Marketing
Susan Boyle kao Truman Burbank
Trumana Burbanka, onoga kojeg u filmu Trumanov show glumi Jim Carrey, po rođenju usvoji korporacija, insceniraju smrt njegovog oca na "oceanu" zbog čega se Truman panično boji vode, čime će se dodatno osigurati da ne pobjegne iz studija u kojemu živi i koji je uređen kao obično, svakodnevno okruženje prosječnog čovjeka (kuća, ulica, ured...) i u kojemu, pred kamerama o kojima nema pojma, obavlja sve svoje aktivnosti, 24/7, od ustajanja iz kreveta ujutro do lijeganja u taj isti krevet, na kraju dana, s osobom koja, za potrebe korporacije i gledatelja, glumi njegovu suprugu. Ova SF "komedija" i drama iz 1998. bila je, sadržajno doduše višeslojan, filmski uvod u reality (stvarnosne) televizijske emisije koje će gotovo pa pokoriti televizijski format u 2000-ima. Dokumentarnost, autentičnost, stvarnosnost stila, prenošena do gledatelja u pravilu uživo, bez cenzure ili sa određenim uredničkim zahvatima, natjecateljski karakter, dovođenje natjecatelja u izazovne situacije, demonstriranje talenata, socijalnih vještina i, u pravilu, spremnost na izlaganje čitava sebe javnosti, neka su od obilježja većine reality emisija.
Paralelno, oblikovali su se i ogledi "spektakla" ovoga voajersko-ekshibicionističkog formata pa se tako, za jedan dio rijelitija, javlja teza o celebrities, odnosno selebritijima, koji su "poznati po tome što su poznati", a kojoj se najprije domislio Daniel Boorstin u svojoj knjizi The Image. A Guide to Pseudo-Events in America. Ta teza je bila izuzetno popularna kod domaćih sociologa, etnologa i drugih (na primjer, Sandija Blagonića), a među komentarima novijeg datuma nailazimo i na detekciju fuzije celebritetnosti i političkog svakodnevnog, pa čak i meta, jezika na primjeru kandidiranja Željka Keruma za gradonačelnika Splita, u kolumni Viktora Ivančića. Boorstin je umro 2004. i nije doživio rađanje i rast fenomena Susan Boyle. Nikako ne slučaja niti epizode rijelitija, već internetskog (nadtelevizijskog ili onkrajtelevizijskog) fenomena – događaja čije posljedice su dalekosežne i višeslojne, na razini poslovanja, kulture, svakodnevnog života. Da je poživio, za nju bi, čini se, morao osmisliti neki novi izraz.
Susan Boyle, već smo to toliko puta čuli zadnjih dana, kućanica je, ima 47 godina, živi sama, odnosno s mačkom (Pebbles), a na pitanje gdje živi odgovara, zastajkujući i hvatajući prikladan izraz, o predjelu koji je nešto kao "collection of villages" (selo West Lothian), nastupila je u šou Britain's Got Talent, i nakon uvodnog, za taj šou standardnog, obeshrabrivanja i neprijateljske i podsmješljive nabrijanosti strašno kritične publike i profi-žirija, stojeći na pozornici još blago rotirana od vrtnje kukovima koju je netom upriličila, pustila je božanski ili anđeoski glas zapjevavši I Dreamed a Dream i tako ušla u povijest. Na toj istoj pozornici, ili barem nekoj sličnoj, poznat, i uspješan, postao je i Paul Potts, prodavač mobitela koji je dosanjao san da postane operni pjevač. Njegova priča, s puno dodirnih točaka sa Susaninom, i također dirljiva, ipak nije dosegla ni približno tako "tešku" konzumaciju i slavu. Susanin video pogledan je, od 11. travnja ove godine, više od 30 milijuna puta. Ona nema iskrivljene zubiće kao Paul Potts i nema zadršku u nastupu kakvu ima on, ali ima svoju jedinstvenu priču: ona je, kao osoba s blagim oštećenjem mozga, čitav život podnosila podsmješljivost svoje okoline, zvali su je "tromom" i "glupavom", kao takva je opstajala u svome malom selu, i čitavoj kolekciji takvih sela, kao brojni drugi nevidljivi primjerci takvih društvenih otpadaka i "oštećenja" – sama, unatrag devet godina s mačkom, blago tupog pogleda na stvari i osrednjih komunikacijskih vještina, u lošoj demode odjeći, čudnih manira kad je u stanju uzbuđenosti i sreće, bez muža i bez djece, moguće i bez prijatelja, a svakako bez poslovnih partnera. "Unemployed, 47" Susan počela je živjeti svoj san i to je ganulo ljude diljem svijeta, među kojima je velika većina njih u daleko boljoj životnoj situaciji nego što je ona sama. Iako se može činiti kao sažaljenje, ili jeftina patetika, brojni ljudi tvrde da su istinski ganuti njezinom hrabrošću i pokazanim talentom te čitavom pričom vezanom uz nju – tužnim životopisom i iskreno otpjevanom pjesmom, ujedno pjesmom o vlastitom životu, rekli bi romantici.
