CHABLIS

(priča prva)

Volfgang je stajao pred baroknim obiteljskim ogledalom i namještao kravatu. Koliko li je samo godina prošlo, a da nije izašao s djevojkom. I roditelji su preminuli ne dočekavši da se oženi, da osnuje obitelj, da se oni posvete unučadi koju su toliko priželjkivali… razmišljao je promatrajući svoj odraz ozbiljnog, uglađenog starog dečka. Četrdeset i peta mu je na vratu, ovo je zadnji tren da uhvati vlak za obiteljsku oazu. A ako se konačno skrasi spakirat će stvari i zajedno s Anom napustiti ovaj pitomi zagorski kraj i preseliti se na svoju djedovinu u Rumunjsku. Sigurno će i Anu veselit živjeti u dvorcu. Samo, samo da se ne ponovi nezgoda koja je za posljednjeg bala u dvorcu uz taktove valcera ponijela njegove drage roditelje na drugi svijet.
Ana je bila iz dobrostojeće seoske obitelji, ne odveć lijepa prema današnjim kriterijima, ali svakako vrlo simpatična i jednostavna. Dobrih petnaestak mlađa od njega. Od života nije očekivala previše, možda da se makne iz seoskog dvorišta i kuće svojih roditelja, a s radnim mjestom medicinske sestre u jednoj od gradskih bolnica bila je i više nego zadovoljna. Seoska filozofija života ostavila je traga kako na njenom tijelu koje je bilo obavijeno nježnom masnom ovojnicom tako i u njenom umu koji je bio jednostavan i nije se opterećivao kompliciranim situacijama.
Volfgang danas nije jeo iza deset, kako u vrijeme njihovog susreta ne bi bilo neugodnih probavnih nus pojava, počešljao je rijetku prosijedu uredno podšišanu kosu, iza ušiju utrljao dvije kapi kolonjske vode, lijevom rukom otresao prhut s desnog ramena, isto tako desnom s lijevog, samodopadno zadovoljan nasmiješio se vlastitom odrazu u ogledalu i nakašljavši se kao da pročišćuje grlo prije velikog govora izašao iz kupaonice.
Ana se dobro najela, zna ona koliko je važna redovita i zdrava prehrana, kao zdravstvenoj djelatnici to joj je i te kako poznato. Još ako je domaće! Tko bi odolio finim, mirišljavim češnjovkama.
Utegnula se Ana u usku suknju poput one koju nosi u bolnici, odjenula novu bluzicu, popravila frizuricu i pričekala da Volfgang dođe po nju.
Raduje se Ana i izlasku i Volfgangu, možda od svega i bude nešto. Za sad se dobro slažu, nekoliko puta su otišli zajedno na mjesto njihovog prvog susreta, nekoliko puta na večeru, kasnije kod njega na piće…
Iako su roditelji pokojni Volfgang je osjećao potrebu da Anu povede do njihovog posljednjeg počivališta, da je tako u tišini i bez riječi predstavi.
Ana nije imala ništa protiv. Razumije ona to. Njoj je Volfgang drag, njenim roditeljima također. Dečko na mjestu, rekli bi Anini.
Ulazi Ana u automobil i lagano klize sivom cestom. Lijep i sunčan dan je na izmaku, ali još je dovoljno vremena za šetnju među grobovima i uživanje u zalasku sunca. Tu i tamo susretnu pokoju staricu ili pokojeg dokonog šetača. Ana je kupila nadgrobni cvjetni aranžman, Volfgang svijeće. Zna se što je red. Sad će roditelji shvatiti da on nije beznadni slučaj. Postavljajući aranžman na nadgrobnu ploču Ani se učinilo da je čula neko komešanje. Nije tome ni pridavala pažnje, da je Volfgang ne ismije. Dok se on prignuo zapaliti svijeće čuo se samo lagani povjetarac kako prolazi kroz lišće breza. Volfgang je Ani pokraj groba pripovijedao povijest svoje obitelji, a Ana ga je s vremena na vrijeme prekidala nekim pitanjem. Kako bi Ana otvorila usta da nešto priupita tako se nadgrobna ploča neznatno pomicala, lijevo-desno, gore-dolje, ritmički. S druge strane, odigravao se mali obiteljski sukob.
-Što pobogu toliko kašlješ? –nervozno je svoju pokojnu ženu upitao Volfgangov otac.
-Kako neću, ugušit ću se od smrada!- odgovorila je pokojna.
-Ja ništa ne osjećam, hajde smiri se.
-Osjećam smrad češnjaka, poginut ćemo, učini nešto.- preklinjala ga je pokojna.
- Ja mislim da su to moje noge, nema ni govora o češnjaku, pa ja bih to odmah osjetio.- tješiteljski je govorio otac.
Ali pokojna mati nije prestajala kašljati, kihati, šmrcati. Pokojni otac kao pravi gentelman odlučio je svojoj voljenoj vratiti mir, uvjeriti je da nigdje u blizini nema češnjaka. Pokojna je i dalje kihala.
S druge strane groba Anu je ulovio nemir i strah koji nije htjela priznati. Nije niti morala jer u trenu se mramorna ploča odmaknula, Ana i Volfgang su odskočili u stranu, a pokojni roditelji provirili iz groba. Pokojna majka već se skoro ugušila od mirisa češnjaka.
-Tako mi zagrobnog života, ženo, u pravu si. Vidi, to je naš Volgang! Ali prvo da spasim tebe. Ona, ona smrdi na češnjak. – shvatio je otac.
- Sad ću joj krv popiti ma koje god grupe bila!- viknuo je pokojnik i obrušio se na Anu.
Volfgang je ustuknuo i od zaprepaštenja se okamenio. Pokojni otac zario je zube u nježan i bijeli Anin vrat i sisao, sisao dok nije pala mrtva. Istog trena pokojnoj majci postalo je bolje.
-Ma vidiš što si učinila, zlo jedno, kakvu je lijepu mladu doveo! - galamio je otac zadovoljno oblizujući brk.
Za okamenjenim Volfgangom više se nisu osvrtali, morali su brzo natrag u podzemlje jer još nije pala noć. S prvim punim mjesecom Ana je dobrodošla u svijet vampira. A Volfgang? Volfgang je ostao neženja.