29
srijeda
travanj
2009
Palim grudnjak ako će Pero K. palit knjige!
Pisac Pero Kvesić, ujedno i kolega bloger, najavio je spaljivanje svojih knjiga. Ovo je moj oblik okorištavanja tom akcijom i ujedno akcija spašavanja njegovih knjiga.
Krenimo redom. Pero Kvesić ima kultnu knjigu Uvod u Peru K., objavljenu do sad u tri izdanja koja su sva navodno rasprodana. Novo izdanje knjige odlučio je objaviti sam i ponuditi ga čitateljima pod posebnim uvjetima. Knjige se može nabaviti tri tjedna od objavljivanja (što je već u tijeku i već kasnite, da) u zagrebačkom knjiškom klubu Booksa u Martićevoj ili, ako niste u Zagrebu ili vam se ne da do Bookse, preko male internet knjižare Bookmark. Cijena prava sitnica, 85 kuna, a sve primjerke koje ne uspije prodati javno će spaliti 10. svibnja ove godine pred tom istom Booksom.
Ovaj revolucionarni, do sad neviđeni, marketing i način prodavanja knjige autor je osmislio, kaže, sam. Cilj mu je, dakako, prodati sve knjige, njih 1000 (tisuću) u samo 3 (tri) tjedna. Dakle, prinuditi potencijalne kupce da kupnju realiziraju u tom roku, što će reći roku odmah, i to na samo dva ekskluzivna mjesta. Autor kaže da je on učinio svoje, tako sam čitala, te da je sad red, kad je on knjigu objavio i učinio dostupnom (i, davno, napisao) te, recimo i to, nemalo investirao u istu, da čitatelji učine korak prema knjizi i kupe je u roku u kojemu će biti dostupna.
I što sad ja u svemu tome? Ja sam protiv ograničavanja prodaje knjige na vremenski rok, posebno tako kratak, na samo određena prodajna mjesta, protiv sam bilo kakvog uvjetovanja i ograničavanja kupčeve i čitateljeve procjene kada će i kako kupiti knjigu, i posebno sam protiv eventualnog realiziranja prijetnje da će se neprodane knjige javno spaliti na ulici. Jer, kako smo učili u Malim letećim medvjedićima, čiji je Pero Kvesić također autor, u tom slučaju bi mali medvjedi trebali doletjeti i spasiti knjige, kao što je to bivalo u svakoj, ali svakoj epizodi, toga sjajnog crtića u kojemu su iz tjedna u tjedan, iz epizode u epizodu, medvjedići rješavali zamršene ekološke katastrofe. Razumijete, situacija je vrlo kompleksna i tužna. Do te mjere da mislim da moram upotrijebiti neke svoje catwalk rekvizite, a nadam se i da ćete mi dobaciti pokojeg medvjedića, ako oni medvjedići više nisu in.
Ajmo sad na vas, što ćete, recite, vi? Jeste li možda već kupili ovu knjigu, hoćete li je kupiti i biste li je možda kupili da se prodaje i nakon 10. svibnja? Vjerujete li da će se knjiga zbilja prodavati samo do tad i vjerujete li da će autor zbilja spaliti sve neprodane knjige, nasred ulice? Odobravate li mu to ili ćete zazivati male leteće medvjediće? I, najvažnije, mislite li da sam ja dobra blogerica kad sam objavila ovo – hoću li vas potaknuti na kupnju knjige, hoćete li doći s vatrogasnim aparatom desetog pred Booksu ili više nećete htjeti ni čuti za Peru K.? I pitanje pride - ako mi napišete da ste zbog mene kupili njegovu knjigu, hoće li mi Pero K. isplatiti proviziju?
Gledajte, ja ću tog dana doći pred Booksu, kao i kolega bloger također, i prezentirat ću svoju novu investiciju, donje rublje Viktoria's Secret. Ako tijekom izvođenja svog catwalka, i to u roku do točno 12 sati taj dan, ne naiđem na dovoljnu količinu odobravanja, aplaudiranja, rukoljuba, i to bez obzira na to hoće li oko mene biti ljepših žena te svakako bez obzira na to je li moj čin pristojan i promatračima po volji, kao i na to jesam li im dala dovoljno vremena da spoznaju moje čari, skinut ću grudnjak i javno ću ga spaliti, ne bila ja mali leteći medvjedić (vidi me na priloženoj slici, dolje, skoro ista ja) i lisica u jednome. Na taj način ću, metodom odvraćanja pažnje i zbunjivanja, također poznatom metodom u marketingu, spasiti barem nekoliko knjiga koje ovih dana već lagano odlaze u kašetu za pripalu. Oduzet ću, naime, smisao akciji paljenja knjiga jerbo će svi, ali svi, gledati u mene.
