|
Tribunje
Zgasnuo je i Sai Baba! Doduše nije čovjek imao namjeru jer je govorio da će durat još petnaestak godina ali što se može. Onaj odozgo je poslao poziv i tu nema oću-neću.
Ovo me podsjetilo na rano djetinjstvo kad je zgasnula moja prababa koju smo zvali Daj-baba.
I onda su žene govorile: „sestro moja što je ovo došlo, a juče' je bila živa i zdrava i razgovarale smo“!
A Daj-baba je bila prava babuška ono baš prezenca za oko. Je da je bila poput bačve od dvjesto litara i da joj je za sašiti kotul išlo tri metra robe ali je brate u kotulu bilo i skrivenih džepova iz kojih je uvijek izvlačila neke sitnice i darivala djecu.
I sad se vi pitate kakve veze ima Daj-baba sa bunjama. Ima ima.
Znamo da je bunja zapravo bila poljska kućica koja je poslužila težacima da sklone glavu od kiše, da pripreme ili podgriju jelo i ogriju prozeble prste. Za ljetnih vrućina ako je daleko od kuće za otpočinuti „prekopodne“ da se prikupi teke snage za nastaviti.
A Daj-baba, tada mlada cura, bila je došla nadničariti kod mojeg pradjeda naravno onda momka. Radili su u vinogradu, okopavali i pljevili a to znači da je bilo debelo proljeće.
I kako je bilo već s jutrom oblačno počne rositi kišica. Nema druge nego se skloniti u bunju da se ne dobije kakva boleština jer nije to bilo doba Milinovića i današnje medicine.
Tako ti oni sjede na kamenu i stave jaketu ili bluzu pod guzu i prozbore tek po koju riječ.
No počeo je pogled biti nešto drugačiji nego inače a plameni jezici ližu obraze i pradjed se kao magnetom privučen primakne Daj-babi.
Ali ne da se Daj-baba tek tako, kaže ona njemu „ne dam“!
I kad je zadigo vuštan opet će ona „ne dam“!
I kad je pala zadnja obrambena prepreka pumparice opet je ona govorila „ne dam“!
Nije se Daj-baba tako lako predala, koliko li je samo puta rekla „ne dam“ i svaki put je iz te dvije riječi otpalo po jedno slovo dok nije ostao sami uskličnik a onda se čuo samo vrući treperavi dah, ah, aaah.
I tako nekoliko puta!
Dakle bunja je bila odmorište i rasad!
Tu se sijao život i žnjela ljubav.
Uzalud dvorci obloženi dragim kamenjem kad u njima topline nema, ljubavi nema, nema sjemena života niti u tragovima.
Daj-baba je pričala da su u toj bunji jedino i vodili pravu ljubav jer kući to nije bilo moguće, ne slobodno, ne s uživanjem.
U kući, a sve se odvijalo, izuzev kuhinje sa ognjištem, u jednoj povećoj prostoriji, čeljadi je bilo kao u priči. I svekar i svekrva i njegova stara mater i djeca, sve je to spavalo u istoj prostoriji pa ajde se ti badaj i uživaj u seksu.
Bunja je spomenik Daj-babi i vremešni spomenar sa trajnom tintom.
I mislim se, ako su Oni što borave na trgu, recimo Markovom, trgovci a možda je i moj Ćaća posijan u bunji, onda mogu komotno reći da su mi pređi bunjevci.
I onda nije čudo što se bunim jer recimo mom pradjedu su uzimali država i crkva namet a meni i država i crkva i općina i grad i telekom i televizija i voda i smeće i struja i plin i trista drugih nameta da ih ne mogu niti pobrojati i morat ću naći sekretaricu nema mi druge?
Kako se povijest ponavlja.
|
