fra gavun

Tribunje

Zgasnuo je i Sai Baba! Doduše nije čovjek imao namjeru jer je govorio da će durat još petnaestak godina ali što se može. Onaj odozgo je poslao poziv i tu nema oću-neću.
Ovo me podsjetilo na rano djetinjstvo kad je zgasnula moja prababa koju smo zvali Daj-baba.
I onda su žene govorile: „sestro moja što je ovo došlo, a juče' je bila živa i zdrava i razgovarale smo“!

A Daj-baba je bila prava babuška ono baš prezenca za oko. Je da je bila poput bačve od dvjesto litara i da joj je za sašiti kotul išlo tri metra robe ali je brate u kotulu bilo i skrivenih džepova iz kojih je uvijek izvlačila neke sitnice i darivala djecu.
I sad se vi pitate kakve veze ima Daj-baba sa bunjama. Ima ima.
Znamo da je bunja zapravo bila poljska kućica koja je poslužila težacima da sklone glavu od kiše, da pripreme ili podgriju jelo i ogriju prozeble prste. Za ljetnih vrućina ako je daleko od kuće za otpočinuti „prekopodne“ da se prikupi teke snage za nastaviti.

A Daj-baba, tada mlada cura, bila je došla nadničariti kod mojeg pradjeda naravno onda momka. Radili su u vinogradu, okopavali i pljevili a to znači da je bilo debelo proljeće.
I kako je bilo već s jutrom oblačno počne rositi kišica. Nema druge nego se skloniti u bunju da se ne dobije kakva boleština jer nije to bilo doba Milinovića i današnje medicine.

Tako ti oni sjede na kamenu i stave jaketu ili bluzu pod guzu i prozbore tek po koju riječ.
No počeo je pogled biti nešto drugačiji nego inače a plameni jezici ližu obraze i pradjed se kao magnetom privučen primakne Daj-babi.
Ali ne da se Daj-baba tek tako, kaže ona njemu „ne dam“!
I kad je zadigo vuštan opet će ona „ne dam“!
I kad je pala zadnja obrambena prepreka pumparice opet je ona govorila „ne dam“!
Nije se Daj-baba tako lako predala, koliko li je samo puta rekla „ne dam“ i svaki put je iz te dvije riječi otpalo po jedno slovo dok nije ostao sami uskličnik a onda se čuo samo vrući treperavi dah, ah, aaah.
I tako nekoliko puta!
Dakle bunja je bila odmorište i rasad!
Tu se sijao život i žnjela ljubav.

Uzalud dvorci obloženi dragim kamenjem kad u njima topline nema, ljubavi nema, nema sjemena života niti u tragovima.
Daj-baba je pričala da su u toj bunji jedino i vodili pravu ljubav jer kući to nije bilo moguće, ne slobodno, ne s uživanjem.
U kući, a sve se odvijalo, izuzev kuhinje sa ognjištem, u jednoj povećoj prostoriji, čeljadi je bilo kao u priči. I svekar i svekrva i njegova stara mater i djeca, sve je to spavalo u istoj prostoriji pa ajde se ti badaj i uživaj u seksu.
Bunja je spomenik Daj-babi i vremešni spomenar sa trajnom tintom.

I mislim se, ako su Oni što borave na trgu, recimo Markovom, trgovci a možda je i moj Ćaća posijan u bunji, onda mogu komotno reći da su mi pređi bunjevci.
I onda nije čudo što se bunim jer recimo mom pradjedu su uzimali država i crkva namet a meni i država i crkva i općina i grad i telekom i televizija i voda i smeće i struja i plin i trista drugih nameta da ih ne mogu niti pobrojati i morat ću naći sekretaricu nema mi druge?
Kako se povijest ponavlja.

DRAGI VJERNICI SRETAN VAM USKRS I BLAGOSLOVLJENA JAJA !
------------------------------------------------------------------------------------------------


Dragi barba Papa!

Ja sam mali Jozo i ove godine iđem u školu i ja volim što ću ići u školu jebate ja već znam pisati.
Ja ti barba Papa pišem po zidovima i autima a ovo mi je prvi put da pišem pismo.
Ja tebe volim barba Papa jer mi kažu da Ti voliš dicu ka i drugi svećenici i jer se zoveš skoro ka i moj Ćaća a ja ti njega zovem Pape moj a kaže mi Mama da ga njegovi prijatelji zovu Papane. Kaže da ga tako zovu zato što nije uselija u stan dok je bilo praznih ka šta su i oni učinili nego je stalno govorija da će Bog, da će Bog. A Ćaća od mog prijatelja koji je uselija u taki stan je anti…ate…neki ista, jebate znaš kako se on križa.
Vako! Mislim ode što da metnem ode a da mi liva i desna ne rade.
Unda je ćaća od toga moga prijatelja kupija vikendicu i jahtu i veliki crni auto i ostavija je ženu, jebate on mora da je veliki virnik ako viruje da će poć u raj, jelda.
Pa te ja barba Papa pitam, ali nemoj me reći Mami ili Ćaći jer će me istamburat, pošto si blizu Boga ti sigurno znaš, oće li on nami dati stan?

Dobar je Pape moj ali nije tako dobar kao Ti, on nema vrimena da putuje kao Ti i da nas povede u neku drugu zemlju a niti da kupi barenko malu kuću da nismo podstanari. Jeli Ti barba Papa imaš kuću?
Jebate zašto me roda nije kod tebe ostavila.

Znaš ja ti nemam ni brata ni sestre jer i Pape moj i Mama govore da teško žive i da ne mogu sastaviti kraj s krajem što im se ja čudim jer kraja nema a to sam ja čuo jednom na telki kad su pričali oni ozbiljni ljudi u Saboru pa je jedan debeli reka…jebate to je ružno pa ću ti sitno napisat, kaže: ovome sranju nema kraja.

