CHABLIS

Iz nekog je automobila treštalo prastaro Bijelo dugme …”poro
ooodi me, kao srna na snijegu i zabooooooooraaaaviii, ako mo-žeš…”

Jedan sredovječni gospodin šetao je ulicom svog naselja. U mislima mu razigrane šahovske figure i dobra muška zabava, čašica ljute i pokoja škakljiva tema. Na nesreću bilo je zimsko vrijeme, ljudi k'o ljudi; gledaju samo svoja posla kad ne treba, a isto tako kad ne treba gledaju tuđa. Dakako da su ovom prilikom radije gunđali u svoja četiri zida jer okolne ulice i nogustupi ostali su prekriveni gomilama snijega, a djelomično raščišćena mjesta caklila su se od leda koji je bio tvrdokoran i svako toliko prolaznicima pokazivao svoju prevrtljivu čud. Uokolo sve staklasto i bijelo, prozori stanova i automobila zahukani i rosni, nosevi prolaznika crveni, a ruke i stopala promrzli. Pravo je čudo da se netko nije dosjetio i poput pečenjara kestena na uglu postavio štand s kuhanim vinom. Ugrijale bi se promrzle duše, a i stopala ne bi bila hladna te bi se pod koracima i led topio. O osmjesima da i ne govorimo. Koliko li samo posla liječnicima i kirurzima! Sve zbog vlastite komocije ili ljepše rečeno radi toga što smo pristojni pa ne guramo nos u tuđa posla. Nego lijepo zavaljeni pred magičnom kutijom tvrdimo kako je to pravi prozor u svijet i čak ne rogoborimo protiv ponuđenog TV programa. A vani led. Led i lagano povrh njega snijeg. Ulice nisu posve puste, ljudi odlaze do trgovine, u školu, do susjede na kavu.
Često su velike sličnosti između vremenskih prilika i sudbine. Često su tako velike, ili bolje reći tako neobične da pomisliš kako je to samo scenarij nekog stranog filma. I vrlo često su i jedne i druge nepredvidljive. Kao što se dogodi kiša baš kad nemaš kišobran pri ruci. Padne tuča upravo kad je vinograd najrodniji.
Korača tako sredovječni gospodin, siguran u sebe i ne mjereći ulicu previše, a u mislima mu konj već matira protivnika. Nije on jedini čije misli u koracima ne dopiru do centra zemlje kako se ne bi poskliznuo. Još se tako lakonogih uputilo svojim putevima. Dječačkog izgleda i vedrih misli jedna je mlađa gospođa (kao znak kulture i pristojnosti godine mlađe gospođe nije neophodno spomenuti) noseći u rukama plastične vrećice hodala istim putem kao i gospodin, samo u suprotnom smjeru, što odmah lagano upućuje na razlike u njihovim svjetonazorima. On umirovljeni vojni glazbenik, ona zaljubljenica u književnost. Njegovo radno okruženje uvelike je utjecalo na njegovu osobnost, kratko rečeno rad, red i disciplina. Ona je toliko utonula u literaturu da se katkad nije znalo je li ona samo jedan lik iz drame ili su likovi njeno stvarno okruženje. Za sve vrste, podvrste, rase, religije, politička operedjeljenja, naobrazbu, socijalni status i razonodu, zima je u novozagrebačkom naselju za sve ista, led ne dijeli žrtve prema spolu ili godinama. Žurno koračajući mlađa žena nije bila sasvim sigurna na skliskoj podlozi, zaneseno gledajući divotu prirode, bijele čarolije po granama drveća i grmlju parkova, povremeno je hvatala umalo izgubljenu ravnotežu mašući plastičnim vrećicama po zraku i držeći pod miškom drame Craiga Lucasa i Roberta Andersona. Hirovi zime ponekad zbižuju ljude i nekako uz psovku, a potom i jauk dvije su se spodobe istovremeno našle na tlu. Ne sasvim blizu jedna drugoj, jer led je učino svoje i one su se odsklizale svaka na svoju stranu. Ponešto zbog zakona fizike, a ponesto iz nekih posve "ljudskih" razloga. Nekom igrom slučaja i zime, nekom igrom sudbine i leda sudarile su se dvije osobe koje nisu priželjkivale susret niti u dućanu živežnih namirnica gdje se mogu sakriti iza drugih kupaca, oboriti pogled ili se jednostavno praviti se da se ne vide, a kamoli ovako nasred zaleđenog pločnika. Nisu priželjkivale susret? Priželjkivale? Potpuno pogrešna riječ! One su izbjegavale susret. Da nije bilo bolno bilo bi vrlo smiješno. Jer muška je spodoba prilikom pada zadobila prijelom ključne kosti, a ženskoj se spodobi slomilo srce pa je prišla sjedokosom muškarcu i pokušala mu pomoći da ustane. Bolno zapomaganje i psovke parali su oštar jutarnji zrak. U prvo vrijeme muškarac nije dopuštao da mu mlađa žena pomogne, ali nakon nekoliko neuspjelih samostalnih pokušaja više iz očaja nego zbog razuma muškarac je popustio i dopustio mlađoj ženi da ga pridigne. S obzirom na bol koju su oboje osjećali, a i na umor nakon pokušaja ustajanja s leda, oboje su u trenutku olakšanja ispustili jedan dugačak, gotovo okrepljujući "aaah!".
Bila bi ovo jedna sasvim svakodnevna i obična zgoda, bolje rečeno nezgoda, ali u tom olakšavajućem uzdahu dogodilo se nešto vrlo, vrlo neobično. Kao da se prst sudbine odlučio poigrati, pošaliti, poučiti, začuditi, kao na vrtuljku. kao u drami koju je mlada dama nosila pod rukom. U trenutku uzdaha muškarac i žena zamijenili su duše. Muškarčeva je duša jednim dugačkim "aaah" izašla iz njega i samo skliznula na mjesto ženine duše koja se na isti način iznenada zatekla u muškarcu. Zamalo se led odjednom otopio! Zamalo je drveće prolistalo!

