Marketing
Nacionalizam i vjerništvo: racionalno iracionalnog
Naslov djeluje jako ambiciozno, moje namjere su malo manje takve. Pričala bih, ili pisala, ili bolje rečeno, igrala se s pretpostavkama i slagala skicu za jednu malu teoriju o osjećaju nacionalne pripadnosti te pripadnosti katoličkoj vjeroispovijesti u nas. Khm. Uz vašu pomoć, hopefully. Obožavam taj izraz „u nas“, on ovdje znači, naravno, u Hrvata, ali mi se baš taj izraz, kao ni bilo koju od permutacija, tipa rvat, 'rvat, arvat, ervat ili nešto takvo, nije dalo koristiti (što me ne sprječava, jasno, da ga usput spomenem – šta ti je pjesnička sloboda). Na sve ovo potaknula me izjava jedne internetske raspravljačice koju sam pročitala neki dan, a i općenito mi je tema jako draga. Da se mučim s vjernicima i vjernicima-lažovima, mogli ste primijetiti i u zadnjem postu o onom nesretnom sloganu kojega još valjda ribaju s tramvaja broj 14 u nekoj od lakirnica omiljenog nam gradskog prijevoznika. Pa sam tad pisala o stvarima koje svi primjećujemo, ali nas možda ne smetaju sve na jednak način: o dvostrukim standardima unutar svjetonazora jednog prosječnog ili zamišljenog vjernika. Dvostrukim standardima prema kojima jedna pravila vrijede kada je u pitanju navodno ugrožavanje ionako labavih vjerskih osjećaja, a druga kada je vjernik zabavljen svojim civilnim životom. Vjernici koji su to „za svaki slučaj“ i koji su sami skovali taj zanimljiv izraz-izliku, u stvari nisu vjernici, iako od samih vjernika (onih nešto refleksivnijih) nisam uspjela dobiti odgovor kakvi vjernici jesu istinski vjernici. I može li se uopće biti vjernik ukoliko vodiš uređen civilni život u društvu s primjesama tradicionalnog, modernog, postmodernog, šovinističkog, senzacionalističkog, konzumerističkog... ili, da bi postigao pravi odnos s transcedentalnim (da tako nazovem ono što nadilazi jadnost pojedinačnosti i uronjenosti u svakodnevno, ovdje i sada), moraš otići poput Edite Majić u samostan ili u kakvu drugu instituciju zatvorenog tipa. Ili je u redu imati nekakav kompromis, no tko onda određuje je li taj kompromis prihvatljiv – institucija (Crkva) ili pojedinac sam za sebe. Na ta pitanja nisam dobila odgovore, niti mi je itko bio spreman posvjedočiti kako vodi svoj život modernog vjernika, kojega se Crkva ne bi posramila i koji se ne srami Crkve kao izvorišta svoje vjerničke identifikacije. A baš bih rado čula autentične priče stvarnih ljudi vjernika koji bi imali volje razuvjeriti me da vjerništvo (da se tako izrazim) nije ništa drugo doli umatanje odgovornosti i slobodne volje u privlačan paket sudbinskog s gratis institutom ili institucijom oprosta. Bog je htio, kaže jedna takva predaja sudbinskog paketića, da su nacije ponosne i žive, i drugačije od drugih. Nacija, kao vrlo apstraktan pojam, postaje predmet osobne identifikacije pojedinca i to, zanimljivo, u produžetku vjerskog poslaništva svakog pojedinca na Zemlji, ili barem u ovom dijelu Zapadnog svijeta. Nacija i Crkva glume bonus jedno drugome u paketu sudbinskog, ispravnog i, last but not least, oprostivog i iskupivog. Razuman čovjek nema što proturječiti povijesnim, odvajkada prisutnim, drevnim kategorijama poput tih dviju, koje su svojim prisustvom već prirodna, samorazumljiva, definitivna stvar. Ovime što sam napisala naravno ne mislim iscrpiti povijesne i sociološke značajke jedne i druge institucije, ili tvorevine, već se samo malo igrati s razmišljanjem prosječnog (ili onog kojeg zamišljamo kao prosječnog) pripadnika, demografski gledano, većine u nas, da opet iskoristim taj famozni izraz.
