fra gavun

---------------------------------------------------------------------------------
Ždrjebica

Bio je zadnji vikend mjeseca lipnja. Dobrano je zavrućinalo jer ljeto je preuzelo ključeve o' godine. Mica i njezin muž Mile prosuti po kauču gledali su dnevnik na Novoj kad je zacvilio Milin mobitel.
Javio se, prozborio par prostih rečenica i očito zadovoljan s pozivom reče da pričeka sekundu. Držeći mobača u ruci obratio se Mici: „zove me Pere s Ražina i pita oću li s njim pod osti…ja sam ga nekoliko puta molio da me povede jer bih volio vidjeti kako se to lovi a evo večeras je bonaca, šta kažeš“?
Mica ga je gledala sretnog i zadovoljnog. Djelovao je kao dijete koje je tek dobilo biciklu i kroz smješak klimnula glavom.
Sretan naslonio je mobač na uvo i reče: „dolazim“!
- Mala je kod babe i sad ćeš bit sama…skužaj.
- Ajde bogati nije mi deset godina neš ti, samo se ti dobro zabavi i donesi veliku ribu.

Tek što je uno izašao iz dvorišta Mica je utipkala nekoliko brojeva na mobaču i javio se Zdenko.
- …Hehe vraže jedan, slušaj, muž mi je išo u ribe i slobodna sam najmanje tri ure šta kažeš.
- Znaš ti šta ja kažem od kad sam nabavio đipa nismo se…jel tako…ma je u pežou ali ovo je nešto uu, dolazim i čekat ću te ono dolje niz cestu, ok.

Mica zadivljena đipom samo se smješkala ka ona stvar na nove mudante dok je Zdenko vozio i upitao je:
- Di ćemo?
- Samo nemoj na Rezaću jer tamo Pere drži kaić pa bi nas mogli vidjeti, mislim ono nije zgodno kužiš.
- Ma jasno naravno…znaš šta, idemo u podsolarsko tamo di su nasipali, prostor je velik, uz samo more, pogled na Solaris bolje reći na „Jakova“ i imamo sve na dlanu.
- Da ti neš nać, biće ti ja prva što me vodiš tamo, vraže jedan.

Prije ulaza u Solaris skrenuli su lijevo i lagano se došuljali po nasipu. Parkirali su na sred širine tik kad se prođe ona puntica.
Duž obale vidjelo se nekoliko svjećarica kako se kreću mic po mic i „tuču kraj“. Veli Zdenko:
- Znaš šta, bilo bi pametno da ga nazoveš i kao pitaš jel' gušta i da ne bi oni lovili u Solarisu strankinje, kuiš.
Nije joj trebalo ponavljati jer joj se ideja na prvu dopala.
- Aloo Mili, kako ti ide jel' uživaš?...aha, aa aha, slušaj nemoj ti kao ono ideš na ribe a da po Solarisu loviš mačke.- uvrijeđeno će Mica.
- Hehehe, ja, hehe, ne boj se ne, jel tebi dosadno…ajme evo jedne sipe moram prikinit, cmok cmok.
- Cmok mili i čuvaj se!

Lakše se diše, čitalo se na licima dok su palili „smotanu“. Uživali su uvlačeći dimove maksimalno se opuštajući jer su imali situaciju pod kontrolom.
Počelo je njušenje, lagani ugriz a onda se se utopili jezici.
Odmaknu glave gledajući kako se oslobađaju ono malo krpica što su imali na sebi. Bradavice su se naježurile a miris bakalara, mošus, ispunio je prostor! Hidraulika je spremno čekala! Podignuo je ruku i ugasio malo svjetlo a onda se zadnji sic pretvorio u arenu.
Pretvorio se u festival strasti a to mogu samo opuštena tijela željna igre i toplina ljeta koja doprinese ključanju svake stanice ponaosob. Sveto ljeto!
Dahtali su kao „Ćiro uz Klis“ ali borba se nastavljala, kalorije su curile, ljepota je žarila.
Na svijetu ne postoji, nema ničega što se može usporediti sa ljepotom ljubavnog grča!
Moj pokojni ujac kad bi mu rekli da se mora uozbiljiti da bi načinio sina, odgovorio bi:
„ a ko plače dok čini one stvari“!