Ja ti barba Papa spavam u kužini na kauču i unda kad gledamo telku ja se pravim da sam zaspa pa i Pape moj i Mama moraju poć spat. Ali ja ti se samo pravim da spavam jer ja ću biti policajac kad odrastem pa vježbam da budem veliki policajac i da čuvam važne ljude kao što si Ti i Alkapone i Kosorica i puno drugih. Ali dragi barba Papa zašto se vas velike ljude mora čuvati i zašto bi vi bižali kad imate svoju sobu i auto i puno igračaka.

I tako dragi moj barba Papa kad moj Pape i Mama odu u svoju sobu ja se dignem i virim kroz rupicu na njiovim vratima kao đems bond ili Karamarko. A znaš zašto ti ja virim njima u sobu…ne znaš, jebate zato što Mama često uzdiše i meni je nje ža, ona je puno dobra i ja bi je branija ali mi je Pape moj zabranija da to spominjem.
I kad ona uvati uzdisati uvik je moj Pape poklopi da se ne čuje, jebate on je guši ali to se ne vidi dobro kad je skroz ispod njega ali vidim ja da se puno mrdulja i da bi pobigla ali ne može kad je on jači od nje.
I nije to sve dragi barba Papa, jebate oni vode neke špijunske razgovore jer moj Pape zna puno oko kompjutora i on bi da ima para načinija pravog pravcatog robota. Jebate oni meni ne daju da surfam na kompjutoru samo igram igrice, kažu da tamo ima neki ljudi koji vole malu dicu? Pa i Ti voliš malu dicu jeli tako barba Papa.
A znaš šta, ja bi volija imati jednoga pravoga robota on bi čistija ona sranja ups u saboru da se lakše može viditi kraj.
Jebate znaš šta, jednu večer kad sam bija na zadatku pred vratima ja sam čuja na moje uši taj razgovor u šiframa, vako je to bilo.
Mama je rekla.
- Mišu, sistem ti je na vodoodvodnji oćeš li prebaciti program.
A unda je moj Pape malo sačeka i reka.
- Maco, znaš da mi daljinski gubi signal pa ga prebaci sama…pliz!
Unda sam čuja samo nešto mmrljmm…mumrljmmrljmmmr, i unda je moj Pape opet poklopija Mamu da je ne mogu viditi, jebate ona je opet uzdisala… jadnica.


Jebate a znaš što je još reka moj Pape…kaže: „jebamu pas mater nije u redu dati toliko naših para za njegov dolazak a mene niko ništa ne pita“, kako on to misli šta Ti misliš?
Jeli da nije u redu, ka da on to daje iz svoga žepa a u stvari to plaća država jeli tako.
A znaš šta barba Papa, ja ti volim ovu našu vladu što vodi državu zato što za Mamu više nije bilo posla i sad je kući i sad nisam sam i super mi je, jebate jesu dobri.
Dragi moj barba Papa vidit ćeš kad dođeš u Lipu Našu kako su naši biskupi načinili puno veliku i lipu kuću da te u njoj dočekaju, jebate šteta što nemaš ženu ali kaže moj prijatelj da vami ne tribaju žene.

Eto dragi barba Papa puno mi je drago što dolaziš jer ćeš viditi puno lipi stvari, puno čobana i ovaca, piti ćeš najmokriju vodu na svitu to je naše zlato a kaže moj Pape da nam je jedino to i ostalo a to znači da je puno zdrava jebate zato veliki ljudi koji vode našu državu neće da se maknu jer moraju čuvati vodu da je ko ne popije.
I još na kraju bih te zamolija da se ne bi ponovo vraća i trošija novce jer će moj Pape opet reći da su njegovi pa ti odmah sa sobom ponesi svetu stolicu pa neka naši političari na njoj sidu i posvete se tako im prosvidnici neće ništa moći učiniti a mi ćemo odmah imati svece i nećemo ih morati birati. Jebate kako će to biti lipo čuti.
Preuzvišena vaša svitlosti sveta Jadranka prisidnica vlade Republike Hrvatske.
Ili Preuzvišena vaša visosti sveti Darko Lički.
Ili Veletunelska visosti preuzvišeni sveti Božidar Cestovni… i tako dalje.

P.S.
Dragi barba Papa nemoj Ti trošiti meni za poklone samo mi donesi jednu sliju kad si bija momčić što si se slika sa svojom mladeži, ja ti puno volim izviđače.

Sritan Ti Uskrs!

Tvoj Jozo mali!

Dabogda te voda odnijela…

Deset milijuna kuna ušteđeno je na vodi u pola godine rekla je nasmiješena premijerka Kosor.
Sad smo odmah zaboravili na generale i njihovu nevolju kad imamo ovako radosnu vijest pred Uskrs. Božemoj jel' Ona farba jaja… ako ne sebi makar gostima?

Moram priznati da je to doista impozantan broj s tim, da odmah rečem, ja se ne bih falio nego bih se pokrio ušima samo radi jedne sitnice a to je; da je ovo ona ista vlada u kojoj je Ona i do sada sjedila, što oće reć da se i Ona nadimala da popije što više te spasonosne tekućine.
Ako je ušteđeno deset milijuna kuna, koliko državni aparat zapravo troši na vodu u ovoj razvodnjenoj zemlji?
Odmah mi se nametnulo pitanje koliko bi se tek uštedilo na vatrenoj vodi?
No kako je riječ samo o vodi onda ću se i zadržati na toj klizavoj računici.
Doista ja ne znam pošto je voda u metropoli mada sam mogao upitati nekoga od blogera ali nisam te sam računao koliko bi to bilo ovdje u Pripizdini Donjoj u blizini grada između Primoštena i Vodica.

