CHABLIS

Iz nekog je automobila treštalo prastaro Bijelo dugme …”poro
ooodi me, kao srna na snijegu i zabooooooooraaaaviii, ako mo-žeš…”

Jedan sredovječni gospodin šetao je ulicom svog naselja. U mislima mu razigrane šahovske figure i dobra muška zabava, čašica ljute i pokoja škakljiva tema. Na nesreću bilo je zimsko vrijeme, ljudi k'o ljudi; gledaju samo svoja posla kad ne treba, a isto tako kad ne treba gledaju tuđa. Dakako da su ovom prilikom radije gunđali u svoja četiri zida jer okolne ulice i nogustupi ostali su prekriveni gomilama snijega, a djelomično raščišćena mjesta caklila su se od leda koji je bio tvrdokoran i svako toliko prolaznicima pokazivao svoju prevrtljivu čud. Uokolo sve staklasto i bijelo, prozori stanova i automobila zahukani i rosni, nosevi prolaznika crveni, a ruke i stopala promrzli. Pravo je čudo da se netko nije dosjetio i poput pečenjara kestena na uglu postavio štand s kuhanim vinom. Ugrijale bi se promrzle duše, a i stopala ne bi bila hladna te bi se pod koracima i led topio. O osmjesima da i ne govorimo. Koliko li samo posla liječnicima i kirurzima! Sve zbog vlastite komocije ili ljepše rečeno radi toga što smo pristojni pa ne guramo nos u tuđa posla. Nego lijepo zavaljeni pred magičnom kutijom tvrdimo kako je to pravi prozor u svijet i čak ne rogoborimo protiv ponuđenog TV programa. A vani led. Led i lagano povrh njega snijeg. Ulice nisu posve puste, ljudi odlaze do trgovine, u školu, do susjede na kavu.
Često su velike sličnosti između vremenskih prilika i sudbine. Često su tako velike, ili bolje reći tako neobične da pomisliš kako je to samo scenarij nekog stranog filma. I vrlo često su i jedne i druge nepredvidljive. Kao što se dogodi kiša baš kad nemaš kišobran pri ruci. Padne tuča upravo kad je vinograd najrodniji.
Korača tako sredovječni gospodin, siguran u sebe i ne mjereći ulicu previše, a u mislima mu konj već matira protivnika. Nije on jedini čije misli u koracima ne dopiru do centra zemlje kako se ne bi poskliznuo. Još se tako lakonogih uputilo svojim putevima. Dječačkog izgleda i vedrih misli jedna je mlađa gospođa (kao znak kulture i pristojnosti godine mlađe gospođe nije neophodno spomenuti) noseći u rukama plastične vrećice hodala istim putem kao i gospodin, samo u suprotnom smjeru, što odmah lagano upućuje na razlike u njihovim svjetonazorima. On umirovljeni vojni glazbenik, ona zaljubljenica u književnost. Njegovo radno okruženje uvelike je utjecalo na njegovu osobnost, kratko rečeno rad, red i disciplina. Ona je toliko utonula u literaturu da se katkad nije znalo je li ona samo jedan lik iz drame ili su likovi njeno stvarno okruženje. Za sve vrste, podvrste, rase, religije, politička operedjeljenja, naobrazbu, socijalni status i razonodu, zima je u novozagrebačkom naselju za sve ista, led ne dijeli žrtve prema spolu ili godinama. Žurno koračajući mlađa žena nije bila sasvim sigurna na skliskoj podlozi, zaneseno gledajući divotu prirode, bijele čarolije po granama drveća i grmlju parkova, povremeno je hvatala umalo izgubljenu ravnotežu mašući plastičnim vrećicama po zraku i držeći pod miškom drame Craiga Lucasa i Roberta Andersona. Hirovi zime ponekad zbižuju ljude i nekako uz psovku, a potom i jauk dvije su se spodobe istovremeno našle na tlu. Ne sasvim blizu jedna drugoj, jer led je učino svoje i one su se odsklizale svaka na svoju stranu. Ponešto zbog zakona fizike, a ponesto iz nekih posve "ljudskih" razloga. Nekom igrom slučaja i zime, nekom igrom sudbine i leda sudarile su se dvije osobe koje nisu priželjkivale susret niti u dućanu živežnih namirnica gdje se mogu sakriti iza drugih kupaca, oboriti pogled ili se jednostavno praviti se da se ne vide, a kamoli ovako nasred zaleđenog pločnika. Nisu priželjkivale susret? Priželjkivale? Potpuno pogrešna riječ! One su izbjegavale susret. Da nije bilo bolno bilo bi vrlo smiješno. Jer muška je spodoba prilikom pada zadobila prijelom ključne kosti, a ženskoj se spodobi slomilo srce pa je prišla sjedokosom muškarcu i pokušala mu pomoći da ustane. Bolno zapomaganje i psovke parali su oštar jutarnji zrak. U prvo vrijeme muškarac nije dopuštao da mu mlađa žena pomogne, ali nakon nekoliko neuspjelih samostalnih pokušaja više iz očaja nego zbog razuma muškarac je popustio i dopustio mlađoj ženi da ga pridigne. S obzirom na bol koju su oboje osjećali, a i na umor nakon pokušaja ustajanja s leda, oboje su u trenutku olakšanja ispustili jedan dugačak, gotovo okrepljujući "aaah!".
Bila bi ovo jedna sasvim svakodnevna i obična zgoda, bolje rečeno nezgoda, ali u tom olakšavajućem uzdahu dogodilo se nešto vrlo, vrlo neobično. Kao da se prst sudbine odlučio poigrati, pošaliti, poučiti, začuditi, kao na vrtuljku. kao u drami koju je mlada dama nosila pod rukom. U trenutku uzdaha muškarac i žena zamijenili su duše. Muškarčeva je duša jednim dugačkim "aaah" izašla iz njega i samo skliznula na mjesto ženine duše koja se na isti način iznenada zatekla u muškarcu. Zamalo se led odjednom otopio! Zamalo je drveće prolistalo!