Mile i Pere kad su prebacili arganju iz auta u kaić, feral, vesla, dvoje ostiju, bocu plina i one obvezne sitnice, uputili su se lagano uz kraj od Rezaća prema Solarisu. Mile je stao na provu i prvi put u životu drži osti. Stisnuo je kopište da su mu zglobovi pobijeljeli.
Pere ga uči kako stati a da ne odleti u more, kako paziti na feral jer je mrežica osjetljiva, kako poznati sipu naročito ako su u paru. Valja prvo gađati manju to jest mužjaka jer ženka neće pobjeći. Ako prvo tuče ženku mužjak uvati maglu. Sve to polako i na primjerima Mile uči i bi mu drago kao da je dobio parusine na lotu. Kad mu se oglasio mobać bili su na punti kod kanalizacije.
Nespretno početnički udario bi u dno kao da ima namjeru otvoriti rupu prema Australiji a onda bi se kaić zaljuljao da bi se Mile jedva zadržao na provi.
Kad su došli nadomak nasipa gdje bješe parkiran neki đip Pere je vidio duta (brancina) od nekih 80dkg i zašija da se primakne radi lakšeg ulova. Međutim kako je Mile početnik a s time i nestabilan na provi, zaljulja se i u padu hvatajući se za nešto udari po feralu koji je učinio samo ono pffff i ugasio se. Mile ja pao u more kao cjepanica.
Pere je zabeštimao a Mili bi krivo što je napravio štetu no sreća da se nije udario i izvuče se iz mora na obalu.
Pere je lampadinom potražio drugu mrežicu, skinuo staklo koje srećom nije puklo i čekao da se malo ohladi a onda privezao drugu mrežicu. No primjećivalo se da je kisao u sebi što si je uopće dozvolio da Milu povede sobom.
Ponovno je pustio plin i krenuo da upali no nekako mu nespretno upaljač padne u more, onda reče:
- Koja li me štriga vidjela pizda joj materina! Mile daj upaljač.
Izvadi Mile upaljač ali klinac, ne može kresnit kad je i on bio u moru.
- Šta ćemo sad Mile…noć pred nama a mi moramo doma jebat ga.
Osvrće se Mile i mozga a onda mu sine i veli.
- Čekaj čekaj donit ću ja upaljač.- stvorio bi Mile upaljač pa taman u Solariš išo po njega jer ovakvo iskustvo se ne propušta tako lako.
Uputi se Mile prema đipu s osjećajem krivice, mokar i sjeban sličio je na onoga iz „ulice brijestova“.
Gleda u đipa kako se ljulja, stakla zatvorena i tamna…ne zna šta će.
- Kume oš skoro?- Tiho prozbori od straha zbog reakcije. Malo sačeka pa će opet.
- Kume oprosti što smetam ja bi pričekao ako ćeš brzo…- Opet ništa ali se auto stalo ljuljati.

A unutra je ključalo. Mica je sad bila na njemu i jahala živo i strastveno sva ustreptala kao na rodeu jer cilj je bio tu, evo tu, samo zeru je falilo. Ubila bi za taj trenutak a onda joj sić ledene vode najednom spere želju. Lagano se skinula i sjela do Zdenka koji je slegnuo ramenima a Ona samo što nije plakala od jada. Ma ko je ta budaletina!
- Kume oprosti što smetam, vidim da se više ne ljulja…?
- To mi je muž.- zaprepašteno prišapne Mica na Zdenkovo uho.
- Što ćemo sad?- šapatom će Zdenko.
- Kako je doznao za nas…misliš da me pratio a?
- Ne znam, ali je neki kurac.
- Daj učini nešto.
- Što?
- Muško si učini nešto što mene pitaš.
- Dobro, lezi na sic da te ne vidi a ja ću proć na prednji.

Lagano se otvaralo staklo i u odsaju svjetla iz Solarisa Zdenko je vidio siluetu. Mile nije vidio unutra jer je bilo mračno ali je primicao glavu prema unutrašnjosti i tu ga zaustavi Zdenkov glas.
- Što oćeš?
- Upaljač, možete li mi posuditi upaljač?
Olakšanje… zamalo ga nisu poslali u pičkumaterinu od sreće! Zdenko napipa upaljač i dade mu ga govoreći da ga ne treba vraćati ali Mile kresne da ga isproba.
U tom momentu dobije petom u nos i pade na guzicu a Zdenko upali đipa i krene.

