|
-----------------------------------------------------------------------------------------------------
Na izvoru mraka
(dolazak, drugi dio)
- ?.
- Ako je poslao vas da to preuzmete da znate bogomi ne dam bez para, taki je dogovor!
Nakon ledenog znoja pretvorio sam se u bombolu na žaru. Eto tako sam se osjećao po boji i sadržaju.
Provalio je iz mene neki neandrtalski krik da se i sin prenuo i pogledao me. Stisnuo je usta a desna ruka mu bješe u džepu kožne jakne.
- Otvaraj gepek!- zastrugalo je iz grla.
Čovjek preko, naizgled oko šezdeset godina i omanjeg rasta, izbrazdanog lica i kvrgavih ruku od mukotrpnog rada začinjenog svakodnevnim brigama, pomaknuo se korak unazad i dodao.
- Čekaj prijatelju, ja sam se s čoekom dogovorio i ja držim svoju riječ, đe bi ja pošo varat čoeka kad će mi i sutra trebat, i on meni i ja njemu.
Evo pogledajte…lijepa mlada telica ima da se topi u ustima!
- ?.
- Obećao sam čoeku i dogovorili da se ođe nađemo no nema ga.
Viđeste li vi koga da je bio ođe?“
- O jebenti telicu! (oprostite ovo nema veze s pedofilijom)
- Viđeste li koga ne reče mi.
Odgovorio sam da nikoga nije bilo od 21h na što je rekao da će malo sačekat možda je čoek negdje zapeo. Malo smo popričali da skratimo vrijeme i tako je saznao razlog našeg čekanja.
Prošlo je 23h i sin veli da bi bilo pametno da idemo nazad. Čovjek s one strane sjedi u autu a mi naslonjeni na svoj tonobil i razmišljamo.
Mjesec se pomalo primicao vrhu brda iznad Bregave i kad zamakne u ovoj sutjesci će biti kao u rogu. Ne znam što ćemo.
Zazvao nas je čovjek i mi se primaknemo rampi. Bio je zabrinut. Predložio mi je da kupim ono zaklano tele da mu ne propadne jer svi su izgledi da čovjek koji ga je naručio neće doći. Odbio sam jer mi nije bilo do ničega a ponajmanje do teletine. On me ponovo nagovara i veli da mu dam samo sto maraka i da ga nosim. Rekoh da nemam sto maraka ali i da imam ne bih uzeo jer mi to u Metkoviću na granici mogu oduzeti. Čovjek je uporan da me privoli na kupnju pa veli kako se svaki dan trguje s mesom i da nikome nisu oduzeli ni bokuna.
Da ne duljim cijena je pala na samo 50 dem. Ko zna koliki je put čovjek prevalio za prodati tele i koliko su mu pare bile neophodne, ali ja sam ga odbio na što je čovjek žalostan sjeo u auto, pokrenuo motor i vratio se odakle je došao.
Opet smo u društvu jeze. Prošlo je 23,30h i sad smo već sa strpljenjem na rubu, ljuti, razočarani, zabrinuti i u takvom stanju odlučimo čekati do ponoći i vraćamo se.
U ponoć manje kvarat čujemo zvuk automobila. Gledamo tamo prema Srpskoj strani ali ništa se ne vidi. Po zvuku je nesporno da se neko približava ali ne vidimo svijetla i tada nam je bilo gusto. Nismo ušli u auto već stali iza nekog žbuna nasuprot auta i čekali.
Konačno farovi osvijetle warburga ali ne sa Srpske već sa strane Stoca odakle ih nismo očekivali ali nam bi lakše. Auto naglo stade i nije čudo što je stao nego kako je uopće vozio taj stari stojadin koji je za cijelo zašao u klimakterij, jer je sve, ama baš sve na njemu klimalo.
Vozač izađe vani ali se odmah prihvatio za vrata jer je bio u takvom stanju da je imao, brat bratu, dva promila krvi u alkoholu. S druge strane izlazi sestra a onda smo se i mi uputili prema njima.
Zagrljaj, pa zbunjoza pa istovremeno postavljanje pitanja... Pa gdje ste, pa šta ste, pa di si ti, mi te čekamo od 21h, i ja vas bogami i da se ne sjeti ovaj čoek da ima još jedan prijelaz ne nađosmo se mi.
O jebenti geografiju, rekoh, a veli ona da je došla autobusom do Ljubinja i od tamo je taksi dovezao do granice, mislim da je prijelaz Žegulja. (Ovo taksi znači da je svatko tko je imao auto i želio zaraditi koju marku taksirao na crno)
Ipak je završilo hepiendom, ubacili smo one torbe u gepek i zahvalimo se čovjeku što je dovezao dovde. Ali klinac! Podigo je kažiprst ljuljajući se, ne pušta on priliku tek tako. Poziva nas na piće tamo odakle su i došli, zapravo on je u jednoj kamenoj kućici ( samo je ta jedna i bila na tom drugom prijelazu) držao birtiju naravno na crno i hoće da nas počasti.
Objašnjavanje je potrajalo ali se nije naziralo popuštanje i onda sam ja predložio da ćemo stati u Stocu i počastiti se istovremeno se nadajući da niko normalan u ovo doba ne radi.