Ovako, ja sam 10 000 000 kn podijelio sa 9 kn koliko košta 1m3 vode kod nas u Pripizdini Donjoj i to je ispalo 1 111 111. Dakle milijun kubika sto jedanaest tisuća i sto jedanest litara.
Ako domaćinstvo prosječno potroši oko 30 m3 onda je u mjesec dana to potrošnja jednog grada od 37.037 stanovnika!?
Ili, gledaj ovo. Ako kanader uzme u jednom naletu 5m3 vode za gasiti požar onda je to 222 222 puta napuniti kanadera. Brale, moš ugasiti cijelu Dalmaciju i Liku oko Milinovićeve vile.
Nemojmo zanemariti činjenicu da kanaderi pretežno uzimaju morsku vodu koja je besplatna pa po tome ispada da nam u državi gori. Da je u vrhu države najveći i najskuplji požar a da ne govorim koliko su žedni da im jedva Remetinec odolijeva utoliti žeđ.

Sad mi je jasno.
Zapravo ovo nije samo ušteda na vodi za piće već i na onoj tehničkoj za ostale potrebe.
Zato državni dužnosnici stiskaju butine i suzdržavaju se recimo kad idu u kino, šoping, u kazalište gledat „maršala“, na ljetovanje…
Samo da nuždu ne učine doma… da bi mogli što više kenjati u vladi i Saboru.

'Arlekini

Davno je bilo kad sam za lektiru čitao Cankarjevu pripovijest ZASTIDIO SE MAJKE i nemoguće je izbrisati iz sjećanja svoje osjećaje koji su bez rezerve bili naklonjeni majci.
Njezin dječarac zadivljen izgledom i ponašanjem urbanog življa, zastidio se majke, zastidio se svojih korijena.

Danas kad promatram ljude koji predstavljaju našu državu, ljude koji predstavljaju županije i gradove, svih nas koji biramo svoje predstavnike da obnašaju tu vlast…zastidim se.
Sram me je i žalostan sam da je tome tako ali osim ponekih izuzetaka na našoj političkoj sceni, a ne zaboravimo da nam politika kroji „veštit za život“, caruju 'arlekini !

Proš'o je petak, čuli smo riječ suda, osudu generalima, nezadovoljstvo naroda, revolt, bijes, žalost… A znali su i vlast i oporba i crkva kakva će presuda biti. Znali su da je ovo test za EU koji nas mijese kao malaksator.
Krenuli su prosvjedi no znamo li protiv koga prosvjedujemo?
Znamo li zapravo tko nam je kriv?
Kad je '99 g. Gotovina trebao dati iskaz nije mu se dozvolilo. Krila se istina od naroda koju nažalost doznajemo od nekih izvana. Kad god se bilo tko iz vlasti obraća puku sve je frizirano da čujemo upravo ono što oni žele.
A Srbi su nestali, otišli, protjerani to je činjenica, veliki broj poubijan ostatak zaplašen a zar i oni nisu hrvatski građani? Zar se i s njima nije manipuliralo u svrhu bogaćenja određenih krugova.
Kuće opljačkane pa spaljene, ostala su zgarišta koja ćemo svi mi plaćati jer se šteta kad-tad mora nadoknaditi.
Hrvatski očevi i sinovi sa ploča i spomenika postavljaju nam pitanja na koja nemamo odgovora.
Je li sve to bilo za ovakvu državu?
Jesu li „Kutle i Mutle“ novokomponirani državotvorni elementi na kojima će počivati hrvatska privreda?
I tko odgovara? Nikada oni koji su kapitalizirali vrijeme rata, koji su stvorili carstvo na stradanju drugih i ostali neokrznuti. Profiteri koji su humanitarnu pomoć prodavali u svojim dućanima, koji su svoju nacionalnu pripadnost debelo unovčili.
Vojnik kad je obavio zadaću ide dalje, oslobođeno područje ostaje pod civilnom vlašću a upravo tada su nahrupili psi rata, sorta ljudi za koje nemam dovoljno ružnu riječ.

Danas zahvaljujući kapitalu koji su stekli u hvalu i slavu rata dočepali su se politike i sad čuvaju svoju poziciju.
Danas on i oni pjevaju na bini pred narodom koji im plješće, „Srem Banat i Bačka tri srca junačka“. Možda i ne zna da je samo dio Srijema u Hrvatskoj a ostatak pod Srbijom.
Da bi odmah potom nastavio „Zovi samo zovi svi će sokolovi….“
Tko da zove? Banat i Bačka? Čije bi on sokolove slao ratovati?
Čovjek koji, kažu, ni dana nije bio u ratu a pjeva Banatu i Bačkoj druge naziva, „Urbani Jugosloveni“!?
Kaže se da čovjek što trijezan misli to pijan govori. Ili kod rješavanja testova u psihologiji nije važno kako lijepo crtaš već što i gdje lociraš.

Nije li krajnje vrijeme da se zapitamo što je to s nama?
Ovo stanje me podsjeća kad smo u bivšem sistemu birali sindikaliste pa bi redovito birali iz sprdnje jer su i tako samo krumpire dijelili.

Pogledajmo i promislimo za koje 'arlekine glasujemo da ne moramo pred svojom djecom obarati pogled od srama!

Povezani croiku u riječi i sliji.

Jedno jaje dvije kune,
dva jaja alimentacija
pa ti živi!?

Diskriminacija



Aderesa dviju ambulanti, Milinovićuuuu!



Vatrogasci na rođendanu!