- Jebiga vidio bi me, morala sam.
- Prošli put si opizdila mene po zubima sad muža petom u nos, a jebate ritaš se pari ždrjebica.
- Hihihi, mačka s devet života.

Prošla je ura po ponoći kad je Mile ušao u kuću. Upalio je svjetlo u sobi i Mica se probudila onda zažmirila pa ponovo otvorila oči. Uuu koliki je?
- Mili jel' bilo što ribe?- mazno je upitala.
- Je nešto ali sam se puno prehladio pa mi je i nos nateka od kihanja.
- Nije to ništa za mog ribara, valja češće ići pa ćeš se naviknuti…ajde ti dođi kod svoje ženice da te ugrije teke, ajde!

Ukra

- Faljen Isus vjerniče!
- Navike i Marija!
- Glancaš ti ljubimca a.
- A šta ću moram, potrali me iz kuće.
- Ajde nisi ti takvi slabić da te žena more potrat iz kuće.
- Ne žena nego oni pederi.
- Sinovi?
- Ma šta je tebi, nisu moji sinovi pederi ubija bi ih isti čas, oni na paradi gospeti.
- Aaa, pa ne moraš ih gledat neka ih, ljudi traže svoja prava i prosvjeduju zašto ne.
- Ma koja prava…šta san se ja borija za prava pedera.
- A čuj borija si se za demokraciju i ravnopravnost zašto da nemaju i oni pravo kao i ti.
- Štae tebi? Pederi da imaju pravo ka i ja, ja koji sam se borija za ovo što danas imamo. Da ja od pedera ne mogu mirno prošetat sa svojom ženom a on može paradirat.
- Eto vidiš kako ti tražiš da mirno moš prošetat sa svojom ženom tako i On traži da može mirno prošetat sa svojim mužem.
- Da' bi im ja da'!
- Ne bi te oni odbili. Nego kad će Šime u more.
- Koji Šime?
- Što ti se gliser ne zove Šime?
- Aa, haha, ma ne to je nešto drugo bilo, nije Šime nije viš da nema kvačice. A nisam još sredio papire.
- Kakve papire? Pa odakle si ga doveza?
- Iz Ukrajine.
- Enti miša iz U-Krajine.
- A je lip a?
- A dašta je nego lipi. A borati zamisli da mu je bivši vlasnik bija peder?
- Ako i je taj već odavna ne federira, kad ih je uvatila oluja kao što vidiš samo se brod spasija.
- A zoo, znači brodić iz oluje.
- Je je, gadno ih je nevrime uvatilo.
- Ee kad bi brod zna pričat.
- Pa šta…šta oš reć.
- Mislim sigurno bi poželio imati prezime.
- Ma ko.
- Gliser da ko.
- E i šta bi on reka?
- On bi vjerojatno poželio da se zove Ukra Sime.
- Zašto Ukra?
- A to od Ukrajina da ga asocira na domovinu e.

I dok sam se udaljavao osjetio sam kako me grebe napregnuti pogled u suportu s vijugama za razmišljanje pokušavajući dokučiti što sam mu podvalio. A nisam ništa već mu dao natuknice kao mogućnost izbora od, Ukra Sime (sjeme), Ukrasi me, do Ukra Si me!

---------------------------------------------------------------------------------------------

Gdje nas to voda nosi?

U s vezi kampanje za ulazak u EU i nadolazećeg referenduma, na radiju se vrte blic emisije u dužini trajanja jedne reklame. Idu dva pitanja i dva odgovora i po tome bi trebali zaključiti koliko će nam biti bolje i u kakav raj stupamo.
Pitanje prvo.
„Da li će ulaskom u EU stranci pokupovati sve nekretnine uz obalu“?
Odgovor.
„Stranci imaju pravo nekretnine kupovati već dvije godine pa kako vidite nisu sve pokupovali“ !?!?
Pitanje drugo.
„Da li će stranci imati pravo kupovati poljoprivredno zemljište“?
Odgovor.
„U prvih sedam godina neće imati pravo a ako smatramo da nam to ne odgovara imamo pravo taj rok produžiti još tri godine“!

