fra gavun

-----------------------------------------------------------------------------------------------
Tajna popovih gaća

Karmela „Popinica“, još uvijek držeća kao vremešni buket malo na ljekovima malo na uspomenama, ispijala je kafu sa svoje dvije kćeri pedesetdvogodišnjom Marijom i dvije godine mlađom Anom. Gospođe su došle bez muževa a njihova već odrasla djeca…ma da.
Došle su majci čestitati 85 rođendan! Razgovor začinjen smijehom, sjećanjima i doskočicama uljepšavalo je i gledanje u šolju nalazeći u njima samo one figurice koje iziskuju uhu ugodne riječi.
U jednom trenu nastao je tajac koga je Marija prekinula s pitanjem:
- Majo…zar ne misliš da je ipak vrijeme reći nam kako to da si se udala za svećenika? Sve ove godine puno puta smo čule one potihe priče kao: „Nemoj s njom posla imati ona je s vražje strane kad je svetog čovjeka uspjela obrlatiti“ a od tebe ni riječi.
Nadovezala se i Ana molećivim glasom nadajući se već jednom da im otkrije tajnu svoje ljubavi.
Karmela je pogledala u oči jednu pa drugu, klimnula glavom i skrušeno priznala.
- Da u pravu ste, trebate znati i ako mi je to teško, jako teško prevaliti preko usta, ali…neka izađe.
Ovako!
U selo je došla struja 58-e godine i gole žice su se razvodile od kuće do kuće pomoću konzola koje su ukopavane u zid a porculanske ćikarice bile su izolator.
Nešto nakon dolaska stuje i starog je svećenika zamijenio mladi dušobrižnik.
U to vrijeme svećeniku se ljubila ruka i štovalo ga se kao velikog čovjeka, rekla bih čak više od ljekara, kapetana ili inžinjera.
Kako u selu nismo, osim nekoliko zanatlija, imali viđenijih ljudi, svećenik je bio oličenje znanja i osoba koja nam je rješavala sve probleme vezane za mirenje zavađenih, znanje, savjete i sve s čime se čeljade susreće u životu a tome nije doraslo.
Kad smo dobili struju, to nevidljivo čudo stvoreno s vražje strane koje te oće ubiti a da mu ni riječi ne rečeš, mnogi su zazirali i bojali se tog zlotvora pustiti u kuću. I tu je svećenik odigrao veliku ulogu objasnivši to ljudima na njima prihvatljiv način, vjerski, a onda tu nema dileme niti prigovora.
U napovjedi je govorio o struji a mi smo pomno slušali pa je između ostalog reko!
- Da li je netko od vas vidio Boga?
Svi su ostali paf, zinuli i gledali jedno drugoga ne znajući što reći. Pustio je nekoliko trenutaka da se snebivamo a time je i samo pitanje dobilo na težini.
- Naravno da niste! A da li ima Boga?
Svi smo pognuli glave slušajući u čudu što svećenik zbori pa u glas odgovorimo. „Naravno da ima hvala mu i slava!“
- Eto vidite, ne vidimo Ga a On je tu, ima ga, među nama je! Tako je i sa strujom, ne vidimo je, snažna je, radi umjesto nas, grije nas, osvjetljava domove, sjetite se samo kako je teško sa petrolejkama, šterikama, uljanicama! Draga braćo i sestre struja je Božji dar i uvedite je u svojim domovima uz napomenu da je se čuvate i ne gledate dugo u sijalicu kao Božo koji je dva dana poslije beštimao i morali su mu izmuzivati mlijeko u oči.

- Ajme majo ne bi reć da si Agata Kristi…skrati malo svega ti.- ubaci se Marija.
- Ali ti je preša, ne čekaju te mala djeca doma, slušaj kad si tražila.

Moj prvi muž bio mi je jako dobar i dijelili smo dobro i zlo zamalo deset godina ali nismo imali djece, nije se vatalo, neće pa neće i kako to inače ide, ko je kriv nego žena. Prozvali su me nerotkinjom i gotovo. Nije to današnje vrijeme pa da je bilo potpomognute oplodnje i to šta ti ja znam…
Tako sam obilazila vračare, proroke, skidali mi uroke ali ništa. Muž mlad i zdrav pravi angir, ja zgodna i jedra kao lubenica ali ne ide…i onda mi jednom svekrva reče da bi dobro bilo obratiti se svećeniku da dođe i blagoslovi kuću i postelju u kojoj spavamo.
I bi tako! Dođe svećenik, zgodaaaan, ja oborila pogled, obraze mi uvatio plam a on blagosilja i moli, ja odgovaram a u kamari samo nas dvoje jer ja sam jalova, ja sam nerotkinja pa se to muža ne tiče.
Kad je zgotovio vratimo se u kužinu gdje su svekar, svekrva i muž sjedili za stolom pa se ustanu kao đaci u školi kad je ušao velečasni. Na svekrovo pitanje „oće li biti kakve sreće“, svećenik zaniječe glavom i reče kako bi morao duže poraditi na tome da nečastivi nestane iz ove kuće a s njime i zlo no to ne može biti u jednu večer. Svi smo se složili da dolazi toliko puta koliko smatra da treba samo neka bude po volji Božjoj a ne vražjoj.
Tako je velečasni, dušobrižnik naš dolazio svaku večer i čitao iz velike knjige na latinskom pa nisam razumjela ni riječi.