------------------------------------------------------------------------------------------------


Na izvoru mraka
(povratak)

Gošća u našoj šibenskoj dinastiji bila je subotu i nedjelju do odlaska vlaka prema metropoli. I pored nagovaranja da ne putuje nikuda jer nema isprave morao sam je odvesti na vlak u 22h za Zagreb.
Gore će je zet sačekati na kolodvoru, takav je dogovor.

Tjedan dana boravila je u metropoli a onda sam je sačekao u popodnevnim satima kad stiže putnički.
Odmah po izlasku iz vagona okinula je cerek a to je kao da ćurke pustite na razglas s gluhim ton majstorom. Ne može je niti daljinski isključit.
Priča mi, dok se vozimo prema kući, kako je bila sama u kupeu, kondukter pogledao kartu, sve za pet ali u neko doba u kupe bane policajac. Brže bolje stisne oči i čini mot da spava.
Čovjek se fino javi, jedan put, drugi put, treći put a onda je lagano dohvatio po ramenu i ona se kao sanjiva čudi što je budi i odmah prelazi u napad.
- Šta je vama kojega me đavola budite.
- Isprave gospođo!
Kopa ona po borši i beštima, ljuta nu.
- Ostali mi doma, nema ih.
- A dokle putujete gospođo?
- Tu do Šibenika.
- Tu do Šibenika…300 kilometara…?
- Ajde ne zanovijetaj molim te, viš da mi se spava nisam noćas oka sklopila…
Zatvori oči i nastavi kao spavati na čuđenje policajca koji je u nedoumici ostao par minuta i izašao vani.

Uglavnom hrabra do ludosti ili obrnuto ne znam, kod nje je sve „nema problema“ i „lako ćemo“.
Čeprkali smo po djetinjstvu i vadili uspomene kao mlade krumpire ali uvijek se prvo spomenemo kako je imala sreću preživjeti prve tjedne života. Naime toliko je bila nemirna i plakala, šta plakala, derala se da je Ćaća onako umoran i neispavan uhvatio taj smotuljak plača u ruku i hitnuo je u kantun sobe. To se ponovilo dva puta a moglo je svaki dan što se dernjave tiče no preplašio se nedajbože posljedica a i Mati je bdjela po cijelu noć.
Kao najstariju morali smo je slušati a to je izazivalo vječite svađe.
Drago joj je čuti te fragmente s njom u glavnoj ulozi pa je opet odvrnula onaj svoj cerek i bojim se da su makar dva susjeda dobili slom živaca a nekoliko njih ima onu penziju radi petespija…valjda od toga jer nema drugog razloga.

Primakao se dan povratka a s njom će putovati i rođena Podgoričanka, njenih godina, koja je udana u Splitu pa će priliku iskoristiti za posjet rodbini.
Lijepi sunčan dan i krenemo, ovaj put ja i brat da je ispratimo do granice. U Splitu, točnije blizu Lovrinca su nas sačekali splićani i „Teta“ se izbalila s mužem te sjela na zadnji sic do naše sestre i warburg veselo zaprede.

Na putu nije bilo problema, nije bilo niti na granici povrh Metkovića i tako u veselom tonu stigosmo oko 14h u Stolac. Tu skrenemo desno i uputimo se prema Žegulji, prijelazu prema Ljubinju.
Inače iz Ljubinja imaju dva puta tjedno bus do Podgorice a iz Trebinja svaki sat.
Nekoliko ljudi sjedilo je ispred birtije koju je držao onaj „spasitelj“ iz prve priče. Rukovali smo se, upitali za zdravlje i onda smo prihvatili njegovu ponudu iz prve priče da nas počasti.
Vani bješe jedan golf jedinica i jedan tamić trebinjske registracije pun gudina za prodaju.
Malo društvance među kojima i jedan policajac iz hrvatskog korpusa.
Posjedili smo i popili koliko je to pristojnost nalagala a onda sam upitao imali neko da ih prebaci do Ljubinja jer „kome je putovati nije mu drijemati“, veli poslovica.
Rekoše da se ovdje rijetko nađe neko da taksira jer je promet mali ali zašto ih vi ne odvezete?
- Kako? Pa mi ne smijemo ići preko, ne?
- Ma slobodno ko vam brani.
Svi redom se slože, i trebinjac sa gudinima i birtijaš i policajac. Ja nepovjerljiv a ni brat nije oduševljen ali sestra…he, ne bi ona bila ona da nije takva.
- Pa stvarno kad ste nas dovezli dovde što vam je teško još koji kilometar da nas odbacite tu preko brda.
- Ma dajte ljudi tamo ne vrijedi ni zeleni karton niti imam pasoš, šta vam je.
Bili su složni i nagovarali nas da slobodno odemo jer i oni dolaze ovamo a onda je i trebinjac to potkrijepio rekavši kako on svaki dan dolazi ovdje i ako je međa na vrhu brda.
Šta ću, pitam policajca za mišljenje, on kimne glavom.
„Kud svi turci tu i mali Mujo“ i ja poslušam. Sjednemo u warburga i zaprašimo uzbrdo.
Dobro raspoloženi jer nam sve ide na ruku brzo stigosmo na vrh brda u područje RS.
A na vrhu…popriječio se policijski golf u pokušaju okretanja na cesti. Kad nas je policajac opazio ugasio je motor i par trenutaka on i kolega izgledali su kao voštane figure.
Ja ugasio motor i čekam. Sad smo svi bili svjesni svoje gluposti.
Polako je prilazio dodirujući futrolu s pištoljem. Kolega mu bješe iza njega koji me neodoljivo podsjetio na sad pokojnog Peđu Vušovića i doziran do čepa. Za razliku od ovog pedesetogodišnjaka (slobodna procjena) mlađi nije imao više od 35 i puna ramena čvaraka.
- Kuda vi?
- Do Ljubinja odvesti ove dvije gospođe na autobus za Podgoricu.
- A kako to mislite ulaziti u državu bez pitanja.
Onda je nastavio sa tiradom, pa kako on ne smije ući u Dubrovnik a tamo ima rodbine, kako mu napadamo državu a sad oćemo šetati po njoj i svašta još. Pokušali smo privoljeti ih sa po 20 maraka da nas puste ali se glavni još više razjario. „Ne može nije ovo pazar da se pogađamo“. „Onda ih vi odvezite a mi da se vratimo nazad“. Ne može ni to. Tada se malo udaljio i razgovarao radio vezom.
Nudimo njegovom kolegi marke, on bi uzeo ali se boji glavnoga.
Vratio se glavni.
- Vozit ćeš do raskršća a tamo će te dočekati moj kolega i sprovesti u stanicu…jasno.
Kimnuo sam glavom.

