Sjedim u sobi
sama.
Sunce prolazi
kroz
zrnca prašine
u zraku.
Jastuci na podu
razbacani
i misli
razbacane tako.
Kao pjena nježnost
postojeća lebdi
ponad zvuka
flaute i trube.
Ispod glasa
govorim ti
dok te nema,
sneno.
Ljubim zaljubljeno
kroz prašinu
osunčanu,
jutrom okupanu.
U sobi
sunce.
Sjedim.
Prašine zrnca
u zraku.
Post je objavljen 02.12.2005. u 12:35 sati.