|
---------------------------------------------------------------------------------------------
Gdje nas to voda nosi?
U s vezi kampanje za ulazak u EU i nadolazećeg referenduma, na radiju se vrte blic emisije u dužini trajanja jedne reklame. Idu dva pitanja i dva odgovora i po tome bi trebali zaključiti koliko će nam biti bolje i u kakav raj stupamo.
Pitanje prvo.
„Da li će ulaskom u EU stranci pokupovati sve nekretnine uz obalu“?
Odgovor.
„Stranci imaju pravo nekretnine kupovati već dvije godine pa kako vidite nisu sve pokupovali“ !?!?
Pitanje drugo.
„Da li će stranci imati pravo kupovati poljoprivredno zemljište“?
Odgovor.
„U prvih sedam godina neće imati pravo a ako smatramo da nam to ne odgovara imamo pravo taj rok produžiti još tri godine“!
I ako radio slušam „preko uha“ radeći već nešto ovo mi je zastrugalo uho. Naprosto vrišti konstatacija da nakon deset godina više nećemo biti gospodari zemlje koja nas hrani.
Zašto to mislim?
Kad je došlo do raspada konfederacije (po ustavu iz '74 bivša država zapravo je bila konfederacija) došlo je do rata i krvoprolića. Otvorile su se ljudske rane koje teško zacjeljuju.
Neke nikada.
Ali sva ona infrastruktura, sva ona radna mjesta, svo znanje, ostalo je TU. To nam niko nije uzeo! Valjalo je od toga, od te točke krenuti dalje ali…
Tajkuni i privatizacija, uništili su privredu, izgubljena su radna mjesta a kontejneri su polako ali sigurno ušli kao perspektiva opstanka!
Sve ovo i nehotice nalijepilo se na pitanje o kupnji poljoprivrednog zemljišta. Nešto mi govori da je taj plan stvoren davno prije devedesete godine a tada je samo krenuo u realizaciju.
Tako jednostavan plan a mi ga nismo skužili. Zažmirili smo kad je bilo najpotrebnije a trebali smo i morali otvoriti četvero očiju. Pustili smo da od nas učine ovo što smo danas. Sirotinja u dužničkom ropstvu.
Ovo me navodi na pomisao da je plan bio osiromašiti naciju do kraja, do onog stadija kad više nemaš kud, kad se prodaje djedovina i materinstvo, kad se skromni dom zalaže da bi se preživjelo.
Navodi me na pomisao da je dio branitelja i tajkuna dobro situiran iz razloga da bi se imalo sigurno biračko tijelo za održavati se na vlasti i kako već rekoh, dovesti zemlju na prosjački štap.
U takvoj situaciji, kod ovako enormnog zaduženja koje nije konačno, većina ljudi a naročito oni koji imaju nekretnine u naslijeđu, su gladni i kao takvi primorani su prodavati sve, a to su oranice, maslenici, vinogradi i šume.
Da ponovim pitanje i odgovor.
- Da li će stranci imati pravo kupovine poljoprivrednog zemljišta?
Odgovor.
- U prvih sedam godina neće imati pravo a ako smatramo da nam to ne odgovara imamo pravo taj rok produžiti još tri godine!?
Što nakon deset godina?
Taman se još toliko možemo koprcati jer matematika je prirodna i neumoljiva znanost!
Ovo me podsjetilo na poraće drugog svjetskog.
U selu je bilo par bogatih i među prvima debeli Jakov a ostalo uboga sirotinja među kojima Niko bješe gologuzan broj jedan.
Skupilo se selo na zbor birača i diže se ispred delegata borac Ivo, nataknuo šajkaču sa zvijezdom i zauzeo udarnički gard. Milicija promatra, ljudi kao ovce blenu i čekaju.
- Drugovi…mi moramo… ovaj, naša borba nije gotova sve dok ne budemo svi isti drugovi, svi jednaki kao i naš drug Niko….
Onda se začuo glas iz mase.
- Gospeti a što ne bi bili svi kao Jakov nego kao Niko?
- Aha, ti si taj…milicija vodite elementa u stanicu!
Čini mi se da nas ni'ko neće spasiti da postanemo Niko a venama Lijepe Naše teći će neka čudna plava tekućina!
|
