Marketing
------------------------------------------------------------------------------------------------
Na izvoru mraka
(povratak)
Gošća u našoj šibenskoj dinastiji bila je subotu i nedjelju do odlaska vlaka prema metropoli. I pored nagovaranja da ne putuje nikuda jer nema isprave morao sam je odvesti na vlak u 22h za Zagreb.
Gore će je zet sačekati na kolodvoru, takav je dogovor.
Tjedan dana boravila je u metropoli a onda sam je sačekao u popodnevnim satima kad stiže putnički.
Odmah po izlasku iz vagona okinula je cerek a to je kao da ćurke pustite na razglas s gluhim ton majstorom. Ne može je niti daljinski isključit.
Priča mi, dok se vozimo prema kući, kako je bila sama u kupeu, kondukter pogledao kartu, sve za pet ali u neko doba u kupe bane policajac. Brže bolje stisne oči i čini mot da spava.
Čovjek se fino javi, jedan put, drugi put, treći put a onda je lagano dohvatio po ramenu i ona se kao sanjiva čudi što je budi i odmah prelazi u napad.
- Šta je vama kojega me đavola budite.
- Isprave gospođo!
Kopa ona po borši i beštima, ljuta nu.
- Ostali mi doma, nema ih.
- A dokle putujete gospođo?
- Tu do Šibenika.
- Tu do Šibenika…300 kilometara…?
- Ajde ne zanovijetaj molim te, viš da mi se spava nisam noćas oka sklopila…
Zatvori oči i nastavi kao spavati na čuđenje policajca koji je u nedoumici ostao par minuta i izašao vani.
Uglavnom hrabra do ludosti ili obrnuto ne znam, kod nje je sve „nema problema“ i „lako ćemo“.
Čeprkali smo po djetinjstvu i vadili uspomene kao mlade krumpire ali uvijek se prvo spomenemo kako je imala sreću preživjeti prve tjedne života. Naime toliko je bila nemirna i plakala, šta plakala, derala se da je Ćaća onako umoran i neispavan uhvatio taj smotuljak plača u ruku i hitnuo je u kantun sobe. To se ponovilo dva puta a moglo je svaki dan što se dernjave tiče no preplašio se nedajbože posljedica a i Mati je bdjela po cijelu noć.
Kao najstariju morali smo je slušati a to je izazivalo vječite svađe.
Drago joj je čuti te fragmente s njom u glavnoj ulozi pa je opet odvrnula onaj svoj cerek i bojim se da su makar dva susjeda dobili slom živaca a nekoliko njih ima onu penziju radi petespija…valjda od toga jer nema drugog razloga.
Primakao se dan povratka a s njom će putovati i rođena Podgoričanka, njenih godina, koja je udana u Splitu pa će priliku iskoristiti za posjet rodbini.
Lijepi sunčan dan i krenemo, ovaj put ja i brat da je ispratimo do granice. U Splitu, točnije blizu Lovrinca su nas sačekali splićani i „Teta“ se izbalila s mužem te sjela na zadnji sic do naše sestre i warburg veselo zaprede.
Na putu nije bilo problema, nije bilo niti na granici povrh Metkovića i tako u veselom tonu stigosmo oko 14h u Stolac. Tu skrenemo desno i uputimo se prema Žegulji, prijelazu prema Ljubinju.
Inače iz Ljubinja imaju dva puta tjedno bus do Podgorice a iz Trebinja svaki sat.
Nekoliko ljudi sjedilo je ispred birtije koju je držao onaj „spasitelj“ iz prve priče. Rukovali smo se, upitali za zdravlje i onda smo prihvatili njegovu ponudu iz prve priče da nas počasti.
Vani bješe jedan golf jedinica i jedan tamić trebinjske registracije pun gudina za prodaju.
Malo društvance među kojima i jedan policajac iz hrvatskog korpusa.
Posjedili smo i popili koliko je to pristojnost nalagala a onda sam upitao imali neko da ih prebaci do Ljubinja jer „kome je putovati nije mu drijemati“, veli poslovica.
Rekoše da se ovdje rijetko nađe neko da taksira jer je promet mali ali zašto ih vi ne odvezete?
- Kako? Pa mi ne smijemo ići preko, ne?
- Ma slobodno ko vam brani.
Svi redom se slože, i trebinjac sa gudinima i birtijaš i policajac. Ja nepovjerljiv a ni brat nije oduševljen ali sestra…he, ne bi ona bila ona da nije takva.
- Pa stvarno kad ste nas dovezli dovde što vam je teško još koji kilometar da nas odbacite tu preko brda.
- Ma dajte ljudi tamo ne vrijedi ni zeleni karton niti imam pasoš, šta vam je.
Bili su složni i nagovarali nas da slobodno odemo jer i oni dolaze ovamo a onda je i trebinjac to potkrijepio rekavši kako on svaki dan dolazi ovdje i ako je međa na vrhu brda.
Šta ću, pitam policajca za mišljenje, on kimne glavom.
„Kud svi turci tu i mali Mujo“ i ja poslušam. Sjednemo u warburga i zaprašimo uzbrdo.
Dobro raspoloženi jer nam sve ide na ruku brzo stigosmo na vrh brda u područje RS.
A na vrhu…popriječio se policijski golf u pokušaju okretanja na cesti. Kad nas je policajac opazio ugasio je motor i par trenutaka on i kolega izgledali su kao voštane figure.
Ja ugasio motor i čekam. Sad smo svi bili svjesni svoje gluposti.