Dođite me podržati, cakana sam. Za razliku od njega.
Na fotki: neka koka na Victoria's secret catwalku, koja ovdje glumi moje prirodne ljepote
komentiraj (31) * ispiši * #
25
subota
travanj
2009
Susan Boyle kao Truman Burbank
Trumana Burbanka, onoga kojeg u filmu Trumanov show glumi Jim Carrey, po rođenju usvoji korporacija, insceniraju smrt njegovog oca na "oceanu" zbog čega se Truman panično boji vode, čime će se dodatno osigurati da ne pobjegne iz studija u kojemu živi i koji je uređen kao obično, svakodnevno okruženje prosječnog čovjeka (kuća, ulica, ured...) i u kojemu, pred kamerama o kojima nema pojma, obavlja sve svoje aktivnosti, 24/7, od ustajanja iz kreveta ujutro do lijeganja u taj isti krevet, na kraju dana, s osobom koja, za potrebe korporacije i gledatelja, glumi njegovu suprugu. Ova SF "komedija" i drama iz 1998. bila je, sadržajno doduše višeslojan, filmski uvod u reality (stvarnosne) televizijske emisije koje će gotovo pa pokoriti televizijski format u 2000-ima. Dokumentarnost, autentičnost, stvarnosnost stila, prenošena do gledatelja u pravilu uživo, bez cenzure ili sa određenim uredničkim zahvatima, natjecateljski karakter, dovođenje natjecatelja u izazovne situacije, demonstriranje talenata, socijalnih vještina i, u pravilu, spremnost na izlaganje čitava sebe javnosti, neka su od obilježja većine reality emisija.
Paralelno, oblikovali su se i ogledi "spektakla" ovoga voajersko-ekshibicionističkog formata pa se tako, za jedan dio rijelitija, javlja teza o celebrities, odnosno selebritijima, koji su "poznati po tome što su poznati", a kojoj se najprije domislio Daniel Boorstin u svojoj knjizi The Image. A Guide to Pseudo-Events in America. Ta teza je bila izuzetno popularna kod domaćih sociologa, etnologa i drugih (na primjer, Sandija Blagonića), a među komentarima novijeg datuma nailazimo i na detekciju fuzije celebritetnosti i političkog svakodnevnog, pa čak i meta, jezika na primjeru kandidiranja Željka Keruma za gradonačelnika Splita, u kolumni Viktora Ivančića. Boorstin je umro 2004. i nije doživio rađanje i rast fenomena Susan Boyle. Nikako ne slučaja niti epizode rijelitija, već internetskog (nadtelevizijskog ili onkrajtelevizijskog) fenomena – događaja čije posljedice su dalekosežne i višeslojne, na razini poslovanja, kulture, svakodnevnog života. Da je poživio, za nju bi, čini se, morao osmisliti neki novi izraz.