Bilo je kasno proljeće i već je zavrućinalo. Jutrom bi svekar i svekrva išli u polje i vraćali se okolo podne a muž je iz fabrike dolazio u tri ure s brodom što je prevozio radnike.
Okolo devet sati evo ga na vrata svećenik. Svu me oblila nekakva vrućina i ne rekoh niti „faljen Isus“ kako sam se smantala.
Lijepo se javio a na krajevima usana titrao je onaj kurvanjski smješak, djelovao je sigurno i znao što oće.
Onda reče kako je došlo vrijeme da se blagoslovi tijelo jer da je uzalud sve ako se tijelo zanemari. Radi napretka to se radi prije podne a ne navečer, pojasnio je i veli da pođemo.
Stisla se ja kao mokri tić ali idem jer ko se smije suprotstaviti svetom čo'eku. Ja za kvaku da ću u kamaru a on veli ne tu nego na tavan da vražja sila ne ostane u bračnoj postelji nego što bliže nebu da je Svevišnji sprži.
Popnem se uskim drvenim skalinama na tavan a on zamnom i ogleda se okolo sebe. Prišao je malom prozoru koji gleda iza kuće i otvorio ga te se provuče i poviri vani.
- Žice od struje su prilično nisko, u visini prozora i morate biti oprezni jer su gole da ne bi koga ubilo.- savjetovao je dušobrižnik.
- Pazimo na to pa i ne koristimo taj prozor…a što sad da radim velečasni?
- Vjernice moja ovdje se nasloni rukama, zažmuri i moli da te čujem a ja ću raditi svoje.
Dok sam ja molila bilo je jasno: „bogami ako me ovako i muž ne blagosilja“…onda sam molila sve brže i brže hrabro podnoseći taj napor…molila se iz petnih žila, a bome i molila se da ne prekine.
- A tu smo!- opet se ubaci Marija.
- Muči ne prekidaj me da ne zaboravim na kojoj sam.
Nastavili smo glumiti blagoslov tijela svaki dan a navečer bi i tako dolazio istjerivati zle duhove i nakon večere odlazio bi u župnu kuću.
Ali. E da nije toga ali. Jedne večeri svekar reče: “Ja mislim da je dosta, da ste ga istjerali“!
- Ja mislim da nije.- Započnemo uglas ali sam ja posramljeno zastala iza prve riječi i pognula glavu.
- Neka bude volja tvoja.- oglasio se svekar.
Dakle bili su podozrivi samo nas dvoje u svom zanosu to nismo primjećivali ili nismo htjeli.
Je li posumnjao ili mu je kogod došapnuo da dušobrižnik dolazi i prije podne ne znam, uglavnom jednog dana u deset sati zove muž ispred ulaznih vrata jer su bila zaključana. Mi na tavanu „blagosiljamo tijelo“ predano i žestoko, trudimo se istinski da sokovi frcaju iz svih pora i onda šok.
No dušobrižnik se u trenu snašao i bacio gaće kroz prozor (gornje gaće) a on se vješto pretumbao te pade iza kuće. Ja sam zatvorila prozor i doviknula „idem idem“ i požurim otvoriti mužu vrata.

Vrela od „blagoslova“ zažarenog lica i nabujalih sisa otvorim vrata. Muž uđe i gleda me a oči mu se raširile pa me ništa ne pitajući odvuče u kamaru. Vidjevši da je krevet netaknut odahne pa me stisnuvši uza se žestoko ljubio a ja se nisam opirala jer muža nikada, ama baš nikada ne smiješ odbiti. Zavuko je ruku pod haljinu i poduvatio vrelu mekotu, kako on reče kao da je ruku u marmeladu umočio. Bacili smo se na postelju vodeći ljubav gladno i žestoko kao i malo prije s dušobrižnikom na tavanu.
Vidite li vi koja sam ja žrtva bila!
- Je vidimo e, ae nastavi ae.- reče Ana.
Oti dan se naoblačilo i pred večer je počela kiša, prava kiša a stari su rekli kako je došla u pravo vrijeme i onda odjednom cak…nestalo struje.
E to je bio šok, kao da nikada nismo imali petrolejke tako nam je najednom falila struja.
- Eto ti struje.- oglasio se svekar i kresnuo šibicu da upali onaj feralić što je uvijek visio u kužini, - malo se Bog popiški i nestane struje.
- Što ćemo sad velečasni?- pitala je svekrva.
- Samo mirno i s Božjom pomoći, moramo pregledati prvo žice da vjetar slučajno nije što nabacio preko njih a kako pada kiša onda to može napraviti kratki spoj i u trafostanici izbaciti osigurač.
Dajte mi neku dužu kantinelu i uzet ću vam feralić da odem okolo pogledati.
- Jel može osti, ostilj je od četri metra.
- Odlično, dajte.
Nisu ga pustili samoga pa se muški zapute vani. Svećenik je nosio osti i obilazio tamo di je znao da nema ništa a mjesto iza kuće bi preskočio da svekar nije vidio i pozvao ih. No svekar je pod nogom osjetio još nešto, sagne se i to nešto stavi u džep.
Dušobrižnik stade ispod one krpe što je visila preko žica i podigne to ostima pa kako je spuštao muž to uvati rukom i reče: „gaće…nečije gaće, ajmo u kuću da bolje vidimo“.