On je vozio ispred. Prije ulaza u Stolac zaustavi se na sred puta i ode pišat. Jednom rukom drži kanelu a drugom pokazuje na devastirani tenk nekih dvadesetak metara od puta koji je obasjan mjesečinom djelovao avetinjski i stajao kao hrđavi spomenik bezumlja.
Kad smo ušli u Stolac izašli smo iz auta. Izdajnička rasvjeta otkrila je ispišanu nogavicu. Kako sam i pretpostavljao sve bješe zatvoreno i pružimo mu ruke poželjevši laku noć pa prije nego je uspio išta odgovoriti uskočimo u warburga i po gasu.
Na prijelazu povrh Metkovića bili smo nešto prije ure po ponoći na čuđenje policije jer nije normalno da u ovo doba neko prelazi granicu.
Pružili smo dvije osobne karte, oni ih pogledaju pa vele: „A ko vam je to iza“?
- Sestra mi došla iz Podgorice.
- Pa što ne da isprave?
- Nemam osim krsnog lista ostavila sam ih doma jer su mi rekli da ne priznajete naše pasoše.
Odcvrkuta ona izvirujući preko spuštenog stakla na zadnjim vratima. Ona to bezbrižno kao da je na promenadi a ne u još uvijek ratom silovanoj zemlji.
- Ne može! – Oštro i hladno reče uniformirani.
Hladni tuš! Što sad?
Nekoliko minuta tišine onda ponovo molim da je puste uz najprizemnije objašnjenje da je sad i ostavimo ovdje kako će i di će provesti noć a vratiti se ne može.
Ovo je doduše istina ali oni gledaju svoj posao i ne popuštaju. Uzalud je i ona preklinjala a zna ona o da, zna biti uporna do iznemoglosti, no ništa.
Tada se sin nakon ovih uzaludnih pokušaja obratio onome što ima najviše čvaraka na ramenu.
- Kolega…pa daj majku mu učini nam to, ne možemo ženu ostaviti kao beštiju u sred šume.
- Kakvi smo mi kolege? Imaš li možda značku?
- Imam. – i pokaže mu značku. Gledali smo se bez riječi ali se osjetilo da se bura stišaje. Čekali smo. Onda je glavni rekao.
- Što odmah ne reče nego nas ovako…etc.
- A što nisam?
- Kolega, gledaj, ti znaš da ovo ne smijem raditi ali vidim kakva je situacija i nije mi svejedno, majku mu i ja sam čovjek. Ajte ali ako vas policija bilo gdje zaustavi nemoj da ja najebem.
- Neće budi siguran.- uvjeravao ga je sin.
- Slušaj, bilo što ili bilo ko da vas pita ja s tim nemam veze i ovdje niste prošli, jel' jasno!
- Jasno skroz i fala ti.-
- A vi gospođo…morate shvatiti da je ovo druga država i da zakone valja poštivati, nemojte da se ovo ponovi.
Ona je opet povirila glavu preko stakla računajući kako sad imamo vezu pa može istu iskoristiti za laprdanje.
- Dobro de i da me ne pustite snašla bi se ja jadan ne bio, dok je stegno u torbi briga me.
- Muči vraga izila, sidi doli kome briga za tvoje stegno. – desnom rukom sam je povuko nazad na sic.
Kresnuo sam makinu, pustio ručnu i taman da krenem kad jedan mladac od njih četvero koliko ih je i bilo tamo, podiže ruku i veli.
- Ček' ček, stani malo stani!
Sestra opet spusti staklo i krene kao vlak niz rudinu.
- Bogami nećete mi uzeti stegno ja to nosim da ga skuvam za Uskrs i da im ofarbam jaja i napravim malo slatkoga taki je običaj a što ja to vama pričam kad i vi to činite nije više da se ne smije slavit a bogami uvijek se smjelo nego eto….
- Gospođo!- Pokušava se ubaciti policajac.
- Nijesam ih viđela od prije devedesete drage moje slatke đevojke zlato babino sve tri ne dolazim ja svaki dan i ovako jedan put u deset godina kad skupim malo para i nagovorim onoga mojega da me pušti a bogami kao da je znao što će me snać a mislila sam malo i u Međugorje svratit…
- Gospođo!- Ma kakvi.
- A vi mi oćete uzet to malo domaćega blaga što im nosim a ja mislila da dolazim u prijateljsku zemlju kod svoje poštene braće a vi oćete da mi uzmete jedno obično stegno pa nijesam ga ukrala nego pošteno gojila sa domaćim splačinama i kukuruzom čistila ispod njih i prala da ne smrde i mučila se i da se u zdravlju i veselju počastimo….
- Gospođo!- Podviknuo je policajac!
- Aaa.- Nakon onih rafala pokajno se oglasila.
- Uvatila su vam vrata haljinu, zaboga.
- Aa… too!
- …Zašto se ne ženim?…Nema šanse!-
Reče policajac a mi smo sa osmjehom na usnama konačno krenuli put Šibenika.
Još jedan nastavak
|