Na raskršću mladi policajac daje nam znak da ga pratimo.
Prolazimo ulicom malog siromašnog gradića gdje nekoliko ljudi i žena na tlu uzduž puta drže što voće što povrće i stare stvari za prodaju. Gledaju nas podozrivo i neprijateljski. Sirotinjo i Bogu si teška, pomislih i stadosmo ispred građevine u kojoj je policijska stanica. Nekoliko policajaca je bilo vani i bijahu radoznali kao da su vidjeli cirkus.

Nas dvojicu su poslali u jednu a ženske u drugu sobu. Počeo je dril s pitanjima i prigovaranjima njih dvojice recimo inspektora koji su u rukama vrtili naše osobne karte.
Kad su smatrali da su nas lešali rekoše da platimo po 60 maraka i da ćemo dobiti potvrdu sa kojom možemo sedam dana ići u razgledavanje Republike Srpske.
No nespremni na takav scenario nismo kod sebe imali toliko maraka već nešto kuna za koje neće niti da čuju.
Onda je moj brat da spasi situaciju rekao spasonosnu rečenicu na koju su obadvojica otvorili ladicu a lice im poprimilo tamnocrvenu boju. Vatra im je sijevala iz nozdrva.
- Ja ću vam poslati poštom jer nemam kod sebe. – i šmrkne mrvu. Oće on to kad nešto pametno reče.
Mladi policajac što nas je sproveo do stanice bio je kulturan i bistar momak i on je svako malo ulazio i izlazio kao slučajno a zapravo pratio je situaciju. Vidjevši lica svojih kolega izašao je iz prostorije. No odmah nakon toga ušle su naše ženske u sobu i rekoše da će one platiti za nas.
Izvade one 120 maraka i mi dobijemo pečatirane potvrde- turističke propusnice na kojima je pisalo 30 dem?!
- Sad možete slobodno u šetnju po našoj Republici. Ponosno i sa podrugljivim smješkom reče policajac koji nam je izdao potvrdu.
- Onda nas možeš odbaciti tu do Trebinja (oko 65km) jer otamo imamo svaki sat vezu za Podgoricu.- reče moja sestra.
Onaj mladi kulturni policajac reče da sad pođem s njim jer mi mora pretresti auto. Izašli smo svi vani a jedan međed-policajac sjedi na sred haube od warburga koja se ulegla pod težinom kao onaj madrac što sam nekoć kupio pod reklamom da je to anatomska spužva koju koriste u NASA-i, prevarili me kurbini sinovi.

Veli meni onaj mladi da dovezem auto iza zgrade, ja upalim motor ali se međed
ne skalaje s haube. Mladić ga moli jer mora me pretresti i u neko doba ga posluša pa se negodujući spustio a po izgledu bih rekao da će nam se krvi napiti.
Iza zgrade bili smo sami ja i mladi policajac i tada sam osjetio tu ljudsku toplinu, razum i neiskvarenu dušu, želju da nam doista želi pomoći i to bez kalkulacije i u najboljoj namjeri. Ovlaš mi je pogledao auto ali nije to bio razlog da me odvede nasamo već da mi reče:
- Imate potvrdu i možete ići i odvesti gospođe do Trebinja ali ja vam savjetujem… neka ih prebaci neko drugi a vi se odmah vratite odakle ste došli jer put do Trebinja bi vas koštao glave a ni ovdje niste sigurni.
Naježio sam se. Gledao sam ga i kimao glavom svjestan koliko mi je pomogao, svjestan da nam je spasio život. Zaboljela me njegova dobrota i kao nikada nikome izgovorio sam ono ljudsko HVALA! Bio bih sretan kad bih bio u prilici još jednom tome Čovjeku, valjda je živ, stisnuti ruku!

Odmah se našao „taksi“ i prebacili smo prtljagu, pozdravili se i uputili istim putem nazad.
Nešto prije birtije na Žegulji sreli smo policijski auto sa onom dvojicom što su nas presreli, dakle van svoga teritorija.
Krčmar je bio na vratima sa smješkom na usnama a policajac je okrenuo glavu. Trebinjca nismo vidjeli. Zaustavio sam ali nisam gasio motor i rekoh „doviđenja“ a on je odgovorio.
- Doviđenja i zapamti moje piće se ne odbija!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------

Na izvoru mraka
(dolazak, drugi dio)