Ništa se od toga nije dogodilo, jedino je muškarac slomljene ključne kosti unatoč ozljedi i boli zahvalio dami na pomoći, još je i pitao treba li je otpratiti kući ako se osjeća slabom i nesigurnom, a ona je psovala poput kočijaša, poslala starca u mjesto rezervirano za seks i prostote, nazivala ga pogrdnim imenima i sama i bijesna uputila se, šepesajući, kući. Zatekla je voljenog kako čita novine i pijucka svoju subotnju jutarnju kavu. Počastivši ga s nekoliko muških psovki odložila je pored sebe plastične vrećice s namirnicama, a on, začuđen tonom i novim, nimalo damskim rječnikom, podigao je pogled s jutarnjeg štiva, izgovorivši jedno iznenađeno i gotovo toplo “ljuuubavi?” očekujući neko objašnjenje. Kojeg nije bilo. Pa se vratio čitanju. Ne zadugo, jer ona ga je odjednom, iz čista mira, pitala što traži s njom, zašto je ne ostavi, zahtijevala je da prekine tu glupu, neformalnu zajednicu nazvavši sebe lakom ženom. Ta, što tako uspješan ( ljepota je kategorija o kojoj se ne raspravlja, jer ukusi su različiti, a i godine neminovno čine svoje!) "mladić" traži s "potrošenom robom". Voljeni je sad ozbiljno zaklopio novine, par minuta poslušao tiradu, a onda, možda malo preglasno, govorio: "koji ti je kurac, kaj je tebi, koji ti se kurac dogodio? Do malo prije si bila sasvim normalna". A ona je vikala "Ćuti, ćuti, valjda ja znam šta je najbolje za tebe! Trebala sam prije s tobom razgovarati, prava je sramota da se u tim godinama vucaraš sa mnom, a mogao si imati mlađu, (ljepšu?, ne, to baš nisam sigurna) biti oženjen čovjek i imati vlastitu djecu!" On je zaustio da nesto kaže, ali ona ga nije slušala nego je nastavila: "Malo više poštovanja prema roditeljima, saberi se i prekini tu uzaludnu vezu." Bili su omotani nelagodom i mirisom iz kuhinje. Rogoboreći tako protiv sebe same pripremala je objed. Nesto mrsno, masno i slasno, jer zimsko je doba pa i prehrana treba biti u skladu, malo dodatnih kalorija da griju tijelo po toj pasjoj hladnoći. Na kraju balade sjeli su za stol, on pomalo zbunjen i vidno uznemiren, ona puna sebe. Sipajući hranu iz velike šerpe promrmljala je "Skloni tu glazbu, znaš da uz nju ne mogu da ručam!"