Muž je u rukama držao lijepe štofane gaće, gledao ih i šutio, šteta da ih je struja spržila na par mjesta.
Onda mu ih je dušebrižnik uzeo iz ruku i pipao, govoreći da su sigurno konobarske kad su crne.
- Ajde sjedite da se večera.- pozvala je svekrva.
- Ja ne bih hvala i mislim da smo istjerali zlog duha pa….
- Ja mislim da nismo.- oglasi se svekar. – I recite mi velečasni, kad tako pipate te gaće da možda ne tražite nešto.
- Ma nee, samo gledam kakav je materijal.
- Možda ovo tražite?- i pokaže novčanik koji je očito ispao iz gaća dok su visile na žici.
Utoliko je došla struja i pokazala dugine boje na dušebrižnikovom licu, igra je završila.
- Igra završila, a dalje?
- Ts, dalje…kako nisam dobila „stvari“ radi tebe a dokazano da su gaće njegove, ja i moj dušebrižnik otperjali smo isti čas bez da riječi progovorimo i nakon par dana doselili se ovamo i ostali do dan danas. On se skinuo iz svećeništva, sredio mi je razvod, vjenčali smo se, podigli vas dvije i bogufala sve se dobro svršilo.
Puno su me voljeli moji muški…puno puno, neka im je laka zemlja.
- I veliš nije bilo potpomognute oplodnje, hehe!

Di ne osta tu i ne bi dosta!
-------------------------------------------------------------------------------------------------

Kad kaže narodna izreka onda je to, to! Dakle na trpezi mora biti dvije tri teće mesa u ovom slučaju ribe, brdo kolača svih onih popratnih drangulija i demižana vina uz gajbu piva ispod stola.
Nema veze što dolazi samo žena s mužem i što nisu drobonje, bitno je da se vidi, ima se, troši se, mora se jer takvi je običaj. O tome da će potres u takujinu prouzročiti cunami, tek nakon parade dođe do malog mozga.

He, upravo mi pade na um jedan Švabo (njegova žena je rođaka od moje bivše) kad su kupili kuću na Brodarici koncem osamdesetih čova se odlučio baciti u trošak i počastiti nekoliko uzvanika među kojima je bila i moja malenkost.
I sad on mene pita što da spremi za gozbu. On njemački-ja hrvatski, on pokušava hrvatski-ja na mote i tako se sporazumijemo da će to biti riba.

Osvanuo je gozbeni dan i dođe on po mene da idemo na ribarnicu. Pita me koliko bi trebalo. Velim ja bar 60dkg po glavi, pardon ustima. Mane on rukom, ne prihvaća moj prijedlog.
Onda pita koju vrstu ribe da kupi?
A nešto oborito, orade, pope, zubace…rekoh.
Stade on kod jednog banka jer mu zapeli za oko komadi od nekih 30dkg. Vučem ga za rukav, no, ne to. A on meni: „to to biti dobar da“. Ma diš to, to su kantari što će ti to, ali kako mu to objasniti? A prodavač već češe dlanove, otvorio najlonsku vrećicu i pita koliko će.
„Ne dobro, niks gut“, ja njemu a on meni: „o ja ja guut fiš…ileven kom bite“.
O jebenti mene blesava koji me vrag tentao ići s njim i sramotiti se. Al' štaš, što je tu je jbg.
Dakle on je kupio svakome po jednu ribu i to je to. Onda je inzistirao da će je on ispeći pa je inače škuri kantar još više bacao na Kinta Kuntu.
No ako je u ribi i škrtario na ostalome nije pa smo na pijatu dobili uz komad ugljena i cijelu polu pomidore i šnitu kruha, o je.
Ajme što smo se najeli, svi smo od zadovoljstva mrmljali: „…pas mater švapsku“!

A cilj ove večeri bilo je provjeriti onu narodnu, pliva li riba triput? No čini se da su nama poplivale vijuge prije ikakvog zaključka a posebno je pozornost privlačila domaćica sa „pokvarenom pločom“ pa su je ćeri i unučad čudno gledali očito zabavljajući se ovom rijetkom pojavom.
Onda se sjetila kako smo je u mladosti uspoređivali sa bivšom curom zakonitog (što trijezan misli to pijan govori) i smatrala je za potrebno demantirati nakon 35 god. da je bivša bila ljepša.
- Jel' mužu da sam ti ja lipša, ae reci ae reci.
- Ae bogati što moraš uvijek gore gledat! - odgovori on.