Polako je prilazio dodirujući futrolu s pištoljem. Kolega mu bješe iza njega koji me neodoljivo podsjetio na sad pokojnog Peđu Vušovića i doziran do čepa. Za razliku od ovog pedesetogodišnjaka (slobodna procjena) mlađi nije imao više od 35 i puna ramena čvaraka.
- Kuda vi?
- Do Ljubinja odvesti ove dvije gospođe na autobus za Podgoricu.
- A kako to mislite ulaziti u državu bez pitanja.
Onda je nastavio sa tiradom, pa kako on ne smije ući u Dubrovnik a tamo ima rodbine, kako mu napadamo državu a sad oćemo šetati po njoj i svašta još. Pokušali smo privoljeti ih sa po 20 maraka da nas puste ali se glavni još više razjario. „Ne može nije ovo pazar da se pogađamo“. „Onda ih vi odvezite a mi da se vratimo nazad“. Ne može ni to. Tada se malo udaljio i razgovarao radio vezom.
Nudimo njegovom kolegi marke, on bi uzeo ali se boji glavnoga.
Vratio se glavni.
- Vozit ćeš do raskršća a tamo će te dočekati moj kolega i sprovesti u stanicu…jasno.
Kimnuo sam glavom.
Na raskršću mladi policajac daje nam znak da ga pratimo.
Prolazimo ulicom malog siromašnog gradića gdje nekoliko ljudi i žena na tlu uzduž puta drže što voće što povrće i stare stvari za prodaju. Gledaju nas podozrivo i neprijateljski. Sirotinjo i Bogu si teška, pomislih i stadosmo ispred građevine u kojoj je policijska stanica. Nekoliko policajaca je bilo vani i bijahu radoznali kao da su vidjeli cirkus.
Nas dvojicu su poslali u jednu a ženske u drugu sobu. Počeo je dril s pitanjima i prigovaranjima njih dvojice recimo inspektora koji su u rukama vrtili naše osobne karte.
Kad su smatrali da su nas lešali rekoše da platimo po 60 maraka i da ćemo dobiti potvrdu sa kojom možemo sedam dana ići u razgledavanje Republike Srpske.
No nespremni na takav scenario nismo kod sebe imali toliko maraka već nešto kuna za koje neće niti da čuju.
Onda je moj brat da spasi situaciju rekao spasonosnu rečenicu na koju su obadvojica otvorili ladicu a lice im poprimilo tamnocrvenu boju. Vatra im je sijevala iz nozdrva.
- Ja ću vam poslati poštom jer nemam kod sebe. – i šmrkne mrvu. Oće on to kad nešto pametno reče.
Mladi policajac što nas je sproveo do stanice bio je kulturan i bistar momak i on je svako malo ulazio i izlazio kao slučajno a zapravo pratio je situaciju. Vidjevši lica svojih kolega izašao je iz prostorije. No odmah nakon toga ušle su naše ženske u sobu i rekoše da će one platiti za nas.
Izvade one 120 maraka i mi dobijemo pečatirane potvrde- turističke propusnice na kojima je pisalo 30 dem?!
- Sad možete slobodno u šetnju po našoj Republici. Ponosno i sa podrugljivim smješkom reče policajac koji nam je izdao potvrdu.
- Onda nas možeš odbaciti tu do Trebinja (oko 65km) jer otamo imamo svaki sat vezu za Podgoricu.- reče moja sestra.
Onaj mladi kulturni policajac reče da sad pođem s njim jer mi mora pretresti auto. Izašli smo svi vani a jedan međed-policajac sjedi na sred haube od warburga koja se ulegla pod težinom kao onaj madrac što sam nekoć kupio pod reklamom da je to anatomska spužva koju koriste u NASA-i, prevarili me kurbini sinovi.
Veli meni onaj mladi da dovezem auto iza zgrade, ja upalim motor ali se međed
ne skalaje s haube. Mladić ga moli jer mora me pretresti i u neko doba ga posluša pa se negodujući spustio a po izgledu bih rekao da će nam se krvi napiti.
Iza zgrade bili smo sami ja i mladi policajac i tada sam osjetio tu ljudsku toplinu, razum i neiskvarenu dušu, želju da nam doista želi pomoći i to bez kalkulacije i u najboljoj namjeri. Ovlaš mi je pogledao auto ali nije to bio razlog da me odvede nasamo već da mi reče:
- Imate potvrdu i možete ići i odvesti gospođe do Trebinja ali ja vam savjetujem… neka ih prebaci neko drugi a vi se odmah vratite odakle ste došli jer put do Trebinja bi vas koštao glave a ni ovdje niste sigurni.
Naježio sam se. Gledao sam ga i kimao glavom svjestan koliko mi je pomogao, svjestan da nam je spasio život. Zaboljela me njegova dobrota i kao nikada nikome izgovorio sam ono ljudsko HVALA! Bio bih sretan kad bih bio u prilici još jednom tome Čovjeku, valjda je živ, stisnuti ruku!
Odmah se našao „taksi“ i prebacili smo prtljagu, pozdravili se i uputili istim putem nazad.
Nešto prije birtije na Žegulji sreli smo policijski auto sa onom dvojicom što su nas presreli, dakle van svoga teritorija.
Krčmar je bio na vratima sa smješkom na usnama a policajac je okrenuo glavu. Trebinjca nismo vidjeli. Zaustavio sam ali nisam gasio motor i rekoh „doviđenja“ a on je odgovorio.
- Doviđenja i zapamti moje piće se ne odbija!
Post je objavljen 09.04.2011. u 22:59 sati.