S druge strane glavne novozagrebačke prometnice muškarac slomljene ključne kosti otključao je svoj stan i izgovorio ključne riječi: "Osjećam iskreno žaljenje za sve one muškarce koji nikada javno ne priznaju svoju ljubav, za sve muškarce čiji isprazni život je začinjen jedino drugorazrednim sportskim programom, koji nikada nisu kleknuli, makar iz šale, pred ženom koju vole i za sve muškarce koji zbog tako bogatog života noću bulje u strop ili se opijaju pivom ne bi li lakše zaspali”. Dakako, sve to pod utjecajem likova iz romana. Stan nije bio prazan, a riječi su bile upućene najmiroljubivijoj supruzi na svijetu. Bacio se pred nju na koljena (iako uz primjerenu dozu nelagode) i rekao da ga je osvojila toplina koja je slučajno ušla u njega, a ona je stajala pred njim širom otvorenih očiju, otvorenih usta, svjesna da pred njom kleči (Bože dragi! kleči!) neko nepoznato biće u prepoznatljivoj ljušturi. S obzirom na godine i iskustvo odmah je shvatila da se dogodila neka neobična stvar, da je tu sigurno sam Bog iz njoj nepoznatog razloga gurnuo jedan od svojih kreativnih prstiju, da ga ni dvije, tri čašice nekog jačeg pića ne bi promijenile do te mjere, a znala je i to da nije odjednom postao savršen (sigurno se radi o nekom triku) jer muškarci jednostavno nisu savršeni i da se mora držati na oprezu.
Prosjedi je gospodin postao prokleto pun razumijevanja, tako da je to bilo zastrašujuće. Mlađoj ženi su toliko porasla krila da je od punine sebe same zamalo iskočila iz svoga tijela.

Kako je život tekao dalje? Moglo bi se pomisliti da su se brzo naviknuli na novonastalu situaciju no to je potpuno pogrešno. Je li sredovječni muškarac u svemu s velikim veseljem ugađao svojoj supruzi, a u mlađem paru žena ozbiljno ugrožavala um i tijelo voljenog? I to je, srećom, daleko od istine. Treća je pretpostavka da su od potpunog preokreta životne situacije starija žena i mlađi muškarac izgubili zdravi razum i sami okončali svoje živote negdje daleko od civilizacije.

U mirno zimsko veče, dok sniježak lagano sipi po novozagrebačkim naseljima, dvije obitelji liježu u postelje. Kad su stariji gospodin i mlađa žena usnuli njihovi su ih životni suputnici u svojim mislima jednostavno ugasili poput slike na TV ekranima.

Jutro je osvanulo sunčano i hladno. Roditelji su poveli djecu na sanjkanje i nježno im pjevušili “ U jeednoj zimskoj noooći, tam gdje je viisok brijeg, smrznuo se potočić i prekrio ga snijeg…”

Božićna priča za male i velike koji još nisu sasvim odrasli.