No gosti su kasnili a na trpezi se riba dimila i golicala što nos što oči i mi smo po teke uzimali i pili i zabavljali se, bilo nam je super a crnjak…crnjak je bio lijep kao grijeh i klizio je bez vode i nakon svakog srka bili smo inovativniji.
Onda je nekom sinula ideja kao zašto mi ne bi u ovakvoj prigodi osnovali i svoju stranku. Što ima veze da budemo ajmo reć 160-ti na političkom nebu, bitno je da smo prisutni. Domaćica je i dalje držala čelo trpeze i predsjedavala novoosnovanom strankom kojoj smo dali ime SRK I ČEPIĆ!
I taman kad je zapitala „ko je za“ na parkingu stade auto a zeru kasnije povire gosti na vrata, općenarodno veselje!
Dok su gosti raširenih ruku dolazili domaćica je kao ispuhana lutka klonula glavom među delicijama.
Nastala je strka. Uzmuvale se ćeri, djeca, žamor, gošća se uozbiljila odložila je boršicu i veli: „brzo donesite tlakomjer“. Veli muž od gošće: „donesite vi njoj da se izmjeri cukar“.
Toplomjer donesi, viče druga ćer!
Onda se domaćin domogao riječi i zapovijedio!
- Šta vam je svima…gradir joj donesi, gradir!

I nakon što je domaćica odnešena na hrk hrk malo smo došli k sebi i svi smo se što u čast gostiju što u čast nove stranke, ozbiljno uhvatili u koštac s mrskim neprijateljima iz boca. Rat do istrebljenja.
Ako me pitate ko je izašao kao pobjednik iz ovog okršaja sa bocama to vam ne bih znao pouzdano reći…nešto se ne sjećam!

Kako smo naljutili susjedu
------------------------------------------------------------------------------------------------

Dojadilo mi je biti sam u ovolikoj kućerini (pardon i Frida je tu) iz čiste logike; što veća kuća više prašine pa ti čisti a Frida ni repom da bi mrdnula a kamoli pomogla, c. Kad joj što rečem onda uvati lajat na mene, muke tako živit uzme kost i glođe a ja neka se glođem sam.
Onda mi padne na pamet da uzmem podstanare em će se čut bar neki glas negdje u kući, em bi mogo imati i neke koristi iz toga.
Ma kakvi, odustanem pri samoj pomisli na podstanare. Ne da ja imam nešto protiv podstanara božesačuvaj, nego kad dođu oni dani u mjesecu, kad trebaju doć do mene iskeširati onu crkavicu za najam onda bi mi bila muka. Umjesto keša vidim pokunjena lica na rubu plača i čekaju da ja prvi guknem. Bez da iti otvore usta jasno mi je da su preživjeli potres i da je cunami ostavio pustoš u novčaniku.
Znam ja to jer sudim po sebi, bio sam ja, pardon mi, 9 godina podstanar i bilo je tih sušnih perioda ohoho pa bi mi gazda posuđivao da se uvatim za kraj i tako nikada sastaviti kraj s krajem.
E, a kod mene bi garant bilo drukčije, kad bi stali predamnom u takvom stanju, pokunjeni i žalosni meni bi se smililo i ja bih odma velikodušno reko: „A što se može znam ja kako je to. Preskočit ćemo ovaj mjesec pa ako se kako rekuperate“.
I onda neka se to ponovi nekoliko puta ostadosmo svi bez struje i vode a onda možemo skupa žalit.
Eto samo radi toga se ne upuštam u takvu rabotu a jel' griješim bogzna.

Tako smo mi, ja i supatnica, odma u početku braka bili podstanari. Bilo je to u jednoj rupi bez sunca i mjeseca jer kako je gazda nadograđivao kuću tako je taj stančić koji je on pretvorio u dva, imao sunčana samo dva prozora na sobama.
Dakle mala izbica za kuhinju, malo veća soba i mali zahod bez tuša ili kade koji smo uz hodnik dijelili sa drugim parom. Oni su imali isto toliko prostorija.

I sad moš mislit koliko se imalo mogućnosti za intimnost. Svi ispod dvaestpet godina, ipak je to bila '71g. i još nismo imali djecu.
U početku smo se suzdržavali iti pričati naglas, šapjali bi, vodili računa da je zahod uvijek slobodan, da se iz istoga ne čuju tonovi trubila a iz sobe strasti i tako bi nam želja za ispustiti uzdah zadovoljstva ostajala zatomljena. Jedan moj kolega je tada tražio više bodova za dodjelu stana na račun seksualne ugroženosti. Imali su dvije ćerkice a jednu sobu i radi zadovoljenja seksualnih potreba otišli bi sa fićom u šumu. A što po zimi?

