|
-----------------------------------------------------------------------------------------------
Tajna popovih gaća
Karmela „Popinica“, još uvijek držeća kao vremešni buket malo na ljekovima malo na uspomenama, ispijala je kafu sa svoje dvije kćeri pedesetdvogodišnjom Marijom i dvije godine mlađom Anom. Gospođe su došle bez muževa a njihova već odrasla djeca…ma da.
Došle su majci čestitati 85 rođendan! Razgovor začinjen smijehom, sjećanjima i doskočicama uljepšavalo je i gledanje u šolju nalazeći u njima samo one figurice koje iziskuju uhu ugodne riječi.
U jednom trenu nastao je tajac koga je Marija prekinula s pitanjem:
- Majo…zar ne misliš da je ipak vrijeme reći nam kako to da si se udala za svećenika? Sve ove godine puno puta smo čule one potihe priče kao: „Nemoj s njom posla imati ona je s vražje strane kad je svetog čovjeka uspjela obrlatiti“ a od tebe ni riječi.
Nadovezala se i Ana molećivim glasom nadajući se već jednom da im otkrije tajnu svoje ljubavi.
Karmela je pogledala u oči jednu pa drugu, klimnula glavom i skrušeno priznala.
- Da u pravu ste, trebate znati i ako mi je to teško, jako teško prevaliti preko usta, ali…neka izađe.
Ovako!
U selo je došla struja 58-e godine i gole žice su se razvodile od kuće do kuće pomoću konzola koje su ukopavane u zid a porculanske ćikarice bile su izolator.
Nešto nakon dolaska stuje i starog je svećenika zamijenio mladi dušobrižnik.
U to vrijeme svećeniku se ljubila ruka i štovalo ga se kao velikog čovjeka, rekla bih čak više od ljekara, kapetana ili inžinjera.
Kako u selu nismo, osim nekoliko zanatlija, imali viđenijih ljudi, svećenik je bio oličenje znanja i osoba koja nam je rješavala sve probleme vezane za mirenje zavađenih, znanje, savjete i sve s čime se čeljade susreće u životu a tome nije doraslo.
Kad smo dobili struju, to nevidljivo čudo stvoreno s vražje strane koje te oće ubiti a da mu ni riječi ne rečeš, mnogi su zazirali i bojali se tog zlotvora pustiti u kuću. I tu je svećenik odigrao veliku ulogu objasnivši to ljudima na njima prihvatljiv način, vjerski, a onda tu nema dileme niti prigovora.
U napovjedi je govorio o struji a mi smo pomno slušali pa je između ostalog reko!
- Da li je netko od vas vidio Boga?
Svi su ostali paf, zinuli i gledali jedno drugoga ne znajući što reći. Pustio je nekoliko trenutaka da se snebivamo a time je i samo pitanje dobilo na težini.
- Naravno da niste! A da li ima Boga?
Svi smo pognuli glave slušajući u čudu što svećenik zbori pa u glas odgovorimo. „Naravno da ima hvala mu i slava!“
- Eto vidite, ne vidimo Ga a On je tu, ima ga, među nama je! Tako je i sa strujom, ne vidimo je, snažna je, radi umjesto nas, grije nas, osvjetljava domove, sjetite se samo kako je teško sa petrolejkama, šterikama, uljanicama! Draga braćo i sestre struja je Božji dar i uvedite je u svojim domovima uz napomenu da je se čuvate i ne gledate dugo u sijalicu kao Božo koji je dva dana poslije beštimao i morali su mu izmuzivati mlijeko u oči.
- Ajme majo ne bi reć da si Agata Kristi…skrati malo svega ti.- ubaci se Marija.
- Ali ti je preša, ne čekaju te mala djeca doma, slušaj kad si tražila.