I ako radio slušam „preko uha“ radeći već nešto ovo mi je zastrugalo uho. Naprosto vrišti konstatacija da nakon deset godina više nećemo biti gospodari zemlje koja nas hrani.
Zašto to mislim?
Kad je došlo do raspada konfederacije (po ustavu iz '74 bivša država zapravo je bila konfederacija) došlo je do rata i krvoprolića. Otvorile su se ljudske rane koje teško zacjeljuju.
Neke nikada.
Ali sva ona infrastruktura, sva ona radna mjesta, svo znanje, ostalo je TU. To nam niko nije uzeo! Valjalo je od toga, od te točke krenuti dalje ali…
Tajkuni i privatizacija, uništili su privredu, izgubljena su radna mjesta a kontejneri su polako ali sigurno ušli kao perspektiva opstanka!

Sve ovo i nehotice nalijepilo se na pitanje o kupnji poljoprivrednog zemljišta. Nešto mi govori da je taj plan stvoren davno prije devedesete godine a tada je samo krenuo u realizaciju.
Tako jednostavan plan a mi ga nismo skužili. Zažmirili smo kad je bilo najpotrebnije a trebali smo i morali otvoriti četvero očiju. Pustili smo da od nas učine ovo što smo danas. Sirotinja u dužničkom ropstvu.
Ovo me navodi na pomisao da je plan bio osiromašiti naciju do kraja, do onog stadija kad više nemaš kud, kad se prodaje djedovina i materinstvo, kad se skromni dom zalaže da bi se preživjelo.
Navodi me na pomisao da je dio branitelja i tajkuna dobro situiran iz razloga da bi se imalo sigurno biračko tijelo za održavati se na vlasti i kako već rekoh, dovesti zemlju na prosjački štap.
U takvoj situaciji, kod ovako enormnog zaduženja koje nije konačno, većina ljudi a naročito oni koji imaju nekretnine u naslijeđu, su gladni i kao takvi primorani su prodavati sve, a to su oranice, maslenici, vinogradi i šume.

Da ponovim pitanje i odgovor.
- Da li će stranci imati pravo kupovine poljoprivrednog zemljišta?
Odgovor.
- U prvih sedam godina neće imati pravo a ako smatramo da nam to ne odgovara imamo pravo taj rok produžiti još tri godine!?

Što nakon deset godina?
Taman se još toliko možemo koprcati jer matematika je prirodna i neumoljiva znanost!

Ovo me podsjetilo na poraće drugog svjetskog.
U selu je bilo par bogatih i među prvima debeli Jakov a ostalo uboga sirotinja među kojima Niko bješe gologuzan broj jedan.
Skupilo se selo na zbor birača i diže se ispred delegata borac Ivo, nataknuo šajkaču sa zvijezdom i zauzeo udarnički gard. Milicija promatra, ljudi kao ovce blenu i čekaju.
- Drugovi…mi moramo… ovaj, naša borba nije gotova sve dok ne budemo svi isti drugovi, svi jednaki kao i naš drug Niko….
Onda se začuo glas iz mase.
- Gospeti a što ne bi bili svi kao Jakov nego kao Niko?
- Aha, ti si taj…milicija vodite elementa u stanicu!

Čini mi se da nas ni'ko neće spasiti da postanemo Niko a venama Lijepe Naše teći će neka čudna plava tekućina!

-------------------------------------------------------------------------------------------
Neslana

Zvrrrrrrr…
- E!
- Taa slušaj…
- I do sad sam.
- Čuješ, kad sam pustila toplu da ženskoj operem kosu puklo je iz utičnice lipo smo se pripale i sad nema struje u cilom salonu, šta ću?
- Ako nema u cilom prostoru dućana onda je osigurač na glavnoj…
- Ma zvala sam onog kretena za održavanje a on se narugao da je to moj problem i spustio slušalicu.
- Dobro…ček' u onom praznom prostoru do tvoga su osigurači za tvoj salon.
- Stvarno…ne mogu otvorit ovu rešetku nema struje…momci, momci daj pomozite…evo ga, šta sad?
- Uzmi produžni kabel i spoji kabel od bojlera a ja dolazim popodne, ok.
- Dobro…čuješ onda kupi i novi utikač.
- Aha, umisto čokolade, ae bok.