No kako je vrijeme odmicalo i kako smo sve više upoznavali jedni druge tako smo se i oslobađali u ponašanju i ophođenju pa smo i prijatelji postali. Znalo se desiti radi kakvog upita da bi jedni drugima banuli u sobu u sred posla, toliko smo se udomaćili, a onda bi pognuli glavu nacerili se i izašli.
Sa zahodom je bilo još gore jer nigdje nije bilo ključa osim na ulaznim vratima, kao u big bradera.
Sjećam se da sam jednom uletio u zahod, valjda mi je bila nužda, a unutra susjeda podigla nogu na lavandinu i brije minđu. Onda je Ona vidjela da su mi oči došle kao u varenog zeca pa je to pripisala tome što mi je bila nužda i onda je ona izašla a ja ostao...sad sam imao dvije potrebe.

Moja supatnica još nije radila pa bi ribala i čistila gajbu kao da je svaki dan Nova Godina. Susjed Milan je bio na poslu kao i ja a Gordana, njegova žena, bila je u gradu na pregledu kod doktora. No Milan je preko posla došo nekom potrebom u stan a moja je ribala pod tako da je bila sa koljenima i rukama na podu i naprćena guza ostala je gola (imala je one mudante što ne moš niti nos u njih pošteno ispuhat) jer je haljina pobjegla prema trbuhu.
Kurbin sin stao je na vrata o kužine i malko proćarao grlo. Moja je mislila da sam ja i onda je zadrmala guzom i upitala: „ Bili teke a“? Onda se on opet nakašljao i reko „oprosti nije bilo namjerno“.
Jeb'ga, kako je čula njegov glas skočila se i opizdila glavom u sudoper i šiknula je krv. Nismo imali ni telefon i on je nabrzaka to zamotao krpom i s njom na vlak i bogami prispije na onaj u 10 za grad i u doktora.

Sve ovo smo pričali predvečer sjedeći ispred kuće od susjeda s kime smo se sprijateljili i s njima smo bili u bliskijim odnosima nego sa gazdom.
To su bili ljudi gazdinih godina, dakle skoro bi nam roditelji mogli biti i tu bi se smijali, šalili odavali male tajne iz postelje često izmišljajući priče jer su to obožavali slušati.
Njihova najstarija se bila udala a ostalo ih je bilo još troje no svi su prošli pubertet pa su oni bili najvjerniji slušatelji.
Jednom smo u tim erockim pričicama opisali ili opričali i jezik kao đokinog zamjenika.
Kako bi priča odmicala uživili bi se i sve više izmišljali i dodavali slatkastih rečenica da bude što pikantnije i naravno smijali se svojoj gluposti (volio bi da sam i sad onako glup). To nam je bila jedna od zabava nakon cunamija.
Onda se Zorka, žena od susjeda, najednom uozbiljila i upitala:
- K vragu vas daj, jel' vi to zbilja ližete ili samo izmišljate?
- Naravno, a što je tu čudno, vid' nje kao da vi…
Onda je Ona napravila facu kao da će se izrigat i počela pljucat dok smo se mi ostali cenili od smjeha. Ustala se od stola i ozbiljno me upitala.
- Čekaj malo…i vi muški stvarno ližete pizdurine svojim ženama?
- E što?
- Plju, plju na vas i ko bi vas ikad više poljubio i da znate nećete se više napiti iz mojih čaša pa makar skapavali od žeđi, sotone jedne ajte s đavlom iz moje kuće, plju na vas i vaše jezike!
Pokupila je one čaše, prolila piće i odnijela u kuću a mi ostali ko posrani, ni muž joj se nije usudio prigovoriti.
Pokupili smo se i pošli u našu gajbu. Tu nam nije bilo povratka skoro po godine.
Radi jezika!

Četvrtak,____, šestak, sedmak…

Dašta, ovaj bi dan valjalo preskočiti, ignorirat ga kao da ne postoji, potrat ga iz kalendara, išarat ga mastiljavom olovkom, mamicu mu na ajfelov toranj. Em je petak em trinajesti, em 2011.
Drugo je šibenski kolodvor, on od rođenja nema peron br 13, tako kad se skupi 15 buseva a toliko ima i brojeva a 14 mjesta onaj zadnji kruži, kruži, dok nekoga ne uvati sraćka i onda mora stat sa strane kao siroče.

I meni je jučer bio ono ne da rečem nesretan ali nije brate ni sretan dan. Čekao sam i nadao, palčeve držao na rukama i nogama, (niti pišao nisam) ali ćorak, gosti nisu došli. A mogli su svratit ja bi im se obradovao kao najrođenijem.
Je dobro pogađate, mislim na Kraljevski Par iz Norveške!