Moj prvi muž bio mi je jako dobar i dijelili smo dobro i zlo zamalo deset godina ali nismo imali djece, nije se vatalo, neće pa neće i kako to inače ide, ko je kriv nego žena. Prozvali su me nerotkinjom i gotovo. Nije to današnje vrijeme pa da je bilo potpomognute oplodnje i to šta ti ja znam…
Tako sam obilazila vračare, proroke, skidali mi uroke ali ništa. Muž mlad i zdrav pravi angir, ja zgodna i jedra kao lubenica ali ne ide…i onda mi jednom svekrva reče da bi dobro bilo obratiti se svećeniku da dođe i blagoslovi kuću i postelju u kojoj spavamo.
I bi tako! Dođe svećenik, zgodaaaan, ja oborila pogled, obraze mi uvatio plam a on blagosilja i moli, ja odgovaram a u kamari samo nas dvoje jer ja sam jalova, ja sam nerotkinja pa se to muža ne tiče.
Kad je zgotovio vratimo se u kužinu gdje su svekar, svekrva i muž sjedili za stolom pa se ustanu kao đaci u školi kad je ušao velečasni. Na svekrovo pitanje „oće li biti kakve sreće“, svećenik zaniječe glavom i reče kako bi morao duže poraditi na tome da nečastivi nestane iz ove kuće a s njime i zlo no to ne može biti u jednu večer. Svi smo se složili da dolazi toliko puta koliko smatra da treba samo neka bude po volji Božjoj a ne vražjoj.
Tako je velečasni, dušobrižnik naš dolazio svaku večer i čitao iz velike knjige na latinskom pa nisam razumjela ni riječi.
Bilo je kasno proljeće i već je zavrućinalo. Jutrom bi svekar i svekrva išli u polje i vraćali se okolo podne a muž je iz fabrike dolazio u tri ure s brodom što je prevozio radnike.
Okolo devet sati evo ga na vrata svećenik. Svu me oblila nekakva vrućina i ne rekoh niti „faljen Isus“ kako sam se smantala.
Lijepo se javio a na krajevima usana titrao je onaj kurvanjski smješak, djelovao je sigurno i znao što oće.
Onda reče kako je došlo vrijeme da se blagoslovi tijelo jer da je uzalud sve ako se tijelo zanemari. Radi napretka to se radi prije podne a ne navečer, pojasnio je i veli da pođemo.
Stisla se ja kao mokri tić ali idem jer ko se smije suprotstaviti svetom čo'eku. Ja za kvaku da ću u kamaru a on veli ne tu nego na tavan da vražja sila ne ostane u bračnoj postelji nego što bliže nebu da je Svevišnji sprži.
Popnem se uskim drvenim skalinama na tavan a on zamnom i ogleda se okolo sebe. Prišao je malom prozoru koji gleda iza kuće i otvorio ga te se provuče i poviri vani.
- Žice od struje su prilično nisko, u visini prozora i morate biti oprezni jer su gole da ne bi koga ubilo.- savjetovao je dušobrižnik.
- Pazimo na to pa i ne koristimo taj prozor…a što sad da radim velečasni?
- Vjernice moja ovdje se nasloni rukama, zažmuri i moli da te čujem a ja ću raditi svoje.
Dok sam ja molila bilo je jasno: „bogami ako me ovako i muž ne blagosilja“…onda sam molila sve brže i brže hrabro podnoseći taj napor…molila se iz petnih žila, a bome i molila se da ne prekine.
- A tu smo!- opet se ubaci Marija.
- Muči ne prekidaj me da ne zaboravim na kojoj sam.
Nastavili smo glumiti blagoslov tijela svaki dan a navečer bi i tako dolazio istjerivati zle duhove i nakon večere odlazio bi u župnu kuću.
Ali. E da nije toga ali. Jedne večeri svekar reče: “Ja mislim da je dosta, da ste ga istjerali“!
- Ja mislim da nije.- Započnemo uglas ali sam ja posramljeno zastala iza prve riječi i pognula glavu.
- Neka bude volja tvoja.- oglasio se svekar.
Dakle bili su podozrivi samo nas dvoje u svom zanosu to nismo primjećivali ili nismo htjeli.
