CHABLIS

Božićna priča za male i velike koji još nisu sasvim odrasli.




“Najradije bih bio astronaut. Lijepo bih obukao srebrni skafander, uzeo kutijicu tableta koncentrirane hrane, sjeo u hiper svemirsku letjelicu i zauvijek napustio Zemlju. Zauvijek ili barem dok Marta ne rasplete pletenice. Jučer sam u školi pod odmorom pojeo pecivo brzinom svjetlosti kako bih stigao na vrijeme na školsko dvorište da je vidim. A ona, ona se smijala s prijateljicama i nije me ni okrznula svojim tamnoplavim pogledom. Tada još nisam znao zašto je bila tako vesela i zašto me nije primijetila. A prošao sam joj tik ispred nosa. Neki dečki iz razreda su sve to vidjeli i kasnije su me zezali. Ne volim se toga ni prisjetiti. Osjećam se nelagodno i kao da su sve oči ovog svijeta, osim Martinih uprte u mene. Čini mi se kao da svi znadu za moje jade. A ja bih najradije stavio ih u papirnatu vrećicu za voće i povrće, bacio zapaljenu šibicu i VUŠ, nema ih više. Ali nije to tako jednostavno. Krenem pisati zadaću iz matematike, misli mi odlutaju i zastanem još prije prvog zadatka. Iz hrvatskog treba razvrstati imenice i glagole no bolje je i ne pokušavati jer svaka imenica mi započinje velikim M ,a glagol slovom V. Gdje je sada mama sa svojim savjetima? Kada me boli trbuh skuha mi kamilicu. U slučaju grlobolje nudi mi limun i med. A što je sada? Možda sam i ja kriv. Zapravo joj nisam rekao što me tišti. Kolebam se. Ipak je to moja stvar. Moram to nekako sam preboljeti. A i ne vjerujem da bi mi mamina nedjeljna juha s domaćim rezancima rastopila nemir u duši. Ja sam se zaljubio. Sada razumijem što znači zaljubiti se do ušiju. Čitavo mi tijelo titra, od nožnog palca pa sve do ušiju. Oči funkcioniraju uredno. Opažaju svaki njen pokret, svaki treptaj. Mozak? Ah, i on kao da ne pripada meni. Želim razmišljati o krpanju gume na biciklu, o naganjanju lopte s dečkima, o novim tenisicama ali ni uz najviše truda to mi ne uspijeva. Svaka moja misao je Marta. Još prije tri dana veselo mi se smješkala. Trčali smo zajedno školskim dvorištem a njena plava kosa padala je niz njena leđa poput najljepših slapova. Moji su se pogledi zaplitali u njene kosi i nisu pronalazili izlaz. Čista bajka, rekli bi neupućeni. A bila je istina. I onda preokret. Upleo se neki Igor. Sada se, kao, on sviđa Marti. Nije ni viši ni niži od mene a i koljena su nam podjednako razbijena. Što li je samo vidjela u njemu! Ma, šaka jada! Ja sam mogao nekoliko puta zbog nje pretrčati školsko igralište, a on se zapuše nakon pola kruga. Ne mogu vjerovati da se njoj sviđaju njegove sarmice oko struka. Čuo sam da je zbog njega kosu splela u pletenice. Jer njemu se tako više sviđa. A ja ljubim njene slapove. I zato bih najradije napustio Zemljinu orbitu. Da budem što dalje od svega.
Popio sam šalicu tople kamilice. Ne, ne boli me trbuh ali ne može škoditi. Sjedim na svom krevetu, između zida i leđa stavio sam jastuk da na svu tu bol ne navučem i upalu pluća i gledam kroz prozor.
Sniježi. Svakoj bih pahulji rado pričao o Marti. Ali one nemaju vremena slušati. Žure se spustiti na tlo i prirediti užitak snijegoljupcima. I ja sam jedan od tih. Bez brige, ako mi već ne uspije otići sa Zemlje navući ću čizme, kaput i rukavice i otići na snijeg. Barem to. Svaka moja stopa u snijegu govoriti će o njoj.