“Najradije bih bio astronaut. Lijepo bih obukao srebrni skafander, uzeo kutijicu tableta koncentrirane hrane, sjeo u hiper svemirsku letjelicu i zauvijek napustio Zemlju. Zauvijek ili barem dok Marta ne rasplete pletenice. Jučer sam u školi pod odmorom pojeo pecivo brzinom svjetlosti kako bih stigao na vrijeme na školsko dvorište da je vidim. A ona, ona se smijala s prijateljicama i nije me ni okrznula svojim tamnoplavim pogledom. Tada još nisam znao zašto je bila tako vesela i zašto me nije primijetila. A prošao sam joj tik ispred nosa. Neki dečki iz razreda su sve to vidjeli i kasnije su me zezali. Ne volim se toga ni prisjetiti. Osjećam se nelagodno i kao da su sve oči ovog svijeta, osim Martinih uprte u mene. Čini mi se kao da svi znadu za moje jade. A ja bih najradije stavio ih u papirnatu vrećicu za voće i povrće, bacio zapaljenu šibicu i VUŠ, nema ih više. Ali nije to tako jednostavno. Krenem pisati zadaću iz matematike, misli mi odlutaju i zastanem još prije prvog zadatka. Iz hrvatskog treba razvrstati imenice i glagole no bolje je i ne pokušavati jer svaka imenica mi započinje velikim M ,a glagol slovom V. Gdje je sada mama sa svojim savjetima? Kada me boli trbuh skuha mi kamilicu. U slučaju grlobolje nudi mi limun i med. A što je sada? Možda sam i ja kriv. Zapravo joj nisam rekao što me tišti. Kolebam se. Ipak je to moja stvar. Moram to nekako sam preboljeti. A i ne vjerujem da bi mi mamina nedjeljna juha s domaćim rezancima rastopila nemir u duši. Ja sam se zaljubio. Sada razumijem što znači zaljubiti se do ušiju. Čitavo mi tijelo titra, od nožnog palca pa sve do ušiju. Oči funkcioniraju uredno. Opažaju svaki njen pokret, svaki treptaj. Mozak? Ah, i on kao da ne pripada meni. Želim razmišljati o krpanju gume na biciklu, o naganjanju lopte s dečkima, o novim tenisicama ali ni uz najviše truda to mi ne uspijeva. Svaka moja misao je Marta. Još prije tri dana veselo mi se smješkala. Trčali smo zajedno školskim dvorištem a njena plava kosa padala je niz njena leđa poput najljepših slapova. Moji su se pogledi zaplitali u njene kosi i nisu pronalazili izlaz. Čista bajka, rekli bi neupućeni. A bila je istina. I onda preokret. Upleo se neki Igor. Sada se, kao, on sviđa Marti. Nije ni viši ni niži od mene a i koljena su nam podjednako razbijena. Što li je samo vidjela u njemu! Ma, šaka jada! Ja sam mogao nekoliko puta zbog nje pretrčati školsko igralište, a on se zapuše nakon pola kruga. Ne mogu vjerovati da se njoj sviđaju njegove sarmice oko struka. Čuo sam da je zbog njega kosu splela u pletenice. Jer njemu se tako više sviđa. A ja ljubim njene slapove. I zato bih najradije napustio Zemljinu orbitu. Da budem što dalje od svega.
Popio sam šalicu tople kamilice. Ne, ne boli me trbuh ali ne može škoditi. Sjedim na svom krevetu, između zida i leđa stavio sam jastuk da na svu tu bol ne navučem i upalu pluća i gledam kroz prozor.
Sniježi. Svakoj bih pahulji rado pričao o Marti. Ali one nemaju vremena slušati. Žure se spustiti na tlo i prirediti užitak snijegoljupcima. I ja sam jedan od tih. Bez brige, ako mi već ne uspije otići sa Zemlje navući ću čizme, kaput i rukavice i otići na snijeg. Barem to. Svaka moja stopa u snijegu govoriti će o njoj.