Susan Boyle, već smo to toliko puta čuli zadnjih dana, kućanica je, ima 47 godina, živi sama, odnosno s mačkom (Pebbles), a na pitanje gdje živi odgovara, zastajkujući i hvatajući prikladan izraz, o predjelu koji je nešto kao "collection of villages" (selo West Lothian), nastupila je u šou Britain's Got Talent, i nakon uvodnog, za taj šou standardnog, obeshrabrivanja i neprijateljske i podsmješljive nabrijanosti strašno kritične publike i profi-žirija, stojeći na pozornici još blago rotirana od vrtnje kukovima koju je netom upriličila, pustila je božanski ili anđeoski glas zapjevavši I Dreamed a Dream i tako ušla u povijest. Na toj istoj pozornici, ili barem nekoj sličnoj, poznat, i uspješan, postao je i Paul Potts, prodavač mobitela koji je dosanjao san da postane operni pjevač. Njegova priča, s puno dodirnih točaka sa Susaninom, i također dirljiva, ipak nije dosegla ni približno tako "tešku" konzumaciju i slavu. Susanin video pogledan je, od 11. travnja ove godine, više od 30 milijuna puta. Ona nema iskrivljene zubiće kao Paul Potts i nema zadršku u nastupu kakvu ima on, ali ima svoju jedinstvenu priču: ona je, kao osoba s blagim oštećenjem mozga, čitav život podnosila podsmješljivost svoje okoline, zvali su je "tromom" i "glupavom", kao takva je opstajala u svome malom selu, i čitavoj kolekciji takvih sela, kao brojni drugi nevidljivi primjerci takvih društvenih otpadaka i "oštećenja" – sama, unatrag devet godina s mačkom, blago tupog pogleda na stvari i osrednjih komunikacijskih vještina, u lošoj demode odjeći, čudnih manira kad je u stanju uzbuđenosti i sreće, bez muža i bez djece, moguće i bez prijatelja, a svakako bez poslovnih partnera. "Unemployed, 47" Susan počela je živjeti svoj san i to je ganulo ljude diljem svijeta, među kojima je velika većina njih u daleko boljoj životnoj situaciji nego što je ona sama. Iako se može činiti kao sažaljenje, ili jeftina patetika, brojni ljudi tvrde da su istinski ganuti njezinom hrabrošću i pokazanim talentom te čitavom pričom vezanom uz nju – tužnim životopisom i iskreno otpjevanom pjesmom, ujedno pjesmom o vlastitom životu, rekli bi romantici.
Ipak, ova lijepa priča, oko koje sam u stanju osjetiti barem dobar dio ushita kao i simpatizirati glavnu protagonisticu, u stvari je reality show. Svi kao da su to zaboravili, i svi su odjednom ludi za Susan. A to je znak ultimativne, da upotrijebim tu u nas popularnu riječ, pobjede reality formata nad stvarnošću. Zaboravlja se, ako i jesmo "naprosto" ludi za Susan, da se "show" nastavlja, za Susan, ali i za nas, jer ćemo sve njezine daljnje korake imati priliku gledati. I tako ćemo otkriti da nismo naprosto ludi za njom, nego smo ludi za gledačinom, barem bi to tako bilo u jednoj jako ciničnoj verziji. Hoće li se Susan poljubiti, hoće li naći životnog ili ikakvog partnera, hoće li što potpisati, hoće li počupati obrve, što će i kada i kako odgovoriti na ponudu iz industrije porno-filmova, onu o prvom seksu ikad, i to odmah pred kamerama, tko će se sve reklamirati uz nju i hoće li njezini novi životni suputnici postati statisti u reklamama (kao u Trumanovom showu), hoće li se održavati kastinzi za uloge, hoće li netko iz Hrvatske intervjuirati Susan ili postati poznat (i) zbog nje, a ne samo po svojoj poznatosti. Naravno, to ne znači da će svatko od nas uživati u svakom od tih detalja, ali govorim o fenomenu, a fenomen, za razliku od slučaja, ima svoje postojanje mimo, onkraj nas. Nadišao nas je. Na nama je da pazimo kako ga formiramo, ali stvar izmiče kontroli: nemoguće je biti dovoljno oprezan, ili suspregnut, kad se razmaše medijska mašinerija.
