Kako smo naljutili susjedu
------------------------------------------------------------------------------------------------
Dojadilo mi je biti sam u ovolikoj kućerini (pardon i Frida je tu) iz čiste logike; što veća kuća više prašine pa ti čisti a Frida ni repom da bi mrdnula a kamoli pomogla, c. Kad joj što rečem onda uvati lajat na mene, muke tako živit uzme kost i glođe a ja neka se glođem sam.
Onda mi padne na pamet da uzmem podstanare em će se čut bar neki glas negdje u kući, em bi mogo imati i neke koristi iz toga.
Ma kakvi, odustanem pri samoj pomisli na podstanare. Ne da ja imam nešto protiv podstanara božesačuvaj, nego kad dođu oni dani u mjesecu, kad trebaju doć do mene iskeširati onu crkavicu za najam onda bi mi bila muka. Umjesto keša vidim pokunjena lica na rubu plača i čekaju da ja prvi guknem. Bez da iti otvore usta jasno mi je da su preživjeli potres i da je cunami ostavio pustoš u novčaniku.
Znam ja to jer sudim po sebi, bio sam ja, pardon mi, 9 godina podstanar i bilo je tih sušnih perioda ohoho pa bi mi gazda posuđivao da se uvatim za kraj i tako nikada sastaviti kraj s krajem.
E, a kod mene bi garant bilo drukčije, kad bi stali predamnom u takvom stanju, pokunjeni i žalosni meni bi se smililo i ja bih odma velikodušno reko: „A što se može znam ja kako je to. Preskočit ćemo ovaj mjesec pa ako se kako rekuperate“.
I onda neka se to ponovi nekoliko puta ostadosmo svi bez struje i vode a onda možemo skupa žalit.
Eto samo radi toga se ne upuštam u takvu rabotu a jel' griješim bogzna.
Tako smo mi, ja i supatnica, odma u početku braka bili podstanari. Bilo je to u jednoj rupi bez sunca i mjeseca jer kako je gazda nadograđivao kuću tako je taj stančić koji je on pretvorio u dva, imao sunčana samo dva prozora na sobama.
Dakle mala izbica za kuhinju, malo veća soba i mali zahod bez tuša ili kade koji smo uz hodnik dijelili sa drugim parom. Oni su imali isto toliko prostorija.
I sad moš mislit koliko se imalo mogućnosti za intimnost. Svi ispod dvaestpet godina, ipak je to bila '71g. i još nismo imali djecu.
U početku smo se suzdržavali iti pričati naglas, šapjali bi, vodili računa da je zahod uvijek slobodan, da se iz istoga ne čuju tonovi trubila a iz sobe strasti i tako bi nam želja za ispustiti uzdah zadovoljstva ostajala zatomljena. Jedan moj kolega je tada tražio više bodova za dodjelu stana na račun seksualne ugroženosti. Imali su dvije ćerkice a jednu sobu i radi zadovoljenja seksualnih potreba otišli bi sa fićom u šumu. A što po zimi?
No kako je vrijeme odmicalo i kako smo sve više upoznavali jedni druge tako smo se i oslobađali u ponašanju i ophođenju pa smo i prijatelji postali. Znalo se desiti radi kakvog upita da bi jedni drugima banuli u sobu u sred posla, toliko smo se udomaćili, a onda bi pognuli glavu nacerili se i izašli.
Sa zahodom je bilo još gore jer nigdje nije bilo ključa osim na ulaznim vratima, kao u big bradera.
Sjećam se da sam jednom uletio u zahod, valjda mi je bila nužda, a unutra susjeda podigla nogu na lavandinu i brije minđu. Onda je Ona vidjela da su mi oči došle kao u varenog zeca pa je to pripisala tome što mi je bila nužda i onda je ona izašla a ja ostao...sad sam imao dvije potrebe.
Moja supatnica još nije radila pa bi ribala i čistila gajbu kao da je svaki dan Nova Godina. Susjed Milan je bio na poslu kao i ja a Gordana, njegova žena, bila je u gradu na pregledu kod doktora. No Milan je preko posla došo nekom potrebom u stan a moja je ribala pod tako da je bila sa koljenima i rukama na podu i naprćena guza ostala je gola (imala je one mudante što ne moš niti nos u njih pošteno ispuhat) jer je haljina pobjegla prema trbuhu.
Kurbin sin stao je na vrata o kužine i malko proćarao grlo. Moja je mislila da sam ja i onda je zadrmala guzom i upitala: „ Bili teke a“? Onda se on opet nakašljao i reko „oprosti nije bilo namjerno“.
Jeb'ga, kako je čula njegov glas skočila se i opizdila glavom u sudoper i šiknula je krv. Nismo imali ni telefon i on je nabrzaka to zamotao krpom i s njom na vlak i bogami prispije na onaj u 10 za grad i u doktora.
Sve ovo smo pričali predvečer sjedeći ispred kuće od susjeda s kime smo se sprijateljili i s njima smo bili u bliskijim odnosima nego sa gazdom.
To su bili ljudi gazdinih godina, dakle skoro bi nam roditelji mogli biti i tu bi se smijali, šalili odavali male tajne iz postelje često izmišljajući priče jer su to obožavali slušati.
Njihova najstarija se bila udala a ostalo ih je bilo još troje no svi su prošli pubertet pa su oni bili najvjerniji slušatelji.
Jednom smo u tim erockim pričicama opisali ili opričali i jezik kao đokinog zamjenika.
Kako bi priča odmicala uživili bi se i sve više izmišljali i dodavali slatkastih rečenica da bude što pikantnije i naravno smijali se svojoj gluposti (volio bi da sam i sad onako glup). To nam je bila jedna od zabava nakon cunamija.
Onda se Zorka, žena od susjeda, najednom uozbiljila i upitala:
- K vragu vas daj, jel' vi to zbilja ližete ili samo izmišljate?
- Naravno, a što je tu čudno, vid' nje kao da vi…
Onda je Ona napravila facu kao da će se izrigat i počela pljucat dok smo se mi ostali cenili od smjeha. Ustala se od stola i ozbiljno me upitala.
- Čekaj malo…i vi muški stvarno ližete pizdurine svojim ženama?
- E što?
- Plju, plju na vas i ko bi vas ikad više poljubio i da znate nećete se više napiti iz mojih čaša pa makar skapavali od žeđi, sotone jedne ajte s đavlom iz moje kuće, plju na vas i vaše jezike!
Pokupila je one čaše, prolila piće i odnijela u kuću a mi ostali ko posrani, ni muž joj se nije usudio prigovoriti.
Pokupili smo se i pošli u našu gajbu. Tu nam nije bilo povratka skoro po godine.
Radi jezika!
Post je objavljen 18.05.2011. u 00:27 sati.