Na jednom stolcu djelatnica šiša jednu gospođu a na drugom ćer pituraje drugoj dami kosu. Zaželim dobar dan i velim da bi morao isključiti struju da prominim utičnicu. Kaže da pričekam malo. Čekam. Gospođa koju pituraje malo je ošira pa za obigrat je treba joj po litnog dana.
- Evo, idem sad istakat struju.
Ok, utičnica se istopila na fazi jer je protočni bojler snage 5 kw pa se spoj pregrijavao.
Prominio sam i velim:
- Evo ga, utakaj.
Čučnila je da utaka utikač a meni došlo, ne mogu odolit a da ne puknem dlan o dlan ali onako da se napravi lokvica na oba dlana a to drekne kao napuhani škartoc kad lupiš o zid.
Bome je puklo a Ona od straha ispusti utikač a gospođe na stolcima poskoče .
Gospođa što ju je šišala djelatnica osim što je poskočila rekla je i: „ajme meni“!
- Ali sam vam uvatila uho…k vragu…
- Niste niste…- nešto joj je prišapnila.
Djelatnica joj je tiho odgovorila: „ma nema veze gospođo nije se čulo“!
A moja ćer drhtavih ruku veli meni: „ae ća, ae molim te ća ae“!
Nije pomogo ni cmok u obraz, uu kako su me gledale. Utakam bojlerčić i probam a onda odem.

Taman nakon dnevnika opet, zvrrrrr, zvrrrrr.
- E.
- A e, jel', a znaš li što si mi učinia.
- Znam, ne moraš mi plaćat nema veze to je sitnica.
- Majke mi ako si ti normalan.
- E?
- Morala sam zatvoriti salon.
- Što, opet izgorio…
- Sićaš se one gospođe što se šišala, e radi nje sam morala zatvoriti do kraja radnog vrimena. Sve dok nisu trgovina i kafić zatvorili sidili smo unutra i udisali vonj.
- ?.
- Jadnica kad si puka s otim tvojim šapama, pobiglo joj.
- Omaklo se pa šta.
- Omaklo joj se ono drugo.
- A neš ti ako je pustila dvi kapi šta sad…sory!
- Nije to nego ono drugo.
- Uf uf, valjda ste imale neke mudante da se presvuče…desilo se božemoj!
- Je da nisu i haljina i sidalica…imala je tangice na sebi jel' ti sad jasno što si mi učinia.

------------------------------------------------------------------------------------------

Dugoročno je skromnije

Sve mi se ne da štemati po ovim znakovima a imao bih što jer toliko je novitadi, događaja i ugođaja da bih mogo pisati kao nakon pive pisati (stavi kvačicu).
Međutim u danima kad nemam što brojati imam potrebu razmišljati, slagati, razglabati, analizirati, kanalizirati i čega sve ne dotaknuti se i omirisati.
Veliki gost tek što je ošo i još nije ni potrošio sve prekovremeno zarađene kune a premijerka je već najavila slijedeći veliki događaj svojim skromnim nastupom i smješkom koji me podsjeća na Aldin ulazeći u logor: „Mali, kol'lko ti imaš godina? – Sutra ću sedam, barba Hitler! – Nećeš nećeš!“

A dobru vijest da će nas „Big Brader“ primiti k sebi počela je u svom stilu.
- Ima onih koji nisu vjerovali da ćemo izdržati ! Neki ne da nisu vjerovali nego nisu ništa učinili da mi pomognu! Nisu imena važna i ja ih neću spominjati ali neka znaju ti esdepeovci da sam sve sama napravila i bez njihove pomoći, jel čuješ Milanoviću……
To obožajem, volim tu skromnost više od mladog pečenog kumpira…ček ili je ono bilo na salatu? Volim tako kad su ljudi samozatajni i trude se da mi ono malo žuči što je ostalo nakon operacije, razliju po tijelu.
Sad je za očekivati da se obrati Papi uz nakićeno i epitetima vezeno pismo uz ono obvezno:
„Najdraži moj i uvijek rado viđeni i obožavani Papa!“ I onda ide dalje sve ono lijepo što smo doživjeli i sve med i mlijeko i na kraju dolazi:
(A stvarno, svijet je to što se posjeta tiče maherski riješio.
Ako poznata ličnost ide u posjet siromašnoj zemlji onda plaća zemlja u koju ide!
Ako poglavar siromašne zemlje ide u posjet bogatoj zemlji onda plaća poglavar to jest narod siromašne zemlje. I to mi se dopada jer nikad nema zabune sve se zna.)
Da, na kraju pisma obvezno dolazi:
„Ti moraš znati, toliko si mi drag ja sam na tebe potrošila 40 milijuna kuna i ako su neki….“
Eto, i ovdje je dugoročno skromnije jer ćemo sad uistinu još skromnije živjeti.
I ko je ne bi volio? Premijerko obožajem te!