Pozitivno u svemu je da će milijuni ljudi diljem svijeta imati svoju uzdanicu, topao, ljudski, životan primjer uspjeha i onog da je "malo za sreću potrebno", kao i pozitivnog revanšizma - svi mi ćemo se kolektivno osvetiti svima koji su se nama rugali kao djeci. Negativno, ako takvo što postoji, će biti u neizvjesnosti hoće li Susan, i kada i kako, poput Trumana Burbanka, iz filma, otkriti gdje su fizičke, i simboličke, granice studija u kojemu sada živi 24/7 i koji se zove selebritetnost. Priprosta i draga žena, blago umno onemogućena, ispod obrva koje je, kako čitamo u vijestima, dala počupati i tako ipak pokleknula mitu o (komercijaliziranoj) ljepoti, ipak je "ona ista", još uvijek "stoji čvrsto na zemlji", kaže osoba koja joj je obrve počupala i promptno dala izjavu za medije. I što ako nam se sada ne svidi kakva je kad je "ista ona od prije"? Hoće li korporacija koja brine o njoj zaposliti savjetnike za imidž, za osobnost, za kretanje gradom? Kako gledati u fotoaparat, kako se smiješiti prolaznicima koji te prepoznaju, na kakve poslovne ponude (ne) pristajati, u svemu će se morati obučiti Susan, ne zato jer to sve ona ne bi mogla dokučiti sama (iako možda i ne bi), nego zato jer njezini zaključci možda neće biti najmudriji u danom trenutku, gledano u smislu uloženog – hoće li ju ikad zasmetati što je postala dio, ispada sad tako, cjelodnevnog šoua i hoće li u jednom trenutku odlučiti zaplivati tom umjetnom scenom, oceanom punim napasnika, podvući crtu i potrgati umjetne kulise, onako kao Truman. Kako njezin život ipak nije SF, iako možda jest drama i komedija, zanima me samo to hoće li ju smetati što je upala u to što je upala, u fenomen. Ili će guštati (ako će to biti u mogućnosti) što je, u svijetu u kojemu, prema Ivančiću recimo, na neki način manjka ironije i podsmješljivosti (zbog instant zvijezda koje to zaslužuju), postala savršeno sredstvo društvene (samo)ironije, udarac u gubicu dosadnim cinicima i, zahvaljujući pristupu "sve je ogoljeno, sve je jasno o meni", pobjednik u igri podsmjehivanja kao metode kontrole u uvjetima oskudice.
Enivej, svi jesu ludi za Susan, svatko iz svojih razloga. Prosječni čitatelj mega hita Mirjane Krizmanić, self helpa iz psihologije, dobar je kandidat za podebljavanje brojčine pod njezinim videom. Kandidat za kliknuti je i prosječan čitatelj knjige o Zlatku Sudcu, ali i gledatelj Pola ure kulture ili čitatelj Novog lista subotom, ili kolumnist Globusa ili Nacionala (u oba tjednika po jedan kolumnist u ovom tjednu podlegao je fenomenu i ušao u štetu, verbalno). Svi smo kliknuli sa Susan. Kaže Renato Baretić da smo kliknuli zbog jada i ružnoće oko nas, treba nam štogod drago, nevino i pozitivno, za promjenu. Možda smo kliknuli i zbog Trumana. Nakon tog filma bilo je nekoliko psihijatrijskih slučajeva u svijetu kada su neki ljudi imali osjećaj da žive u reality showu – većina nas, ili gotovo svi mi, srećom nismo blizu takve teorije urote, ali osjećamo sve ono što osjeća Susan: javnost ili izloženost javnosti naših najdubljih emocija, u izvana kontroliranim uvjetima. Ni jedan životopis, ni jedan nerealizirani talent, nikakav neugledan izgled, više nisu nužno predmet srama – Susan je sve odsramila, i svako najdublje previranje učinit će jednostavnim i – javnim. Možemo se sad slobodno opustiti i krenuti konačno živjeti onako kako smo oduvijek željeli: smijati se iako nismo najljepšeg osmijeha, igrati iako nam se smiju i unaprijed nas osuđuju na neuspjeh i – raditi ono što najbolje znamo i najviše volimo. Gospođa Susan, ako i zaglibi u raljama korporativističkih projekcija, svoj Trumanov proboj do kraja (ili početka) scene već je odradila, napravila je ono što je najviše htjela i što je osmislilo sve u njezinu životu, prema natrag i prema naprijed.
Ako netko još nije vidio ili želi još: video.
Fotke su iz showa, skinute s neta.