(„Zanimljivo je da je cjelokupan trošak posjeta kralja i kraljice Šibeniku, te brojnih norveških poduzetnika snosila kraljevska obitelj i to od najma brodova, autobusa, do troškova oko cvijeća i svečanog ručka. Domaćinu, gradu Šibeniku prepušteno je samo da plati svečani objed za manji broj VIP gostiju na čelu sa kraljem Haraldom i kraljicom Sonjom.“

Ajde vi meni recite ko ih ne bi volio.
Ma trpio bi pa taman bili kod mene cijelu godinu.
A sad zamislite! Kad su bili tako raskošni prema provincijiskom gradiću Ižbeniku, kakve li su tek broševe poklonili, nekima gore. (Može li gore!)
I sad ti brošonositelji umjesto da traže i dovode takve goste a bogufala ima ih ko tražiti koliko je zgubidana u našega Vlade, oni dovode Papuu Novu Gvineju kojoj sve valja platiti i plus toga šahtove zavarivati da se smrdež ne čuje ili da pantagane ne povire!
Doduše dobrog mecenu smo imali davne devedesete, listovi naše gore u iseljeništvu, kad su opeljušeni kao goluždravo pile pa se ljudi dozvaše pameti i nema više, zavrnuli su pipu, progledali.

Sad se nema koga čerupati nego domaćeg tovara…dok ne crkne.
Evo jedan od primjera kako se to radi pod izlikom „sve je po zakonu“!
Voda! Da bi podigli cijenu vode izmišljaju kojekakve stavke koje smo i do sada plaćali ali sad nam ih predočavaju kao da nam lakše bude i naravno, uvećane. Pa onda mi vele, nemojte računati porez jer ne plaćate to nama nego državi?
Koji debilizam, pa meni je tako svejedno ko mi zavlači rukom u džepu i skuplja onaj preostali sitniš, zvao se on država ili vodovod i kolonizacija.
Ovo je vjerojatno najmanji račun koji su napisali pa je lakše skontati koliko stoji kubik vode.
Utrošeno 3 kubika-cijena za platiti 53,00kn. 53: 3=17,666kn.
E moj Haralde nas vlastodršci drukčije vole!

Memory

….“Osvojili ste masažer i pozivate se doći u hotel Jadran….“
Čov'če jesu čimavice, ne odustaju od svoje nakane i uporniji su od „vjerskih“ priljepaka.
Prije kad sam bio na prezentaciji davali su večeru pa rekoh ajde bar neću doma šporkat pjat a sad još i masažer, još da je u ženskoj ruci…ae ti tuda, što ne.
Idem dakuće, ubit ću vrijeme i čut koju „pametnu“ a bome i masažer nije za baciti.
Ajde skockam se ja i tonobilom odem do Drage (parking) a onda obalom do Jadrana.
Etc, nije moglo a da ne trevim Điđija, šetaju s nogu pred nogu on i kompa, ja pozdravim i da ću produžiti…ma je.
- Diš diš…stani malo koja ti je priša, di trčiš, di ćeš?
- Kasnim idem ode u Jadrana!
- Aaa? Čekaj jebaga da te pitam ti si pametan čov'k. Jel' što ti misliš o našoj Jadranki pošteno reci.
- Što mislim…ništa, Frida mi je sto puta draža bar nije uobražena a i spretnija je od nje.
- Evo ti jel' čuješ!- veli kompi. – Kako spretnija?
- Da kako…ae neka se ona počeše nogom iza uha, ae. Idem ća kasnim.
- Aaa u 'otel iđeš a…a kao mala penzija…nema se…- viče za mnom.

Dadoh onu pozivnicu, desetak osoba sjedi, pred njima na stolu piće…a eno i poznanika, parkiram se na katrigu do njega, rukodrm, riječ dvije i evo konobara pita me da šta ću. Nisam znao da je mukti…ovako sam samo sokić uzeo, fuj.

Evo ga prezenter, nu poznat mi, uvatio se za kaiš i potegnuo hlače prema gore, otpuhnuo i počne.
Predstavio se pa onda predstavi firmu za koju radi, nema, to bi reć da su uvatili Berluskonija za bradu ili za ono drugo…sve naj.
Prezentira madrace, deke, pokrivače, katrigu za masiranje leđa, jastuke….onda pita ima li neko od prisutnih da je kupio nešto od predstavljenog.
- Imam ja.- rekoh.
- Šta ste kupili?
- Madrac memory.
- Eto ga, bravo, evo recite gospodine prisutnima neka čuju iz prve ruke kako ste zadovoljni.
- Khm, ovaj…ima Alchaimera!
- Ne kužim…aha, vi ste to kupili ocu koji ima Alca, jako mi je žao to je teška…
- Pustite vi moga Ćaću na miru, njemu odavno ne treba madrac.
- Oprostite a ko vam ima Alca?
- Ko mi ima Alca…madrac bogati…zaboravi se dić, ne bi ga vijagra digla, eto ti.
Onda se ubacio onaj moj za stolom, zakikoćao se i veli.
- Jebate tebi se ni madrac ne diže!
Umalo mi je sjeba koncepciju. Onda prezenter pita da kod koga sam kupio tako lošu kvalitetu jer ako je memory on se mora dizati, odnosno vratiti u prvobitni položaj, izravnati se.
- A kod vas prije dvije godine isto ode u Jadrana.
- Nije moguće…kod mene...baš sam ja bio?
- Baš, imam ja kući i račun i garanciju i onaj certifikat…
- Uf uf, to je bila ona loša firma što je propala zato sam ja prešao u ovu firmu. Ovo je garancija kvalitete.
- Tako ste mi i onda govorili, od riječi do riječi.
Gledaju nas ostali a po facama bi reć da im je sjebano povjerenje a bome ni čov'ku nije bilo lako no vješti trgovac okrenuo je temu da nismo niti osjetili i onda me posjeo u onu katrigu što masira bržole. Ugodno ne mogu reć da nije i tu ti je on mene držao dok je ostale bario s onim proizvodima što „pamte“, hehe samo prisutni nisu ništa upamtili.

