svakoj stolici izloženoj mirnom i zagasitom gradskom suncu, dok su se na stolovima u centru grada kočoperili kaveni derivati bjesomučnih naziva i smiješnih cijena. Opet - novi stalni postav taštine. Gledao ih je začuđen njihovom voljom za marketingom, jer svakoj iole simpatičnijoj za stolom je sjedio jedan babun, nalik onome koji ga je potajice proganjao. Cvjetni je trg procvao sivilom. Neobično mu je nedostajao onaj nepreuređeni komadić urbanističkog kolača, koji je činio da napasne cvjećarnice djeluju nekako pitomije. To što je voljela kale smogao je snage preboljeti. Bilo je dovoljno praznine da izbjegne bijeli cvijet koji ga je sjećao na korovom načet vrt njegova srca. "Jedan je jedini dan ostao manjkav u mojim očima. Boja moje aure djelovala je tako sunčano i mirno. Nisu li rekli da je ovo vrijeme za škorpionski ubod, lavovski zalogaj i ovnovsku tvrdoglavost? Nisam li imao sve te crte?" Srećom, unutar tramvaja nije se vidio odsjaj njegove zamućene aure i odlučno generiranih snova. Umorna su lica rijetkih suputnika odavala napaćene mirotvorce koji se bave krpanjem kraja s krajem. Beznadno umireno, bespredmetno osakaćeno. Tako mu je djelovalo svako lice koje je mogao zahvatiti pogledom. Kroz prstima i čađom zaprljano staklo pokušavao je naći nebo u šumi visokogogradnji u pokretu. Let je bio izvediv, naravno, ali nebo se činilo nekako prebukiranim. Njegove su tople oči u hladnom odsjaju višnje nemoći pronašle sljepilo za kojim je tragao. |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