komentiraj (17) * ispiši * #
13
ponedjeljak
travanj
2009
Kako preživjeti vlastito vjenčanje: myasthenia gravis (preporuka za čitanje)
Iako ste navikli od mene čitati postove u kojima o nečemu tupim, u atmosferi kuckanja jajima odlučila sam, u biti i nisam odlučila nego mi je naletilo slučajno, malo okrenuti ploču. Htjela bih vam skrenuti pažnju na jedan blog na koji sam naišla pukom slučajnošću, klikajući nešto po Forumu.hr i naišavši tako na profil jedne korisnice gdje je bio link. Riječ je o blogu osobe koja boluje od bolesti koja se zove myasthenia gravis i koja manje ili više otežava život oboljelih, ovisno o stupnju. Odmah sam uočila sličnost između autorice bloga i sebe - ona, naime, također tipka "profesionalno", kako kaže, sa svih deset pristiju, dakle, gledajući u ekran, a ne u tipkovnicu. Tipkanje je barem zajednička motorička radnja, sredstvo rada, svih blogera - ujedinjeni smo barem po toj osnovi pa razmišljam da će se možda naći još netko kome će nešto značiti priča ove, pretpostavljam mlade ili ranosredovječne, osobe kojoj ta često korištena radnja u blogera i nije tako jednostavan zadatak, barem ne uvijek. Primijetit ćete na blogu da je riječ o osobi koja je puna duha, duhovita i, rekla bih, topla - s duhom se, bez nekakvog samosažaljevanja, osvrnula i na to kako prsti otkazuju suradnju i jedna ruka počne "lebditi" nad tipkovnicom, pa druga, i tako obična radnja tipkanja postaje težak rad, a ujedno i nastaje potreba da mozak popriča s tim neposlušnim dijelovima tijela (razgovor koji većina nas u svakodnevnim situacijama ni ne primijeti jer za takvim čim, uglavnom, nemamo potrebe).
Meni nije namjera biti patetična niti masirati vas s idejama što trebate ili ne trebate čitati ili misliti, ali prijateljski vam želim skrenuti pažnju pa čitajte i podržite ako vam je milo i drago end ol det. Možda ćete pronaći i nešto korisno za sebe, ova čudna i (valjda) rijetka bolest (nigdje na webu nisam našla konkretan podatak o broju oboljelih u Hrvatskoj i svijetu), ipak pogađa konkretne ljude i malo tko je spremno očekuje u svom životu - riječ je o bolesti koju karakterizira teška mišićna slabost, zbog blokade prijenosa podražaja sa živca na mišić, a razvija se najviše u trećem i četvrtom desetljeću života. Nešto korisno se može učiniti i za nekog drugog, možda za autoricu bloga ili za bilo kog tko boluje od takve ili sličnih bolesti, tako što ćemo, barem na tren, njihove probleme, ali i snažan duh, učiniti vidljivijim. Autorica je na jednom mjestu navela i da je iznenađena "nepopularnošću" bloga i neodazivanjem onih koji imaju istu bolest pa ovo možda barem malo pomogne da se ljudi pronađu i razmijene iskustva. S pisanjem bloga zastala u kolovozu prošle godine, no razlog je možda i u manjku reakcija zbog čega je blog izgubio svrhu. Ali ne znam... ostavljam da vrijeme pokaže. Blog nije, naravno, samo za oboljele, nego za sve dobronamjernike koji, recimo, žele kontemplirati o smislu života, ili uživati u autoričinim, ponavljam nimalo samosažaljevajućim ni patetičnim, već vrlo praktičnim, realnim i suvislim razmišljanjima o životu nam/joj svakidašnjem. Na primjer, kako preživjeti vlastito vjenčanje kad nisi siguran hoćeš li moći potpisati se na onaj papir koji se tom prigodom potpisuje... i kako je život lijep kad u tome uspiješ. To je korisno i za one koji vole jamrati i grintati, po defaultu, oko svega, čisto za ilustraciju drugačijeg pristupa stvarima oko sebe.
Eto, to bi bilo moje friendly lijino pismo za danas. Blog je na adresi: http://miasteniagravis.blog.hr/
Uživajte. I da, sretan vam Uskrs.