Ajde kad je svršio uze teku i olovku i ide od stola do stola da upiše ono što ljudi naruče…je, ćorak.
Onda je donio kartonsku kutiju i počeo dijeliti masažere…ajme koje razočarenje na licima. Bome i ja sam mislio da je to „nešto“ pa sam radi toga i došo, kad tamo neka kineska drkalica brat bratu ne košta više od deset kuna a parking me došo dvadeset.
A onda se obratio ponovo meni.
- Znate, uložite reklamaciju kad imate garanciju. Imate broj telefona nazovite ih i oni će vam donijet novi, nemojte se ustručavat.
- E fala na savjetu, rekoste malo prije kako se firma raspala i koga da zovem, Obamu da ih kokne?
No dobro, ja sam popušio ali ću vas isto reklamirati kad god mi se pruži prilika, ovako revno kao večeras!

Stvar je u…

Od kad je uzela stvar u svoje ruke…stalno mi je otvoren šlic!


U vladi i stranki najunosniji posao je baviti se namještajem!
Namještaju si sve di mogu popalit lovu!


Pored nekretnina čovjek ima pet registriranih auta, teretnjaka i dva motora a nikad ne ide na benzinsku crpku osim sa kamionom od gradske firme.
Postoji li mogućnost da je izmislio neko novo gorivo…što vi mislite?


Strikan je rekao: „Ima tu kusati gospemi“.
Po tome je stranka i dobila ime; KUS, (kerumova urbana stranka)


- Susjed…reci malome da me ne zove barba!
- ?.
- Dok ne nauči slovo R!


Frižider mi je toliko pun da kad ga otvorim vidim susjeda krozanj!


Da su poslovice istinite (u laži su kratke noge) onda bi Andrija imao jaja do poda!


U penziji je dobro biti jedino radi toga što se dižem kad mi se diže!


- Meštre jel' mogu gledati dok mi popravljate auto?
- Ne može, ni ginekolog ne gleda trudnicu dok se trudila!


Viš ono selo…e tu je stradalo najviše mještana kad su dobili struju….od ushićenja su ljubili žice!

Prijatelj Vuk

Nije novost da se ponekad trgnemo iz sna radi „filma“ koji smo gledali a djelovao je tako vjerno kao da se odvija uživo i utjelovljen u realnim likovima da se ni za nijansu ne razlikuje od stvarnosti.
Zapravo to i je stvarnost u tom trenutku s kojom smo zaokupljeni u radosti, tuzi, strahu ili smo glavne face i nepobjedivi carevi!
Ili je možda ova stvarnost istinski san.
Mi, mali skorojevići, pokvarenjaci i sitne duše znamo biti i te kako veliki imperatori.
I bio bih ja spavao bar do osam da se nisam prenuo sa orošenim čelom uhvativši sebe kako razmišljam da li je to doista bio san. Na sreću poznao sam namještaj u sobi i uvjerio se da sam ipak sanjao.

A vidio sam sebe kao velikog i glavnog moćnika upravo onakvog kao da sam glavna faca u filmu „Veliki diktator“.
Na kažiprstu vrtim globus!
Titra zagonetni osmjeh na alfa kutu lijeve strane usana! Oko mene savjetnici-mudraci, na stolu maketa cijele balote i djelića svemira…čitavi zoološki vrt je na pladnju.
Pristupaju mi mudraci jedan po jedan i izlažu svoje viđenje situacije, propovijedaju svoju filozofiju, mute mi možjane a ja se mislim…žalibože vremena.
E onda su došli savjetnici, mekši po naravi, podatniji i oprezniji jer ih mogu otpustiti ako mi se zamjere i počnu svoju pojku. Melju li ga melju.
Sve je to piš da nije njega.
Na sreću imam ja prijatelja kojemu vjerujem i koji bi za me život dao. Istina neobičan po izgledu ali odan i hrabar bez ostatka, bez puno priče i koji nikad nije omanuo.
Vuk je moj prijatelj! Vuk-čovjek ili čovjek vuk.