Uskoro će Božić. Bijeli Božić. To obožavam. I školske praznike volim. Ma ne, zapravo ne. Ne volim ih. Gdje ću u to vrijeme vidjeti Martu. Krasno je zaboraviti na lektiru, ali to ne donosi sveopći zaborav. Nju ne mogu zaboraviti. Možda dođe na sanjkanje na naše brdo. Možda. kako to mogu znati? A možda ode do bake na selo ili na skijanje. Joj, koliko pitanja za ovu moju malu glavu. Već me i taj jastuk žulja. Moram ga malo protresti. Tako. Kad bih barem misli mogao tako protresti i prosijati. Čini mi se da mi postaje jasno što znači kada se kaže da život nije perivoj. Znam da to nema veze s perjem, ali ipak mislim da razumijem. Malo sam otvorio prozor. Lijepo je kad uđe studen i miris snijega. Ne mogu ih zarobiti u svojoj sobi. Odmah se otope i nestanu. Ovdje desno od prozora okitit ću bor. Jako volim miris borovine. Volim i darove. Svake godine razmišljam što ću sve naći pod božićnim drvcem. Ove godine me nemir u meni ometa u tome. Što god krenem raditi ništa mi ne ide. Ne mogu u miru maštati ni o stvarima koje su me uvijek silno veselile. Tu su još i roditelji. Zašto knjige nisu na polici, ne ostavljaj čarape na podu, pogledaj kako Bruno uvijek po zimi nosi rukavice a tebi će prsti jednom ostati u snijegu i kvoc, kvoc u nedogled. Hajde da malo osladim brk, pojest ću kockicu čokolade. No, samo mi je to trebalo. Nema ni mrvice, kamoli kockice. Da si pojeo za objed pun tanjur graha sada ti ne bi trebala čokolada. A tako je ukusan, i anđeli bi ga jeli!, još mi mamin glas odzvanja u ušima.
I opet mi je nešto o ušima palo na pamet. Kako se samo zacrvene baš kada ne treba. Barem su moje takve. Pustit su kosu do ramena. Znam da to nije moderno, ne nose to više ni dečki iz čistoće i gradske kanalizacije, ali to će mi pokriti te simetrične crvene izrasline sa strane glave. Tako da mogu mirno proći kraj Marte. Ali što, ona me ionako više ne voli. Čitao sam da se cure predomisle. Nadam se da ću biti te sreće. Kosa sporo raste, a sada sam još uredno pošišan. Dati ću joj priliku i vremena. I kosi i Marti. Kada bih samo nekome mogao ispričati kako mi je draga. Mama i tata ne služe tome, a dečki iz razreda bi se baš dobro zabavili na moj račun.
Badnjak je. Bor je već na svom mjestu u mojoj sobi. Tata je donio kutiju s nakitom iz podruma. Mama mi je uvalila krpu da obrišem prašinu. Sada mogu početi. Aha, još malo glazbe. Albinoni, Adagio u g-mollu za violinu i orgulje. Znam da to nije božićna glazba, ali godi duši. Kao da je bolje to što baka u kuhinji sluša Annie Lenox. Ona valjda nije zaljubljena. Prvo ću staviti zvijezdu repaticu na vrh bora. Da se ne dogodi kao prošle godine. Lijepo sam ga okitio, htio staviti vrh i sve se prevrnulo. Pola kuglica se razbilo. To su bile one još iz bakine mladosti. Dokupili smo ove plastično-svilene, višestoljetne. Rekla je mama da je to za trapave poput mene. Ove će godine sve biti u redu. Tako, zvijezda je na mjestu. Staviti ću sve kuglice crvene. Svatko nek’ si misli svoje, a ja znam zašto sam tako odlučio. Polako, jednu po jednu. Da vidimo. E, tu još nedostaje. Na ovu granu moram staviti još jednu. I gotovo. Jaslice ću staviti one prošlogodišnje. To sam s mamom radio od plastelina. Da, neobične su. Razmaknuti ću zavjese. Volim kada se vidi bor. I volim gledati van. Sada ću zamotati poklone. Uskoro ćemo se spremiti i krenuti na polnoćku.