komentiraj (13) * ispiši * #
10
petak
travanj
2009
Nacionalizam i vjerništvo: racionalno iracionalnog
Naslov djeluje jako ambiciozno, moje namjere su malo manje takve. Pričala bih, ili pisala, ili bolje rečeno, igrala se s pretpostavkama i slagala skicu za jednu malu teoriju o osjećaju nacionalne pripadnosti te pripadnosti katoličkoj vjeroispovijesti u nas. Khm. Uz vašu pomoć, hopefully. Obožavam taj izraz „u nas“, on ovdje znači, naravno, u Hrvata, ali mi se baš taj izraz, kao ni bilo koju od permutacija, tipa rvat, 'rvat, arvat, ervat ili nešto takvo, nije dalo koristiti (što me ne sprječava, jasno, da ga usput spomenem – šta ti je pjesnička sloboda). Na sve ovo potaknula me izjava jedne internetske raspravljačice koju sam pročitala neki dan, a i općenito mi je tema jako draga. Da se mučim s vjernicima i vjernicima-lažovima, mogli ste primijetiti i u zadnjem postu o onom nesretnom sloganu kojega još valjda ribaju s tramvaja broj 14 u nekoj od lakirnica omiljenog nam gradskog prijevoznika. Pa sam tad pisala o stvarima koje svi primjećujemo, ali nas možda ne smetaju sve na jednak način: o dvostrukim standardima unutar svjetonazora jednog prosječnog ili zamišljenog vjernika. Dvostrukim standardima prema kojima jedna pravila vrijede kada je u pitanju navodno ugrožavanje ionako labavih vjerskih osjećaja, a druga kada je vjernik zabavljen svojim civilnim životom. Vjernici koji su to „za svaki slučaj“ i koji su sami skovali taj zanimljiv izraz-izliku, u stvari nisu vjernici, iako od samih vjernika (onih nešto refleksivnijih) nisam uspjela dobiti odgovor kakvi vjernici jesu istinski vjernici. I može li se uopće biti vjernik ukoliko vodiš uređen civilni život u društvu s primjesama tradicionalnog, modernog, postmodernog, šovinističkog, senzacionalističkog, konzumerističkog... ili, da bi postigao pravi odnos s transcedentalnim (da tako nazovem ono što nadilazi jadnost pojedinačnosti i uronjenosti u svakodnevno, ovdje i sada), moraš otići poput Edite Majić u samostan ili u kakvu drugu instituciju zatvorenog tipa. Ili je u redu imati nekakav kompromis, no tko onda određuje je li taj kompromis prihvatljiv – institucija (Crkva) ili pojedinac sam za sebe. Na ta pitanja nisam dobila odgovore, niti mi je itko bio spreman posvjedočiti kako vodi svoj život modernog vjernika, kojega se Crkva ne bi posramila i koji se ne srami Crkve kao izvorišta svoje vjerničke identifikacije. A baš bih rado čula autentične priče stvarnih ljudi vjernika koji bi imali volje razuvjeriti me da vjerništvo (da se tako izrazim) nije ništa drugo doli umatanje odgovornosti i slobodne volje u privlačan paket sudbinskog s gratis institutom ili institucijom oprosta. Bog je htio, kaže jedna takva predaja sudbinskog paketića, da su nacije ponosne i žive, i drugačije od drugih. Nacija, kao vrlo apstraktan pojam, postaje predmet osobne identifikacije pojedinca i to, zanimljivo, u produžetku vjerskog poslaništva svakog pojedinca na Zemlji, ili barem u ovom dijelu Zapadnog svijeta. Nacija i Crkva glume bonus jedno drugome u paketu sudbinskog, ispravnog i, last but not least, oprostivog i iskupivog. Razuman čovjek nema što proturječiti povijesnim, odvajkada prisutnim, drevnim kategorijama poput tih dviju, koje su svojim prisustvom već prirodna, samorazumljiva, definitivna stvar. Ovime što sam napisala naravno ne mislim iscrpiti povijesne i sociološke značajke jedne i druge institucije, ili tvorevine, već se samo malo igrati s razmišljanjem prosječnog (ili onog kojeg zamišljamo kao prosječnog) pripadnika, demografski gledano, većine u nas, da opet iskoristim taj famozni izraz.