Evo da pokušam biti malo praktičnija i konkretnija. Raspravljačica koju sam spomenula i čija me izjava potaknula na ovaj post, reče da u osjećaju da je Hrvatica, i katolkinja, postoji nešto čega se ne želi odreći. U smislu, osjećaj nacionalnog ponosa zbog uspjeha sportaša, što je konkretno bilo u pitanju, racionalno nije najuvjerljivija ni najlogičnija stvar, ali ga je dobro osjećati jer, ono, feels good. Jedan od mojih omiljenih autora, Tim Harford (Ekonomist na tajnom zadatku), u svojoj novoj knjizi Logika života, tumači da se prividno iracionalna ponašanja i pojave lako mogu posložiti u racionalan, protumačiv, logičan sustav. Primijenjeno na ovu temu, čini mi se da bi bilo moguće da iracionalno koje netko osjeća u sklonosti vjerskom (u smislu institucija, obreda, motiva) i nacionalnom, u stvari je racionalna odluka koju, iako nam se čini da je nismo donijeli (jer tim kategorijama obično počnemo pripadati samim rođenjem), biramo svojim načinom života, prešutnim konformiranjem s prevladavajućim načinom života okoline, te stavovima koji tvrde, ali više aksiomatski, sa sigurne udaljenosti ukusa većine. Iracionalan osjećaj ljepote pripadanja nekamo i racionalan zaključak da je takav osjećaj prirodan, ili prevladavajući, spašava nas od potrebe da se vlastitim primjerom, ili rječnikom, opravdamo ili predstavimo bilo kome. Jer, ne moramo se objašnjavati ako podržavamo stav koji prevladava, te je već zadobio status obilježja tla i kulture, trebamo se objašnjavati ako se ponašamo posve iracionalno u svijetu koji je racionalno iracionalan, dakle ako tvrdimo da stvari mogu biti, i jesu, drugačije nego što ih imamo predstavljene u kolektivnim simbolima, navadama i (re)produkcijama misaonog. Onaj, navodno od iscrpljenosti, umrli otac sociologije Émile Durkheim još je u devetnaestom stoljeću identificirao osnove društvene identifikacije i temelje toga mističnog osjećaja ponosa na stvari koje nisu naša zasluga, ali su „naše“. Njega je zanimalo što društva održava na okupu pa se sjetio i totema, obično materijalne stvari koja simbolizira zajedništvo. Recimo, lopta, ili, ako volimo šalu nastranu, plaće nogometaša ili način poslovanja klubova kroz recentnu povijest. Ima li ponos u vezi postignuća u kolektivnim sportovima kojime se predstavljamo kao nacija ikakvu dodirnu točku s informacijama o tome kako takvi sportovi funkcioniraju u realnosti, u onom nesportskom dijelu. Ili se po takvim stvarima čeprka samo ako si novinar, politolog, sociolog, cinik te, u narodu, periodično, zbog, nedajbože, nezadovoljstva/nezadovoljenosti (kolektivnim) rezultatom.
Enivej, i ja volim lopte, i zelene travnate terene, i šarena jaja, i ja sam čovjek, ali ova tema, koja ovdje nije ni izbliza iscrpljena, zaokuplja me čisto kao let slobodnu pticu. Da, da, jako smiješno, ta metafora i to sve, ali da znate da i ja želim znati korijene svoga iracionalnog, i svoje racionalno. Lako je vjerniku – učinili li, recimo, preljub, poželi muža tuđega, objasni to samome sebi lako: od krvi i mesa sam, na putu iskušenja, Bog me testira, moj grijeh, moj grijeh, oprost, hop, hop – nije bedast ni baš tako iracionalan taj vjernik. Lako je i iracionalnom nacionalistu – ljubit tlo po kojem se kotrlja lopta, prirodne ljepote, nacionalni parkovi, nacionalna televizija, sve ti se smiješa, više ne znaš jesi li Blanka Vlašić ili si Mirza Džomba (paziš samo da ne počiniš promjenu spola uzalud, protiv Boga je), Katja Kušec, Drago Celizić, društvo i priroda sjedinjeni na tlu malome, turisti za stereotipna podjebavanja, sve ih imamo, elemente – iracionalna ljubav prema „svome“ je tek racionalno prepuštanje čarima svakodnevnog života. I što sad? Pojma nemam, ali imam dojam da je bolje onima koji su u ovom tekstu nego onome tko ga je napisao. Autorica prosto nije dovoljno integrirana u prosječna društva, ni društvo, i ako pati, neka pati, posrijedi je ionako ta nekakva, kako da to nazovemo, neuroza u razmišljanju. Samo stotinjak godina prije ovog mog neuroznog, ili nervoznog, ispada onaj otac psihoanalize, Freud, pokušao je otkriti, osim penisa, kolektivno u nesvjesnom pojedinca – u pojedinki tad je pronađena histerija. Još ću malo razmišljati kud je povijest krenula od onda i jesu li ove modernije izvedenice konformiranja olakšale ili otežale ono što je tada mučilo Freudove pacijentice – potisnutu potrebu za samorealizacijom. Pa vam javim.
Post je objavljen 10.04.2009. u 01:06 sati.