Crkva je prepuna. Vani je hladno a ovdje je toplo. To je zbog dobrih duša. Čak je i moj nemir nestao. Stati ću tamo s dečkima iz razreda. Malo slušamo a malo brbljamo. Sve je kao i u školi. Uvijek smo nestašni. Ali takva je noć da nam to nitko ne zamjera. Krajičkom oka uhvatio sam i Martin crveni kaputić. – “Marta, sretan ti Božić!” – “Hvala. Sretan Božić i tebi. Izvoli.” Marta mi je pružila crvenu kutiju. Bio sam zbunjen. Nisam joj imao što za pokloniti. Nešto me nagovorilo da joj se približim i poljubim je. Nije se zbunila. Otvarao sam kutijicu. Bilo je malo teže jer su mi se prsti smrzli. U kutijici je bio medo.

Marta je šetala našom ulicom, tako mi je te večeri ispričala, i u jednom izlogu ugledala je medu. Bio je mršav i žalostan. Vreća jada. Svakog je prolaznika ispratio tužnim pogledom jer nitko se nije zaustavljao da ga pogleda i kupi. Božić je, hajde da usrećim medu, razmišljala je Marta. Ušla je u dućan i kupila ga. Vraćajući se kući vidjela je kako sam okitio bor crvenim kuglicama. Činilo joj se da je u kuglicama ugledala svoj lik. Ipak, od kuglica ju je dijelilo prozorsko staklo i snijeg pa nije bila sigurna. Ali je slutila. Odlučila je usrećiti i medu i mene. Požurila je kući. Izljubila je medu a on se nekako zaokružio. Medo punjen poljupcima. I okice su mu se zacrnile i zablistale. jedva je stao u kutiju. Srećom zavezala je mašnu oko kutije. Koliko je nabujao od sreće vjerojatno bi ispao iz kutije.

Sam sam raspleo Martine pletenice. Ne trebam više hiper svemirsku letjelicu. Kad potrčim za Martinim slapovima osjećam se lagano kao da sam na Mjesecu. Hm, a tko zna što napravim kada mi je hladno? Prislonim medu uz lice i od topline njegovih poljubaca sav se ugrijem. Priznajem, prije spavanja poljupce vratim mu pa oboje usnemo slatko misleći na Martu.

Sanjao sam noćas tebe.
Nagu.
U naručju rose.
Snenu i bosu.
Uzeo sam te za ruku
i kroz vlati trave
poveo sam te.
Negdje.
Koračali smo jutrom ljubavi,
ogrnuti nježnošću.
Poljubio sam te u kosu.

Snijeg u svitanje.
Riječi su mi zaleđene
u ustima.
Glas ne izlazi iz mene.
Tvoje ime izgovaram
riječju bezvučnom.
Gubim te
u zaleđenom sjećanju.

Putovala sam sama
sa svojim mislima.
Dugačkom cestom postojanja.

Drveće je ogoljelo
poput prevarenih duša.

Sunce je iza oblaka.
Kada ću ga ugledati,
razmišljam.

Vratih se s Godišnje skupštine Društva ljubitelja piva (koje ubuduće tražite pod beerlovers.blog.hr) koja se održala u Klubu Sindikata Strojovođa u Palmotićevoj 57a. Skupština je prošla sa samo 20 od 100 registriranih članova, u velikoj, hladnoj sindikalnoj dvorani, zato smo bili brzi i konstruktivni, po onoj svako zlo za neko dobro. Nastavak je bio u toploj prijateljskoj atmosferi „donjeg doma“ tj, birca u podrumu (u daleko većem broju), koji je također u rukama Strojovođa, ali se tamo četvrtkom okupljaju pivoljupci. Uz najbolji paprikaš u mom životu i kuhane kobasice iz obližnje mesnice te pivo i tombolu (osvojila sam drugu nagradu jeeeeeeah!, poklon beershopa), susret s nekoliko rijetko viđenih ali dragih ljudi vrijeme mi je klizilo kao i Velebitsko kroz grlo.
Dođite četvrtkom u Palmotićevu i učlanite se, nećete žaliti, naučit ćete kako se kuha pivo, kako se kuša, obilazit ćete pivovare naše i strane i družiti se uz tu čarobnu tekućinu od svijetložutebojeslame do tamnosmeđe.