- ?.
- Ako je poslao vas da to preuzmete da znate bogomi ne dam bez para, taki je dogovor!
Nakon ledenog znoja pretvorio sam se u bombolu na žaru. Eto tako sam se osjećao po boji i sadržaju.
Provalio je iz mene neki neandrtalski krik da se i sin prenuo i pogledao me. Stisnuo je usta a desna ruka mu bješe u džepu kožne jakne.
- Otvaraj gepek!- zastrugalo je iz grla.
Čovjek preko, naizgled oko šezdeset godina i omanjeg rasta, izbrazdanog lica i kvrgavih ruku od mukotrpnog rada začinjenog svakodnevnim brigama, pomaknuo se korak unazad i dodao.
- Čekaj prijatelju, ja sam se s čoekom dogovorio i ja držim svoju riječ, đe bi ja pošo varat čoeka kad će mi i sutra trebat, i on meni i ja njemu.
Evo pogledajte…lijepa mlada telica ima da se topi u ustima!
- ?.
- Obećao sam čoeku i dogovorili da se ođe nađemo no nema ga.
Viđeste li vi koga da je bio ođe?“
- O jebenti telicu! (oprostite ovo nema veze s pedofilijom)
- Viđeste li koga ne reče mi.
Odgovorio sam da nikoga nije bilo od 21h na što je rekao da će malo sačekat možda je čoek negdje zapeo. Malo smo popričali da skratimo vrijeme i tako je saznao razlog našeg čekanja.

Prošlo je 23h i sin veli da bi bilo pametno da idemo nazad. Čovjek s one strane sjedi u autu a mi naslonjeni na svoj tonobil i razmišljamo.
Mjesec se pomalo primicao vrhu brda iznad Bregave i kad zamakne u ovoj sutjesci će biti kao u rogu. Ne znam što ćemo.
Zazvao nas je čovjek i mi se primaknemo rampi. Bio je zabrinut. Predložio mi je da kupim ono zaklano tele da mu ne propadne jer svi su izgledi da čovjek koji ga je naručio neće doći. Odbio sam jer mi nije bilo do ničega a ponajmanje do teletine. On me ponovo nagovara i veli da mu dam samo sto maraka i da ga nosim. Rekoh da nemam sto maraka ali i da imam ne bih uzeo jer mi to u Metkoviću na granici mogu oduzeti. Čovjek je uporan da me privoli na kupnju pa veli kako se svaki dan trguje s mesom i da nikome nisu oduzeli ni bokuna.
Da ne duljim cijena je pala na samo 50 dem. Ko zna koliki je put čovjek prevalio za prodati tele i koliko su mu pare bile neophodne, ali ja sam ga odbio na što je čovjek žalostan sjeo u auto, pokrenuo motor i vratio se odakle je došao.

Opet smo u društvu jeze. Prošlo je 23,30h i sad smo već sa strpljenjem na rubu, ljuti, razočarani, zabrinuti i u takvom stanju odlučimo čekati do ponoći i vraćamo se.
U ponoć manje kvarat čujemo zvuk automobila. Gledamo tamo prema Srpskoj strani ali ništa se ne vidi. Po zvuku je nesporno da se neko približava ali ne vidimo svijetla i tada nam je bilo gusto. Nismo ušli u auto već stali iza nekog žbuna nasuprot auta i čekali.

Konačno farovi osvijetle warburga ali ne sa Srpske već sa strane Stoca odakle ih nismo očekivali ali nam bi lakše. Auto naglo stade i nije čudo što je stao nego kako je uopće vozio taj stari stojadin koji je za cijelo zašao u klimakterij, jer je sve, ama baš sve na njemu klimalo.
Vozač izađe vani ali se odmah prihvatio za vrata jer je bio u takvom stanju da je imao, brat bratu, dva promila krvi u alkoholu. S druge strane izlazi sestra a onda smo se i mi uputili prema njima.
Zagrljaj, pa zbunjoza pa istovremeno postavljanje pitanja... Pa gdje ste, pa šta ste, pa di si ti, mi te čekamo od 21h, i ja vas bogami i da se ne sjeti ovaj čoek da ima još jedan prijelaz ne nađosmo se mi.
O jebenti geografiju, rekoh, a veli ona da je došla autobusom do Ljubinja i od tamo je taksi dovezao do granice, mislim da je prijelaz Žegulja. (Ovo taksi znači da je svatko tko je imao auto i želio zaraditi koju marku taksirao na crno)
Ipak je završilo hepiendom, ubacili smo one torbe u gepek i zahvalimo se čovjeku što je dovezao dovde. Ali klinac! Podigo je kažiprst ljuljajući se, ne pušta on priliku tek tako. Poziva nas na piće tamo odakle su i došli, zapravo on je u jednoj kamenoj kućici ( samo je ta jedna i bila na tom drugom prijelazu) držao birtiju naravno na crno i hoće da nas počasti.
Objašnjavanje je potrajalo ali se nije naziralo popuštanje i onda sam ja predložio da ćemo stati u Stocu i počastiti se istovremeno se nadajući da niko normalan u ovo doba ne radi.
On je vozio ispred. Prije ulaza u Stolac zaustavi se na sred puta i ode pišat. Jednom rukom drži kanelu a drugom pokazuje na devastirani tenk nekih dvadesetak metara od puta koji je obasjan mjesečinom djelovao avetinjski i stajao kao hrđavi spomenik bezumlja.

Kad smo ušli u Stolac izašli smo iz auta. Izdajnička rasvjeta otkrila je ispišanu nogavicu. Kako sam i pretpostavljao sve bješe zatvoreno i pružimo mu ruke poželjevši laku noć pa prije nego je uspio išta odgovoriti uskočimo u warburga i po gasu.