Sad joj dolazi dragi Kudivo Tudija i…o Bože koji su sve scenariji u igri, da znate sve bi vam se dizalo čak i kosa na glavi.
Eto ga, ipak je dugoročno skromnije a bome i Drivo je reko kad je vatao maglu da ide radi boljitka drage mu domovine jer nikome ne dozvoljava da više voli Hrvatsku od njega…sjećate li se tog pokliča.
Zato budite spremni na sva iznenađenja jer politika je najstarija…no, dama!

I Škver je dobio posal i Popijač je to…kako on zna lijepo obrazložiti stvar, pogledat problem iz svakog kuta, sve obuhvatiti, ma ono milina ga je slušati, stvarno je meštar.
I kad je sve obrazložio i sjeo, obratio se kolegi Miloševiću.
- Jel' kolega, o čemu sam ono pričao?

Eto, da su neke teze točne najbolji je pokazatelj sam čovjek a naročito muški.
Činjenica jest što ide čova stariji postaje sve jači. Primjera radi u dvadesetoj nije ga mogo slomiti niti su dvi ruke a kad ugazi u tamo neke godine slomi ga su dva prsta.
To je prava istina, dugoročno je skromnije!

Iz mog blokića

Knjiga sa sedam kora

- Alo…e.
- E bok, kako si šta ima?
- Hihi, znaš da mi izlazi knjiga.
- Stvarno, ma super, jel' tvrdi uvez?
- Ma kakvi šta ti je nisam ja Krleža.
- Šta nisi Krleža, meni si ti duplo bolja od njega.
- Zezaš me…stvarno to misliš?
- Naravno da mislim.
- Ajme dobar si, fala ti!
- Šta mi zafaljuješ ti izgledaš ka Gospa prema njegovih 130 kila.
Tres!

Bauštelac u Dalmaciji

- Jes'li se umorio prijatelju?
- Jok bolan išo sam ubit oko.
- I triba, triba dug je dan, jes sanja ća lipoga a.
- Što sanj'o, zaozbiljno ba. On meni protiv Bosne, velim ja njemu jel ti voliš da te snimaju jarane. On pita kakvo, evo ovo i ja njemu šaku u oko, dum, eto ti sad neka te snimaju!

Asocijacija

Strmopizdio se čovik s masline i prijatelj ga nekako ugura u auto i s njim u dotura.
- Doture pomagajte priša je pa mi je prijatelj s masline.
- S masline kažeš…na što te to asocira a?
- Asocira? Što me ima asocirat opao čovik s masline razbio se ki pi…
- Čuo sam a na što te to asocira a?
- A bit će na bolnicu e, a na što…
- Na maslinovo ulje jes čuo na ulje, ja nemam-on ima jel tako!
- A ima bogufala…ahaa sad razumim.
I ode čov'k vani, sidne u auto i vozeći veli prijatelju.
- Dotur je odma spomenija ulje, maslinovo ulje pa neka te žena dobro izmasira!

--------------------------------------------------------------------------------------------

Dobro nam doš'o Sveti Oče!

Ma kakva aritmija moj doktore, to je radost, to je ushit, to je razdraganost.
To je posebno stanje kao trema pred nastup, to je veselje za koje opisati još nisu izmišljene riječi jer ovih trideset slova premalo je za kombinatoriku.
Radujem se kao malo dijete, radujem i nadam.
Kad idem na spavanje molim se da noć što kraće traje, ne radi kostobolje…znam ja da Vi razumijete.