Tako razmišljajući kako u pivu uživaju sve dobi prisjetih se pjesme jednog poznanika pa ne mogu odoljeti a da je ne napišem.

Sve mi je sivo
brate Ivo.
Žena me ostavi,
sâm sam.
Pio sam samo pivo
brate Ivo.
I zato me ostavi ona
i sad voli
Nekog drugog slona.

(Zoltan Toth)

Ne razbijajte glavu pjesmom, kao ni bocama, uživajte u ispijanju piva.

(priča prva)

Volfgang je stajao pred baroknim obiteljskim ogledalom i namještao kravatu. Koliko li je samo godina prošlo, a da nije izašao s djevojkom. I roditelji su preminuli ne dočekavši da se oženi, da osnuje obitelj, da se oni posvete unučadi koju su toliko priželjkivali… razmišljao je promatrajući svoj odraz ozbiljnog, uglađenog starog dečka. Četrdeset i peta mu je na vratu, ovo je zadnji tren da uhvati vlak za obiteljsku oazu. A ako se konačno skrasi spakirat će stvari i zajedno s Anom napustiti ovaj pitomi zagorski kraj i preseliti se na svoju djedovinu u Rumunjsku. Sigurno će i Anu veselit živjeti u dvorcu. Samo, samo da se ne ponovi nezgoda koja je za posljednjeg bala u dvorcu uz taktove valcera ponijela njegove drage roditelje na drugi svijet.
Ana je bila iz dobrostojeće seoske obitelji, ne odveć lijepa prema današnjim kriterijima, ali svakako vrlo simpatična i jednostavna. Dobrih petnaestak mlađa od njega. Od života nije očekivala previše, možda da se makne iz seoskog dvorišta i kuće svojih roditelja, a s radnim mjestom medicinske sestre u jednoj od gradskih bolnica bila je i više nego zadovoljna. Seoska filozofija života ostavila je traga kako na njenom tijelu koje je bilo obavijeno nježnom masnom ovojnicom tako i u njenom umu koji je bio jednostavan i nije se opterećivao kompliciranim situacijama.
Volfgang danas nije jeo iza deset, kako u vrijeme njihovog susreta ne bi bilo neugodnih probavnih nus pojava, počešljao je rijetku prosijedu uredno podšišanu kosu, iza ušiju utrljao dvije kapi kolonjske vode, lijevom rukom otresao prhut s desnog ramena, isto tako desnom s lijevog, samodopadno zadovoljan nasmiješio se vlastitom odrazu u ogledalu i nakašljavši se kao da pročišćuje grlo prije velikog govora izašao iz kupaonice.
Ana se dobro najela, zna ona koliko je važna redovita i zdrava prehrana, kao zdravstvenoj djelatnici to joj je i te kako poznato. Još ako je domaće! Tko bi odolio finim, mirišljavim češnjovkama.
Utegnula se Ana u usku suknju poput one koju nosi u bolnici, odjenula novu bluzicu, popravila frizuricu i pričekala da Volfgang dođe po nju.
Raduje se Ana i izlasku i Volfgangu, možda od svega i bude nešto. Za sad se dobro slažu, nekoliko puta su otišli zajedno na mjesto njihovog prvog susreta, nekoliko puta na večeru, kasnije kod njega na piće…
Iako su roditelji pokojni Volfgang je osjećao potrebu da Anu povede do njihovog posljednjeg počivališta, da je tako u tišini i bez riječi predstavi.
Ana nije imala ništa protiv. Razumije ona to. Njoj je Volfgang drag, njenim roditeljima također. Dečko na mjestu, rekli bi Anini.
Ulazi Ana u automobil i lagano klize sivom cestom. Lijep i sunčan dan je na izmaku, ali još je dovoljno vremena za šetnju među grobovima i uživanje u zalasku sunca. Tu i tamo susretnu pokoju staricu ili pokojeg dokonog šetača. Ana je kupila nadgrobni cvjetni aranžman, Volfgang svijeće. Zna se što je red. Sad će roditelji shvatiti da on nije beznadni slučaj. Postavljajući aranžman na nadgrobnu ploču Ani se učinilo da je čula neko komešanje. Nije tome ni pridavala pažnje, da je Volfgang ne ismije. Dok se on prignuo zapaliti svijeće čuo se samo lagani povjetarac kako prolazi kroz lišće breza. Volfgang je Ani pokraj groba pripovijedao povijest svoje obitelji, a Ana ga je s vremena na vrijeme prekidala nekim pitanjem. Kako bi Ana otvorila usta da nešto priupita tako se nadgrobna ploča neznatno pomicala, lijevo-desno, gore-dolje, ritmički. S druge strane, odigravao se mali obiteljski sukob.
-Što pobogu toliko kašlješ? –nervozno je svoju pokojnu ženu upitao Volfgangov otac.
-Kako neću, ugušit ću se od smrada!- odgovorila je pokojna.
-Ja ništa ne osjećam, hajde smiri se.
-Osjećam smrad češnjaka, poginut ćemo, učini nešto.- preklinjala ga je pokojna.
- Ja mislim da su to moje noge, nema ni govora o češnjaku, pa ja bih to odmah osjetio.- tješiteljski je govorio otac.
Ali pokojna mati nije prestajala kašljati, kihati, šmrcati. Pokojni otac kao pravi gentelman odlučio je svojoj voljenoj vratiti mir, uvjeriti je da nigdje u blizini nema češnjaka. Pokojna je i dalje kihala.
S druge strane groba Anu je ulovio nemir i strah koji nije htjela priznati. Nije niti morala jer u trenu se mramorna ploča odmaknula, Ana i Volfgang su odskočili u stranu, a pokojni roditelji provirili iz groba. Pokojna majka već se skoro ugušila od mirisa češnjaka.
-Tako mi zagrobnog života, ženo, u pravu si. Vidi, to je naš Volgang! Ali prvo da spasim tebe. Ona, ona smrdi na češnjak. – shvatio je otac.
- Sad ću joj krv popiti ma koje god grupe bila!- viknuo je pokojnik i obrušio se na Anu.
Volfgang je ustuknuo i od zaprepaštenja se okamenio. Pokojni otac zario je zube u nježan i bijeli Anin vrat i sisao, sisao dok nije pala mrtva. Istog trena pokojnoj majci postalo je bolje.
-Ma vidiš što si učinila, zlo jedno, kakvu je lijepu mladu doveo! - galamio je otac zadovoljno oblizujući brk.
Za okamenjenim Volfgangom više se nisu osvrtali, morali su brzo natrag u podzemlje jer još nije pala noć. S prvim punim mjesecom Ana je dobrodošla u svijet vampira. A Volfgang? Volfgang je ostao neženja.