Je li posumnjao ili mu je kogod došapnuo da dušobrižnik dolazi i prije podne ne znam, uglavnom jednog dana u deset sati zove muž ispred ulaznih vrata jer su bila zaključana. Mi na tavanu „blagosiljamo tijelo“ predano i žestoko, trudimo se istinski da sokovi frcaju iz svih pora i onda šok.
No dušobrižnik se u trenu snašao i bacio gaće kroz prozor (gornje gaće) a on se vješto pretumbao te pade iza kuće. Ja sam zatvorila prozor i doviknula „idem idem“ i požurim otvoriti mužu vrata.
Vrela od „blagoslova“ zažarenog lica i nabujalih sisa otvorim vrata. Muž uđe i gleda me a oči mu se raširile pa me ništa ne pitajući odvuče u kamaru. Vidjevši da je krevet netaknut odahne pa me stisnuvši uza se žestoko ljubio a ja se nisam opirala jer muža nikada, ama baš nikada ne smiješ odbiti. Zavuko je ruku pod haljinu i poduvatio vrelu mekotu, kako on reče kao da je ruku u marmeladu umočio. Bacili smo se na postelju vodeći ljubav gladno i žestoko kao i malo prije s dušobrižnikom na tavanu.
Vidite li vi koja sam ja žrtva bila!
- Je vidimo e, ae nastavi ae.- reče Ana.
Oti dan se naoblačilo i pred večer je počela kiša, prava kiša a stari su rekli kako je došla u pravo vrijeme i onda odjednom cak…nestalo struje.
E to je bio šok, kao da nikada nismo imali petrolejke tako nam je najednom falila struja.
- Eto ti struje.- oglasio se svekar i kresnuo šibicu da upali onaj feralić što je uvijek visio u kužini, - malo se Bog popiški i nestane struje.
- Što ćemo sad velečasni?- pitala je svekrva.
- Samo mirno i s Božjom pomoći, moramo pregledati prvo žice da vjetar slučajno nije što nabacio preko njih a kako pada kiša onda to može napraviti kratki spoj i u trafostanici izbaciti osigurač.
Dajte mi neku dužu kantinelu i uzet ću vam feralić da odem okolo pogledati.
- Jel može osti, ostilj je od četri metra.
- Odlično, dajte.
Nisu ga pustili samoga pa se muški zapute vani. Svećenik je nosio osti i obilazio tamo di je znao da nema ništa a mjesto iza kuće bi preskočio da svekar nije vidio i pozvao ih. No svekar je pod nogom osjetio još nešto, sagne se i to nešto stavi u džep.
Dušobrižnik stade ispod one krpe što je visila preko žica i podigne to ostima pa kako je spuštao muž to uvati rukom i reče: „gaće…nečije gaće, ajmo u kuću da bolje vidimo“.
Muž je u rukama držao lijepe štofane gaće, gledao ih i šutio, šteta da ih je struja spržila na par mjesta.
Onda mu ih je dušebrižnik uzeo iz ruku i pipao, govoreći da su sigurno konobarske kad su crne.
- Ajde sjedite da se večera.- pozvala je svekrva.
- Ja ne bih hvala i mislim da smo istjerali zlog duha pa….
- Ja mislim da nismo.- oglasi se svekar. – I recite mi velečasni, kad tako pipate te gaće da možda ne tražite nešto.
- Ma nee, samo gledam kakav je materijal.
- Možda ovo tražite?- i pokaže novčanik koji je očito ispao iz gaća dok su visile na žici.
Utoliko je došla struja i pokazala dugine boje na dušebrižnikovom licu, igra je završila.
- Igra završila, a dalje?
- Ts, dalje…kako nisam dobila „stvari“ radi tebe a dokazano da su gaće njegove, ja i moj dušebrižnik otperjali smo isti čas bez da riječi progovorimo i nakon par dana doselili se ovamo i ostali do dan danas. On se skinuo iz svećeništva, sredio mi je razvod, vjenčali smo se, podigli vas dvije i bogufala sve se dobro svršilo.
Puno su me voljeli moji muški…puno puno, neka im je laka zemlja.
- I veliš nije bilo potpomognute oplodnje, hehe!
|