Uskoro će Božić. Bijeli Božić. To obožavam. I školske praznike volim. Ma ne, zapravo ne. Ne volim ih. Gdje ću u to vrijeme vidjeti Martu. Krasno je zaboraviti na lektiru, ali to ne donosi sveopći zaborav. Nju ne mogu zaboraviti. Možda dođe na sanjkanje na naše brdo. Možda. kako to mogu znati? A možda ode do bake na selo ili na skijanje. Joj, koliko pitanja za ovu moju malu glavu. Već me i taj jastuk žulja. Moram ga malo protresti. Tako. Kad bih barem misli mogao tako protresti i prosijati. Čini mi se da mi postaje jasno što znači kada se kaže da život nije perivoj. Znam da to nema veze s perjem, ali ipak mislim da razumijem. Malo sam otvorio prozor. Lijepo je kad uđe studen i miris snijega. Ne mogu ih zarobiti u svojoj sobi. Odmah se otope i nestanu. Ovdje desno od prozora okitit ću bor. Jako volim miris borovine. Volim i darove. Svake godine razmišljam što ću sve naći pod božićnim drvcem. Ove godine me nemir u meni ometa u tome. Što god krenem raditi ništa mi ne ide. Ne mogu u miru maštati ni o stvarima koje su me uvijek silno veselile. Tu su još i roditelji. Zašto knjige nisu na polici, ne ostavljaj čarape na podu, pogledaj kako Bruno uvijek po zimi nosi rukavice a tebi će prsti jednom ostati u snijegu i kvoc, kvoc u nedogled. Hajde da malo osladim brk, pojest ću kockicu čokolade. No, samo mi je to trebalo. Nema ni mrvice, kamoli kockice. Da si pojeo za objed pun tanjur graha sada ti ne bi trebala čokolada. A tako je ukusan, i anđeli bi ga jeli!, još mi mamin glas odzvanja u ušima.
I opet mi je nešto o ušima palo na pamet. Kako se samo zacrvene baš kada ne treba. Barem su moje takve. Pustit su kosu do ramena. Znam da to nije moderno, ne nose to više ni dečki iz čistoće i gradske kanalizacije, ali to će mi pokriti te simetrične crvene izrasline sa strane glave. Tako da mogu mirno proći kraj Marte. Ali što, ona me ionako više ne voli. Čitao sam da se cure predomisle. Nadam se da ću biti te sreće. Kosa sporo raste, a sada sam još uredno pošišan. Dati ću joj priliku i vremena. I kosi i Marti. Kada bih samo nekome mogao ispričati kako mi je draga. Mama i tata ne služe tome, a dečki iz razreda bi se baš dobro zabavili na moj račun.
Badnjak je. Bor je već na svom mjestu u mojoj sobi. Tata je donio kutiju s nakitom iz podruma. Mama mi je uvalila krpu da obrišem prašinu. Sada mogu početi. Aha, još malo glazbe. Albinoni, Adagio u g-mollu za violinu i orgulje. Znam da to nije božićna glazba, ali godi duši. Kao da je bolje to što baka u kuhinji sluša Annie Lenox. Ona valjda nije zaljubljena. Prvo ću staviti zvijezdu repaticu na vrh bora. Da se ne dogodi kao prošle godine. Lijepo sam ga okitio, htio staviti vrh i sve se prevrnulo. Pola kuglica se razbilo. To su bile one još iz bakine mladosti. Dokupili smo ove plastično-svilene, višestoljetne. Rekla je mama da je to za trapave poput mene. Ove će godine sve biti u redu. Tako, zvijezda je na mjestu. Staviti ću sve kuglice crvene. Svatko nek’ si misli svoje, a ja znam zašto sam tako odlučio. Polako, jednu po jednu. Da vidimo. E, tu još nedostaje. Na ovu granu moram staviti još jednu. I gotovo. Jaslice ću staviti one prošlogodišnje. To sam s mamom radio od plastelina. Da, neobične su. Razmaknuti ću zavjese. Volim kada se vidi bor. I volim gledati van. Sada ću zamotati poklone. Uskoro ćemo se spremiti i krenuti na polnoćku.

Crkva je prepuna. Vani je hladno a ovdje je toplo. To je zbog dobrih duša. Čak je i moj nemir nestao. Stati ću tamo s dečkima iz razreda. Malo slušamo a malo brbljamo. Sve je kao i u školi. Uvijek smo nestašni. Ali takva je noć da nam to nitko ne zamjera. Krajičkom oka uhvatio sam i Martin crveni kaputić. – “Marta, sretan ti Božić!” – “Hvala. Sretan Božić i tebi. Izvoli.” Marta mi je pružila crvenu kutiju. Bio sam zbunjen. Nisam joj imao što za pokloniti. Nešto me nagovorilo da joj se približim i poljubim je. Nije se zbunila. Otvarao sam kutijicu. Bilo je malo teže jer su mi se prsti smrzli. U kutijici je bio medo.

Marta je šetala našom ulicom, tako mi je te večeri ispričala, i u jednom izlogu ugledala je medu. Bio je mršav i žalostan. Vreća jada. Svakog je prolaznika ispratio tužnim pogledom jer nitko se nije zaustavljao da ga pogleda i kupi. Božić je, hajde da usrećim medu, razmišljala je Marta. Ušla je u dućan i kupila ga. Vraćajući se kući vidjela je kako sam okitio bor crvenim kuglicama. Činilo joj se da je u kuglicama ugledala svoj lik. Ipak, od kuglica ju je dijelilo prozorsko staklo i snijeg pa nije bila sigurna. Ali je slutila. Odlučila je usrećiti i medu i mene. Požurila je kući. Izljubila je medu a on se nekako zaokružio. Medo punjen poljupcima. I okice su mu se zacrnile i zablistale. jedva je stao u kutiju. Srećom zavezala je mašnu oko kutije. Koliko je nabujao od sreće vjerojatno bi ispao iz kutije.

Sam sam raspleo Martine pletenice. Ne trebam više hiper svemirsku letjelicu. Kad potrčim za Martinim slapovima osjećam se lagano kao da sam na Mjesecu. Hm, a tko zna što napravim kada mi je hladno? Prislonim medu uz lice i od topline njegovih poljubaca sav se ugrijem. Priznajem, prije spavanja poljupce vratim mu pa oboje usnemo slatko misleći na Martu.