Kad već držim balotu u šaci onda je apsolutno normalno da imam svoje ljude od povjerenja, da imam ljude koji znaju isključiti jezik! Da imam ljude koji će na moju naredbu zaplivati i u grotlo vulkana.
Moj vjerni prijatelj i izvršitelj mojih želja znao je svoj posao i nije puno pitao, radio je. Radio je poslove u škuribandi daleko od očiju javnosti, daleko od paparaca, čovjek kome je tekuća crvena boja jedna od najdražih i zato je tako često traži i nepovratno troši.

Ne možeš biti car a da nemaš prijatelja koji će za tebe odraditi prljavi poslić i da pri tom šuti.
Ne može brale sve ići po špagu jer da je to moguće cijela balota jedna bi država bila a ljudi bi umirali od sreće a ne od tuge i karcinoma.

Ređale su se „nesreće“, padali su avioni i neboderi a sve po mojem nalogu jer mi je tako odgovaralo u datom trenutku.
Svijet je mojega prijatelja-vuka šenjao kao neprijatelja No1 i dao ga odstrijeliti. Nizali su se pokušaji, raspisana je velika nagrada ali vuk je izbjegavao sve zamke. Naravno ja sam mu uvijek na vrijeme dojavio što se sprema a on je to znao cijeniti.

Trajalo je i strahovalo se sve do onog dana kad mi je prijatelj rekao onako šturo, suho, muški…
Da mu nema spasa. Bolest je osvajala i tu nije bilo pomoći.
Njegova želja je bila da mu skratim muke i njegovo tijelo pohranim onako kako je želio. Jedino tako duša će mu biti mirna.
Naravno da sam za svojeg prijatelja učinio do u sitnicu kako je tražio.
Da bi svijet bio kutentan organizirao sam njegovo smaknuće i tako svijetu dao priliku da uživa u svojoj zabludi misleći da se oslobodio najvećeg zla današnjice.
Ober terorista među najpoznatijima je mrtav!
Sve tiskovine svijeta, sve tv kuće i radio postaje objavile su najvažniju vijest današnjice: „ubijen je najtraženiji terorist“ i ta se vijest vrti, vrti, vrti….!

Tijelo je predano moru kako je i glasila „Vučja“ posljednja želja!
A na startu slijedeći "vuk" već šlajfa tenisice!
Reće Njegoš: „Spuštavah se ja na vaše uže, umalo se uže ne pretrže…………..“

Živilo nam 365 praznika rada!

Evo sad, malo prije podne odem kupiti malo kruva i vraćam se a ono odere vatrogasna sirena a vatrogasni dom na 30 m od dućana.
Oblačno je, kišica porosila… diše se punim plućima.
Zaškripile kočnice! Stranac što je prikočio promolio glavom, preplašeno i unezvijereno gleda a iza njega škripa ostalih limenki i na domaćem živopisnom jeziku opali muzika.
- Kretenu!
- Majku ti jeben ko ti dade volan u ruke!
- Idiote blesavi!
- Pederu nabijem te skupa s otim tvojim mercedusom!
- Budalo retardirana nabijem te na k…c!
Jedan što je zglaizao u boriće viče.
- Miči se sputa govno smrdljivo pogledaj što si mi učinio!

A sirena se dere i dalje, minut.
- Što svira!- pita jedan. Rekoh.
- Vatrogasna!
- Hm, čujem to a jel' radi prvog maja…ovaj svibnja?
- Nije!
- Povodom sv. Josipa Radnika?
- Jok!
- Pa koji je k…c!
- Podne!
- Jel' svaki dan tako?
- Ne samo svake druge nedjelje!
- Koja je to budala naredila jeben ih blesave!
- Stranka na vlasti!
- Nemoj ti vriđat znaš…imam ja s čime odgovorit!
- ??

I mislim se, ovaj praznik i nije više in, valjalo bi unijeti malo svježine, nešto novo, nešto orginalnije.
Ovo doduše jest i Sv. Josip Radnik ali kako čujem sad će na njegovo mjesto zasjesti svetost najomiljenijeg Pape.
I eto ti i taj jedini radnik među svetostima izgubit će svoj dan i onda će opet zluradi jezici reći, to je samo zato jer je radnik.

S toga ja predlažem da ovaj dan bude posvećen našoj najomiljenijoj stranci, stranci koja je prepolovila…nu mene, preporodila ovaj narod, stranci koja je donijela toliko olakšanja svome narodu i sad smo tako lagani da se osjećamo k'o tice…niti gnijezda većina nema a i oni što ga imaju, da prostite, usrali su se unj.
Stranci koja je olakšala radnom čovjeku i jedina, ja bih se usudio reći, stranka na svijetu koja je uspjela praznik rada sa dva dana produžiti na 365 dana.

Živio nam Sveti Prvi Josip Maj Radnik Praznik Rada!