Na prijelazu povrh Metkovića bili smo nešto prije ure po ponoći na čuđenje policije jer nije normalno da u ovo doba neko prelazi granicu.
Pružili smo dvije osobne karte, oni ih pogledaju pa vele: „A ko vam je to iza“?
- Sestra mi došla iz Podgorice.
- Pa što ne da isprave?
- Nemam osim krsnog lista ostavila sam ih doma jer su mi rekli da ne priznajete naše pasoše.
Odcvrkuta ona izvirujući preko spuštenog stakla na zadnjim vratima. Ona to bezbrižno kao da je na promenadi a ne u još uvijek ratom silovanoj zemlji.
- Ne može! – Oštro i hladno reče uniformirani.
Hladni tuš! Što sad?
Nekoliko minuta tišine onda ponovo molim da je puste uz najprizemnije objašnjenje da je sad i ostavimo ovdje kako će i di će provesti noć a vratiti se ne može.
Ovo je doduše istina ali oni gledaju svoj posao i ne popuštaju. Uzalud je i ona preklinjala a zna ona o da, zna biti uporna do iznemoglosti, no ništa.
Tada se sin nakon ovih uzaludnih pokušaja obratio onome što ima najviše čvaraka na ramenu.
- Kolega…pa daj majku mu učini nam to, ne možemo ženu ostaviti kao beštiju u sred šume.
- Kakvi smo mi kolege? Imaš li možda značku?
- Imam. – i pokaže mu značku. Gledali smo se bez riječi ali se osjetilo da se bura stišaje. Čekali smo. Onda je glavni rekao.
- Što odmah ne reče nego nas ovako…etc.
- A što nisam?
- Kolega, gledaj, ti znaš da ovo ne smijem raditi ali vidim kakva je situacija i nije mi svejedno, majku mu i ja sam čovjek. Ajte ali ako vas policija bilo gdje zaustavi nemoj da ja najebem.
- Neće budi siguran.- uvjeravao ga je sin.
- Slušaj, bilo što ili bilo ko da vas pita ja s tim nemam veze i ovdje niste prošli, jel' jasno!
- Jasno skroz i fala ti.-
- A vi gospođo…morate shvatiti da je ovo druga država i da zakone valja poštivati, nemojte da se ovo ponovi.
Ona je opet povirila glavu preko stakla računajući kako sad imamo vezu pa može istu iskoristiti za laprdanje.
- Dobro de i da me ne pustite snašla bi se ja jadan ne bio, dok je stegno u torbi briga me.
- Muči vraga izila, sidi doli kome briga za tvoje stegno. – desnom rukom sam je povuko nazad na sic.
Kresnuo sam makinu, pustio ručnu i taman da krenem kad jedan mladac od njih četvero koliko ih je i bilo tamo, podiže ruku i veli.
- Ček' ček, stani malo stani!
Sestra opet spusti staklo i krene kao vlak niz rudinu.
- Bogami nećete mi uzeti stegno ja to nosim da ga skuvam za Uskrs i da im ofarbam jaja i napravim malo slatkoga taki je običaj a što ja to vama pričam kad i vi to činite nije više da se ne smije slavit a bogami uvijek se smjelo nego eto….
- Gospođo!- Pokušava se ubaciti policajac.
- Nijesam ih viđela od prije devedesete drage moje slatke đevojke zlato babino sve tri ne dolazim ja svaki dan i ovako jedan put u deset godina kad skupim malo para i nagovorim onoga mojega da me pušti a bogami kao da je znao što će me snać a mislila sam malo i u Međugorje svratit…
- Gospođo!- Ma kakvi.
- A vi mi oćete uzet to malo domaćega blaga što im nosim a ja mislila da dolazim u prijateljsku zemlju kod svoje poštene braće a vi oćete da mi uzmete jedno obično stegno pa nijesam ga ukrala nego pošteno gojila sa domaćim splačinama i kukuruzom čistila ispod njih i prala da ne smrde i mučila se i da se u zdravlju i veselju počastimo….
- Gospođo!- Podviknuo je policajac!
- Aaa.- Nakon onih rafala pokajno se oglasila.
- Uvatila su vam vrata haljinu, zaboga.
- Aa… too!
- …Zašto se ne ženim?…Nema šanse!-
Reče policajac a mi smo sa osmjehom na usnama konačno krenuli put Šibenika.

Još jedan nastavak

------------------------------------------------------------------------------------------------------

Na izvoru mraka (dolazak 1)

Kad izgovori ono kaaj, rečeno sa naglaskom crnogorskog izričaja gdje je i rođena, kći moje sestre mrvu se kao naljuti jer joj se nasmijem.
E, kad je Ona (neka bude Jasna) rodila treću 'ćer, nije baš radi toga što je blistala od sreće ali moja sestra se odlučila na posjetu upustivši se u avanturu. Krenula je na vijađ iz Podgorice preko Šibenika u Zagreb friškoj porodilji da joj kao bude pri ruci i od pomoći a božemoj kako je i red, mora doći kćeri na babine. No s obzirom na skučeni prostor stana rekao bih da je bila više na smetnji.

Bilo je to '97 g početkom travnja, taman nešto pred Uskrs jer te godine ovaj blagdan nije bio ovako kasno kao sad 2011.
Za ostale blagdane točno znamo vrijeme i sat ali bogami za Uskrs ne i onda čekamo pa kad dođe.
Ćutilo se proljeće baš kao i sad, stidljivo i samozatajno ali ga sve dulji sunčani dani, pupanje voćaka, šparoge i pčelice odaju te me sve to i podsjetilo na ovu putešestviju.
Bile su to one zbunjene godine nakon ratnih djelovanja kad manje-više nikome nije jasno što smije a što ne, (osim onih koji su znali i dobro to unovčili) pa su se „zakoni“ uglavnom provodili na osnovu interpretacije dotičnog ili policajca ili graničara.
To su godine kad se oziralo iza sebe i sa zebnjom putovalo a posebno preko granice. Doduše i danas se putuje na svoju odgovornost a onda je uz tu odgovornost još bila pridodana naljepnica straha.
Bez obzira na hrabrost i glumački talent svakome je šupak činio gimnastiku a s nepoznatim ljudima se razgovaralo uz podozrivost i maksimalan oprez iščekujući svakog trenutka neku nepodopštinu.
Prepoznatljivi grč na licu i prorez iz kojih bi virile oči dovoljno su govorili o nelagodi i stanju organizma.
Učestalo hvatanje zraka i treperavi uzdah govorili su da ipak „zrak nije čist“ pa makar to bilo samo u glavama. To i je ono najbitnije jer iz centrale sve polazi, sve kreće.
S ove vremenske distance to zvuči pomalo čudno i neobično no oni koji su preveslali to vrijeme točno znaju o čemu je riječ.

