------------------------------------------------------------------------------------------------------
Na izvoru mraka (dolazak 1)
Kad izgovori ono kaaj, rečeno sa naglaskom crnogorskog izričaja gdje je i rođena, kći moje sestre mrvu se kao naljuti jer joj se nasmijem.
E, kad je Ona (neka bude Jasna) rodila treću 'ćer, nije baš radi toga što je blistala od sreće ali moja sestra se odlučila na posjetu upustivši se u avanturu. Krenula je na vijađ iz Podgorice preko Šibenika u Zagreb friškoj porodilji da joj kao bude pri ruci i od pomoći a božemoj kako je i red, mora doći kćeri na babine. No s obzirom na skučeni prostor stana rekao bih da je bila više na smetnji.
Bilo je to '97 g početkom travnja, taman nešto pred Uskrs jer te godine ovaj blagdan nije bio ovako kasno kao sad 2011.
Za ostale blagdane točno znamo vrijeme i sat ali bogami za Uskrs ne i onda čekamo pa kad dođe.
Ćutilo se proljeće baš kao i sad, stidljivo i samozatajno ali ga sve dulji sunčani dani, pupanje voćaka, šparoge i pčelice odaju te me sve to i podsjetilo na ovu putešestviju.
Bile su to one zbunjene godine nakon ratnih djelovanja kad manje-više nikome nije jasno što smije a što ne, (osim onih koji su znali i dobro to unovčili) pa su se „zakoni“ uglavnom provodili na osnovu interpretacije dotičnog ili policajca ili graničara.
To su godine kad se oziralo iza sebe i sa zebnjom putovalo a posebno preko granice. Doduše i danas se putuje na svoju odgovornost a onda je uz tu odgovornost još bila pridodana naljepnica straha.
Bez obzira na hrabrost i glumački talent svakome je šupak činio gimnastiku a s nepoznatim ljudima se razgovaralo uz podozrivost i maksimalan oprez iščekujući svakog trenutka neku nepodopštinu.
Prepoznatljivi grč na licu i prorez iz kojih bi virile oči dovoljno su govorili o nelagodi i stanju organizma.
Učestalo hvatanje zraka i treperavi uzdah govorili su da ipak „zrak nije čist“ pa makar to bilo samo u glavama. To i je ono najbitnije jer iz centrale sve polazi, sve kreće.
S ove vremenske distance to zvuči pomalo čudno i neobično no oni koji su preveslali to vrijeme točno znaju o čemu je riječ.
Na prvom telefonskom razgovoru i nakon uobičajene spike izrazila je želju da dođe posjetiti nas dva brata ovdje u predgrađu Šibenika a onda otići do kćeri u Zagreb.
Nakon dva dana opet zvrrr i nakon uobičajenog bla bla, veli ona meni da svi putovi vode u Stolac i da se jedino preko Stoca može doći u Hrvatsku!
U to vrijeme Stolac je bio raskršće svih putova, sastajalište razdvojenih duša i trgovina na veliko i malo svim i svačim.
Taj ljudski mravinjak izmiješanih nacija i vjera odvijao se na makadamskom putu koji vijuga uporedo s rijekom Bregavom i vodi prema Berkovićima u R Srpskoj.
Završili smo razgovor tako da smo utanačili dan i sat dolaska na gore spomenutom prijelazu. Ona će biti navečer u 21h na tom prijelazu pa neka dođem pred nju tih par kilometara (jebenti geografiju?) da je pokupim.
Naravno da sam odmah prihvatio i tih par kilometara, negdje oko 350 ću obaviti šetnjom.
Nije mi se dalo ići sam i nagovorim starijega sina da odemo skupa. Kako je bio u policiji dogovorio se za smjenu i krenemo mi popodne sa warburgom (ne jakodimi nego onaj s golfovim motorm 90 g.) put Metkovića.
Na prijelazu iznad Metkovića smo pokazali osobne karte i nastavili dalje kroz Hercegovinu.
Prizori razorenih kuća jasno su pokazivali naličje rata. Prošli smo kroz pravoslavno selo Višiće koje je bilo sravnjeno sa zemljom a takvih je bilo i na hrvatskoj strani još i više.
Prolazili smo kroz Počitelj, Domanoviće, Crniće… tako da nas je noć uhvatila kroz polje nadomak Stocu.
U Stolac smo stali da se raspitamo što i kako dalje jer obadvojici je bio prvi put dolaziti u te krajeve. Kasnije sam išao dva puta s tužnim povodom te mi stoga nije krajolik ostao u lijepoj uspomeni.
Nakon detaljnog uputstva i pokazivanja rukom nastavili smo dalje.
Tu smo. Ugasio sam svjetla i motor te smo izašli vani iz auta malo pogledati krajobraz.
Bila je mjesečina, falio je mali griz do punog, i obasjavala je doista divan krajolik.
Kanjon u dolini Hrguda kuda žubori Bregava, zatvorene kontejnerske kućice i željezna rampa koja se preko dana ukloni, bili su pusti.
U drugim okolnostima ovo mjesto bi odisalo romantikom i poezijom kojom bi se duša igrala kao sa oblucima u plićaku ali u ovim okolnostima, u ovom vremenu, odisalo je jezom i sličilo na velika razjapljena usta koja će nas svakog trena usisati.
S one druge strane očekivali smo auto koje će dovesti sestru do rampe i s rukama u džepovima tiho smo razmjenjivali neku bezveznu spiku tek toliko da se čujemo.
Pitao sam ga ima li značku kod sebe. Reče da ima ali da to ovdje ne pomaže. Ts, a imaš li pljucu? Reče da ima pa mi bi mrvu lakše i ako to ama baš ništa ne znači i ne pomaže da nedajbože dođe do zla.
Šetali smo jer nam se činilo da tako vrijeme brže prolazi…devetipo je a još je nema. Pitao me do kada ćemo je čekati. Prvo nisam znao što odgovoriti jer ne znam di je zapelo ali smo se složili da čekamo još po ure.
Kad se čeka minut je veći od onog ogriska što manjka mjesecu a da nije bilo tog dragog noćnog ferala mislim da bi odluku o povratku bili puno prije donijeli.
Deset je uri ili 22h. Što ćemo, pita sin. Ajmo još po ure jer ako je ne sačekamo nema se gdje skloniti u ovo doba.
Pod kožu nam se uvlačila nelagoda i sumnja pa smo se zamišljeni zagledali u bisernu površinu žuboreće vode. A ona je tako smirena i neopterećena išla svojim tokom bez putovnice i osobne iskaznice kao da je sve normalno, kao da ništa nije nakaradno oko nje, kao da ništa ne vidi okolo sebe!
Kako sam joj zavidio.
Prenuli smo se na brujanje automobilskog motora. Pogledali smo u željenom pravcu i ugledali svjetla. Odahnuli smo i sretni jedva dočekali da auto dođe do rampe.
Primakli smo se sigurni da ćemo je ugledati kako izlazi iz opel kadeta.
Izašao je šofer i prozborio dobro veče na što smo istom odgovorili te sam odmah dodao: „gdje je“?
Čovjek me začuđeno upitao: „Ko, đe je“. „Pa jes'li je doveo“? Pitao sam.
„Jesam bogomi prijatelju evo je zaklana u gepeku…“
Pogledali smo se ja i sin i oboje progutasmo krumpir a ledeni znoj mi se počeo slijevati niz kičmu. Noge mi se oduzele…jezik…usta suha kao sahara. Upinjem se prevaliti riječ ali ne izlazi, ni slovo da se zametne.
nastavlja se...
Post je objavljen 03.04.2011. u 00:46 sati.