Ništa se od toga nije dogodilo, jedino je muškarac slomljene ključne kosti unatoč ozljedi i boli zahvalio dami na pomoći, još je i pitao treba li je otpratiti kući ako se osjeća slabom i nesigurnom, a ona je psovala poput kočijaša, poslala starca u mjesto rezervirano za seks i prostote, nazivala ga pogrdnim imenima i sama i bijesna uputila se, šepesajući, kući. Zatekla je voljenog kako čita novine i pijucka svoju subotnju jutarnju kavu. Počastivši ga s nekoliko muških psovki odložila je pored sebe plastične vrećice s namirnicama, a on, začuđen tonom i novim, nimalo damskim rječnikom, podigao je pogled s jutarnjeg štiva, izgovorivši jedno iznenađeno i gotovo toplo “ljuuubavi?” očekujući neko objašnjenje. Kojeg nije bilo. Pa se vratio čitanju. Ne zadugo, jer ona ga je odjednom, iz čista mira, pitala što traži s njom, zašto je ne ostavi, zahtijevala je da prekine tu glupu, neformalnu zajednicu nazvavši sebe lakom ženom. Ta, što tako uspješan ( ljepota je kategorija o kojoj se ne raspravlja, jer ukusi su različiti, a i godine neminovno čine svoje!) "mladić" traži s "potrošenom robom". Voljeni je sad ozbiljno zaklopio novine, par minuta poslušao tiradu, a onda, možda malo preglasno, govorio: "koji ti je kurac, kaj je tebi, koji ti se kurac dogodio? Do malo prije si bila sasvim normalna". A ona je vikala "Ćuti, ćuti, valjda ja znam šta je najbolje za tebe! Trebala sam prije s tobom razgovarati, prava je sramota da se u tim godinama vucaraš sa mnom, a mogao si imati mlađu, (ljepšu?, ne, to baš nisam sigurna) biti oženjen čovjek i imati vlastitu djecu!" On je zaustio da nesto kaže, ali ona ga nije slušala nego je nastavila: "Malo više poštovanja prema roditeljima, saberi se i prekini tu uzaludnu vezu." Bili su omotani nelagodom i mirisom iz kuhinje. Rogoboreći tako protiv sebe same pripremala je objed. Nesto mrsno, masno i slasno, jer zimsko je doba pa i prehrana treba biti u skladu, malo dodatnih kalorija da griju tijelo po toj pasjoj hladnoći. Na kraju balade sjeli su za stol, on pomalo zbunjen i vidno uznemiren, ona puna sebe. Sipajući hranu iz velike šerpe promrmljala je "Skloni tu glazbu, znaš da uz nju ne mogu da ručam!"

S druge strane glavne novozagrebačke prometnice muškarac slomljene ključne kosti otključao je svoj stan i izgovorio ključne riječi: "Osjećam iskreno žaljenje za sve one muškarce koji nikada javno ne priznaju svoju ljubav, za sve muškarce čiji isprazni život je začinjen jedino drugorazrednim sportskim programom, koji nikada nisu kleknuli, makar iz šale, pred ženom koju vole i za sve muškarce koji zbog tako bogatog života noću bulje u strop ili se opijaju pivom ne bi li lakše zaspali”. Dakako, sve to pod utjecajem likova iz romana. Stan nije bio prazan, a riječi su bile upućene najmiroljubivijoj supruzi na svijetu. Bacio se pred nju na koljena (iako uz primjerenu dozu nelagode) i rekao da ga je osvojila toplina koja je slučajno ušla u njega, a ona je stajala pred njim širom otvorenih očiju, otvorenih usta, svjesna da pred njom kleči (Bože dragi! kleči!) neko nepoznato biće u prepoznatljivoj ljušturi. S obzirom na godine i iskustvo odmah je shvatila da se dogodila neka neobična stvar, da je tu sigurno sam Bog iz njoj nepoznatog razloga gurnuo jedan od svojih kreativnih prstiju, da ga ni dvije, tri čašice nekog jačeg pića ne bi promijenile do te mjere, a znala je i to da nije odjednom postao savršen (sigurno se radi o nekom triku) jer muškarci jednostavno nisu savršeni i da se mora držati na oprezu.
Prosjedi je gospodin postao prokleto pun razumijevanja, tako da je to bilo zastrašujuće. Mlađoj ženi su toliko porasla krila da je od punine sebe same zamalo iskočila iz svoga tijela.

Kako je život tekao dalje? Moglo bi se pomisliti da su se brzo naviknuli na novonastalu situaciju no to je potpuno pogrešno. Je li sredovječni muškarac u svemu s velikim veseljem ugađao svojoj supruzi, a u mlađem paru žena ozbiljno ugrožavala um i tijelo voljenog? I to je, srećom, daleko od istine. Treća je pretpostavka da su od potpunog preokreta životne situacije starija žena i mlađi muškarac izgubili zdravi razum i sami okončali svoje živote negdje daleko od civilizacije.

U mirno zimsko veče, dok sniježak lagano sipi po novozagrebačkim naseljima, dvije obitelji liježu u postelje. Kad su stariji gospodin i mlađa žena usnuli njihovi su ih životni suputnici u svojim mislima jednostavno ugasili poput slike na TV ekranima.

Jutro je osvanulo sunčano i hladno. Roditelji su poveli djecu na sanjkanje i nježno im pjevušili “ U jeednoj zimskoj noooći, tam gdje je viisok brijeg, smrznuo se potočić i prekrio ga snijeg…”