Evo da pokušam biti malo praktičnija i konkretnija. Raspravljačica koju sam spomenula i čija me izjava potaknula na ovaj post, reče da u osjećaju da je Hrvatica, i katolkinja, postoji nešto čega se ne želi odreći. U smislu, osjećaj nacionalnog ponosa zbog uspjeha sportaša, što je konkretno bilo u pitanju, racionalno nije najuvjerljivija ni najlogičnija stvar, ali ga je dobro osjećati jer, ono, feels good. Jedan od mojih omiljenih autora, Tim Harford (Ekonomist na tajnom zadatku), u svojoj novoj knjizi Logika života, tumači da se prividno iracionalna ponašanja i pojave lako mogu posložiti u racionalan, protumačiv, logičan sustav. Primijenjeno na ovu temu, čini mi se da bi bilo moguće da iracionalno koje netko osjeća u sklonosti vjerskom (u smislu institucija, obreda, motiva) i nacionalnom, u stvari je racionalna odluka koju, iako nam se čini da je nismo donijeli (jer tim kategorijama obično počnemo pripadati samim rođenjem), biramo svojim načinom života, prešutnim konformiranjem s prevladavajućim načinom života okoline, te stavovima koji tvrde, ali više aksiomatski, sa sigurne udaljenosti ukusa većine. Iracionalan osjećaj ljepote pripadanja nekamo i racionalan zaključak da je takav osjećaj prirodan, ili prevladavajući, spašava nas od potrebe da se vlastitim primjerom, ili rječnikom, opravdamo ili predstavimo bilo kome. Jer, ne moramo se objašnjavati ako podržavamo stav koji prevladava, te je već zadobio status obilježja tla i kulture, trebamo se objašnjavati ako se ponašamo posve iracionalno u svijetu koji je racionalno iracionalan, dakle ako tvrdimo da stvari mogu biti, i jesu, drugačije nego što ih imamo predstavljene u kolektivnim simbolima, navadama i (re)produkcijama misaonog. Onaj, navodno od iscrpljenosti, umrli otac sociologije Émile Durkheim još je u devetnaestom stoljeću identificirao osnove društvene identifikacije i temelje toga mističnog osjećaja ponosa na stvari koje nisu naša zasluga, ali su „naše“. Njega je zanimalo što društva održava na okupu pa se sjetio i totema, obično materijalne stvari koja simbolizira zajedništvo. Recimo, lopta, ili, ako volimo šalu nastranu, plaće nogometaša ili način poslovanja klubova kroz recentnu povijest. Ima li ponos u vezi postignuća u kolektivnim sportovima kojime se predstavljamo kao nacija ikakvu dodirnu točku s informacijama o tome kako takvi sportovi funkcioniraju u realnosti, u onom nesportskom dijelu. Ili se po takvim stvarima čeprka samo ako si novinar, politolog, sociolog, cinik te, u narodu, periodično, zbog, nedajbože, nezadovoljstva/nezadovoljenosti (kolektivnim) rezultatom.
Enivej, i ja volim lopte, i zelene travnate terene, i šarena jaja, i ja sam čovjek, ali ova tema, koja ovdje nije ni izbliza iscrpljena, zaokuplja me čisto kao let slobodnu pticu. Da, da, jako smiješno, ta metafora i to sve, ali da znate da i ja želim znati korijene svoga iracionalnog, i svoje racionalno. Lako je vjerniku – učinili li, recimo, preljub, poželi muža tuđega, objasni to samome sebi lako: od krvi i mesa sam, na putu iskušenja, Bog me testira, moj grijeh, moj grijeh, oprost, hop, hop – nije bedast ni baš tako iracionalan taj vjernik. Lako je i iracionalnom nacionalistu – ljubit tlo po kojem se kotrlja lopta, prirodne ljepote, nacionalni parkovi, nacionalna televizija, sve ti se smiješa, više ne znaš jesi li Blanka Vlašić ili si Mirza Džomba (paziš samo da ne počiniš promjenu spola uzalud, protiv Boga je), Katja Kušec, Drago Celizić, društvo i priroda sjedinjeni na tlu malome, turisti za stereotipna podjebavanja, sve ih imamo, elemente – iracionalna ljubav prema „svome“ je tek racionalno prepuštanje čarima svakodnevnog života. I što sad? Pojma nemam, ali imam dojam da je bolje onima koji su u ovom tekstu nego onome tko ga je napisao. Autorica prosto nije dovoljno integrirana u prosječna društva, ni društvo, i ako pati, neka pati, posrijedi je ionako ta nekakva, kako da to nazovemo, neuroza u razmišljanju. Samo stotinjak godina prije ovog mog neuroznog, ili nervoznog, ispada onaj otac psihoanalize, Freud, pokušao je otkriti, osim penisa, kolektivno u nesvjesnom pojedinca – u pojedinki tad je pronađena histerija. Još ću malo razmišljati kud je povijest krenula od onda i jesu li ove modernije izvedenice konformiranja olakšale ili otežale ono što je tada mučilo Freudove pacijentice – potisnutu potrebu za samorealizacijom. Pa vam javim.
komentiraj (11) * ispiši * #