Želim da svi dani do Tvog dolaska Sveti Oče nestanu da se taj osvit jutra pojavi što prije kao bljesak, pojavi kao veliko iznenađenje, recimo kao ono u Japanu samo dva puta jače naravno u drugom značenju.
Molim se da Tvoj sjaj i zlato zabliješti u svoj svojoj punini da bude dostojno dvora biskupskih u Lijepoj Našoj.
Molim se da nas zaslijepi tvoj blagi pogled i iskreni otvoreni smiješak koji govori o Tvojoj ljubavi spram nama, o tome kako smo „mali pod zvijezdama“ a ipak imamo čast i sreću dočekati tako visokog i skromnog gosta.
Molim se da svi tvoji papamobili, papaavioni, papabrodovi, (svemirski i morski) papamotocikli sa prikolicama mirno prolaze preko zavarenih šahtova a siguran sam da oće jer to su zavarivali najbolji zavarivači sa atestima iz Lijepe Naše. (bez norme)
Nema šanse, nije ostavljena niti najmanja mogućnost da poviri onaj s trozubom iz nekog otvora kanalizacije. I ako, iskreno rečeno, moglo se tu malo i zašparati pa taj novac pridodati za kupnju malo boljeg poklona koji Ti se sprema ali Ti ćeš razumjeti, nema se jer dok su se namirivali zaslužni ponestalo je para a spisak je još podugačak. Ovi nevjernici sa zapada sve nam teže daju pare kao ne vjeruju nam. Nama, nama najvećim vjernicima svijeta oni ne vjeruju?
Moglo se, rekoh, zašparati jer se doček mogao organizirati i na drugom mjestu gdje ima velikih livada po kojima isto tako trče konji kao i po hipodromu.
Ima i trgova koji još nemaju kanalizaciju pa bi se izbjeglo zavarivanje šahtova.
Ali pustimo to, važno je da Ti nama dolaziš u radosti i blagosloviš dvore od dragog nam kamena, blagosloviš naše predstojeće izbore jer znam da Ti nećeš biti pristran već postupiti onako kako Ti se kaže.

Dobro nam doš'o dragi Papa, kliče srce moje jer i moja obitelj daje svoj skromni prilog Tvome dolasku.
I ako ISUS nije imao zlatnu krunu već onu bodljikavu, i ako oni čavli nisu bili zlatni već neki nevješto iskovani u nekom brodogladilištu (ovo brodogladilište, nije da oni gladuju što nemaju nego su i oni davali priloge za nečiji dolazak), i ako ISUS nije imao sve to papa-nešto, ja sam ostao njegov vjernik pa sve teže razumijem zašto sjaj….ma pustimo to, meni i tako trebaju nove oćale.

Jedino mi je teško što ne mogu sve ove pojavnosti objasniti svojoj unučici, ne mogu joj objasniti ni zašto ima CF
Ne mogu joj objasniti sve ovo što piše i zašto ne može živjeti život kao i njezine prijateljice?
Ali joj mogu objasniti zašto su joj ukinuli invalidninu!!
Mogu joj otvoreno reći i pripremiti je da i ona mora podnijeti žrtvu i dati svoj mali skromni doprinos.
Ako ne budemo imali za lijekove dati ćeš dijete moje i svoj mali skromni život kao što ga je i ISUS dao da bi se mi danas razbacivali s njegovim postojanjem.
Reći ću joj:
„Draga moja unučice, budi sretna i radosna radi toga što su ti ukinuli invalidninu, budi ponosna kao Onaj na Raspelu i smatraj da svoju invalidninu daješ kao mali prilog za dolazak Svetog Oca jer država je siromašna.
Nemoj pitati zašto toliki sjaj i pompa, ustvari nemoj ništa pitati jer jedino je važno da Sveti Otac dođe a za to treba para, puno para. I nemoj me pitati zašto je on svet jer nisam siguran u odgovor. Nemoj me pitati zašto je Sveta Stolica sveta a tvoja u granulatima, svijetlim malim kuglicama jer ne možeš probaviti masnoću a država nema novaca da ti olakša.
Nemoj me pitati dijete moje zašto se svetost veže uz sjaj i zlato? Zašto država više nema za pomoć potrebnima a ima za dijeliti „božjim ljudima“ koji skromno uživaju u raskoši.
Nemoj me pitati jer slutiš moj odgovor.
Ti si moje zlato i trajat ćeš više od bilo kojeg dragog kamena i svih privjesaka obješenih na njihovim prsima i obruča na njihovim prstima.
Ti, unučice moja, pomoli se i reci: dragi Bože, evo uzeli su moju invalidninu, možda baš ona bude ta mrvica što nedostaje da bi se dočekalo Svetog Oca. Neka mu je blagoslovljeno pa me se možda sjeti u molitvi!
Dobro nam doš'o Sveti Oče“!