S posvetom: za Strokea

Mi škripimo, la-la-la-la
Jer naše su noge umorne,
Naše su kosti stare.
Mi škripimo, la-la-la-la
Jer teško se prignut
U ovoj dobi,
U ovoj ubožničkoj sobi.
Mi škripimo, la-la-la-la
Kao što škripi kočnica
Starog bicikla
Kojeg zbog starosti više ne vozimo.
Mi škripimo, la-la-la-la
Zato sami sebi pomozimo,
Jer nema onih koji nas trebaju
Već samo na naše
Bogatstvo vrebaju.
Ha-ha-ha-ha
Ha-ha-ha-ha…

Zaogrćem te plaštem,
tebe nepostojećeg.
U samoći vrištim.
U noći.
Neće proći,
neće.
Vrištim.
U samoći.
Ljubičasti plašt
besane noći.

Sjedim u sobi
sama.
Sunce prolazi
kroz
zrnca prašine
u zraku.
Jastuci na podu
razbacani
i misli
razbacane tako.
Kao pjena nježnost
postojeća lebdi
ponad zvuka
flaute i trube.
Ispod glasa
govorim ti
dok te nema,
sneno.
Ljubim zaljubljeno
kroz prašinu
osunčanu,
jutrom okupanu.
U sobi
sunce.
Sjedim.
Prašine zrnca
u zraku.