Na prvom telefonskom razgovoru i nakon uobičajene spike izrazila je želju da dođe posjetiti nas dva brata ovdje u predgrađu Šibenika a onda otići do kćeri u Zagreb.
Nakon dva dana opet zvrrr i nakon uobičajenog bla bla, veli ona meni da svi putovi vode u Stolac i da se jedino preko Stoca može doći u Hrvatsku!
U to vrijeme Stolac je bio raskršće svih putova, sastajalište razdvojenih duša i trgovina na veliko i malo svim i svačim.
Taj ljudski mravinjak izmiješanih nacija i vjera odvijao se na makadamskom putu koji vijuga uporedo s rijekom Bregavom i vodi prema Berkovićima u R Srpskoj.
Završili smo razgovor tako da smo utanačili dan i sat dolaska na gore spomenutom prijelazu. Ona će biti navečer u 21h na tom prijelazu pa neka dođem pred nju tih par kilometara (jebenti geografiju?) da je pokupim.
Naravno da sam odmah prihvatio i tih par kilometara, negdje oko 350 ću obaviti šetnjom.

Nije mi se dalo ići sam i nagovorim starijega sina da odemo skupa. Kako je bio u policiji dogovorio se za smjenu i krenemo mi popodne sa warburgom (ne jakodimi nego onaj s golfovim motorm 90 g.) put Metkovića.
Na prijelazu iznad Metkovića smo pokazali osobne karte i nastavili dalje kroz Hercegovinu.
Prizori razorenih kuća jasno su pokazivali naličje rata. Prošli smo kroz pravoslavno selo Višiće koje je bilo sravnjeno sa zemljom a takvih je bilo i na hrvatskoj strani još i više.
Prolazili smo kroz Počitelj, Domanoviće, Crniće… tako da nas je noć uhvatila kroz polje nadomak Stocu.
U Stolac smo stali da se raspitamo što i kako dalje jer obadvojici je bio prvi put dolaziti u te krajeve. Kasnije sam išao dva puta s tužnim povodom te mi stoga nije krajolik ostao u lijepoj uspomeni.
Nakon detaljnog uputstva i pokazivanja rukom nastavili smo dalje.

Tu smo. Ugasio sam svjetla i motor te smo izašli vani iz auta malo pogledati krajobraz.
Bila je mjesečina, falio je mali griz do punog, i obasjavala je doista divan krajolik.
Kanjon u dolini Hrguda kuda žubori Bregava, zatvorene kontejnerske kućice i željezna rampa koja se preko dana ukloni, bili su pusti.
U drugim okolnostima ovo mjesto bi odisalo romantikom i poezijom kojom bi se duša igrala kao sa oblucima u plićaku ali u ovim okolnostima, u ovom vremenu, odisalo je jezom i sličilo na velika razjapljena usta koja će nas svakog trena usisati.
S one druge strane očekivali smo auto koje će dovesti sestru do rampe i s rukama u džepovima tiho smo razmjenjivali neku bezveznu spiku tek toliko da se čujemo.
Pitao sam ga ima li značku kod sebe. Reče da ima ali da to ovdje ne pomaže. Ts, a imaš li pljucu? Reče da ima pa mi bi mrvu lakše i ako to ama baš ništa ne znači i ne pomaže da nedajbože dođe do zla.
Šetali smo jer nam se činilo da tako vrijeme brže prolazi…devetipo je a još je nema. Pitao me do kada ćemo je čekati. Prvo nisam znao što odgovoriti jer ne znam di je zapelo ali smo se složili da čekamo još po ure.
Kad se čeka minut je veći od onog ogriska što manjka mjesecu a da nije bilo tog dragog noćnog ferala mislim da bi odluku o povratku bili puno prije donijeli.

Deset je uri ili 22h. Što ćemo, pita sin. Ajmo još po ure jer ako je ne sačekamo nema se gdje skloniti u ovo doba.
Pod kožu nam se uvlačila nelagoda i sumnja pa smo se zamišljeni zagledali u bisernu površinu žuboreće vode. A ona je tako smirena i neopterećena išla svojim tokom bez putovnice i osobne iskaznice kao da je sve normalno, kao da ništa nije nakaradno oko nje, kao da ništa ne vidi okolo sebe!
Kako sam joj zavidio.

Prenuli smo se na brujanje automobilskog motora. Pogledali smo u željenom pravcu i ugledali svjetla. Odahnuli smo i sretni jedva dočekali da auto dođe do rampe.
Primakli smo se sigurni da ćemo je ugledati kako izlazi iz opel kadeta.
Izašao je šofer i prozborio dobro veče na što smo istom odgovorili te sam odmah dodao: „gdje je“?
Čovjek me začuđeno upitao: „Ko, đe je“. „Pa jes'li je doveo“? Pitao sam.
„Jesam bogomi prijatelju evo je zaklana u gepeku…“
Pogledali smo se ja i sin i oboje progutasmo krumpir a ledeni znoj mi se počeo slijevati niz kičmu. Noge mi se oduzele…jezik…usta suha kao sahara. Upinjem se prevaliti riječ ali ne izlazi, ni slovo da se zametne.

nastavlja se...