Ipak, ova lijepa priča, oko koje sam u stanju osjetiti barem dobar dio ushita kao i simpatizirati glavnu protagonisticu, u stvari je reality show. Svi kao da su to zaboravili, i svi su odjednom ludi za Susan. A to je znak ultimativne, da upotrijebim tu u nas popularnu riječ, pobjede reality formata nad stvarnošću. Zaboravlja se, ako i jesmo "naprosto" ludi za Susan, da se "show" nastavlja, za Susan, ali i za nas, jer ćemo sve njezine daljnje korake imati priliku gledati. I tako ćemo otkriti da nismo naprosto ludi za njom, nego smo ludi za gledačinom, barem bi to tako bilo u jednoj jako ciničnoj verziji. Hoće li se Susan poljubiti, hoće li naći životnog ili ikakvog partnera, hoće li što potpisati, hoće li počupati obrve, što će i kada i kako odgovoriti na ponudu iz industrije porno-filmova, onu o prvom seksu ikad, i to odmah pred kamerama, tko će se sve reklamirati uz nju i hoće li njezini novi životni suputnici postati statisti u reklamama (kao u Trumanovom showu), hoće li se održavati kastinzi za uloge, hoće li netko iz Hrvatske intervjuirati Susan ili postati poznat (i) zbog nje, a ne samo po svojoj poznatosti. Naravno, to ne znači da će svatko od nas uživati u svakom od tih detalja, ali govorim o fenomenu, a fenomen, za razliku od slučaja, ima svoje postojanje mimo, onkraj nas. Nadišao nas je. Na nama je da pazimo kako ga formiramo, ali stvar izmiče kontroli: nemoguće je biti dovoljno oprezan, ili suspregnut, kad se razmaše medijska mašinerija.
Pozitivno u svemu je da će milijuni ljudi diljem svijeta imati svoju uzdanicu, topao, ljudski, životan primjer uspjeha i onog da je "malo za sreću potrebno", kao i pozitivnog revanšizma - svi mi ćemo se kolektivno osvetiti svima koji su se nama rugali kao djeci. Negativno, ako takvo što postoji, će biti u neizvjesnosti hoće li Susan, i kada i kako, poput Trumana Burbanka, iz filma, otkriti gdje su fizičke, i simboličke, granice studija u kojemu sada živi 24/7 i koji se zove selebritetnost. Priprosta i draga žena, blago umno onemogućena, ispod obrva koje je, kako čitamo u vijestima, dala počupati i tako ipak pokleknula mitu o (komercijaliziranoj) ljepoti, ipak je "ona ista", još uvijek "stoji čvrsto na zemlji", kaže osoba koja joj je obrve počupala i promptno dala izjavu za medije. I što ako nam se sada ne svidi kakva je kad je "ista ona od prije"? Hoće li korporacija koja brine o njoj zaposliti savjetnike za imidž, za osobnost, za kretanje gradom? Kako gledati u fotoaparat, kako se smiješiti prolaznicima koji te prepoznaju, na kakve poslovne ponude (ne) pristajati, u svemu će se morati obučiti Susan, ne zato jer to sve ona ne bi mogla dokučiti sama (iako možda i ne bi), nego zato jer njezini zaključci možda neće biti najmudriji u danom trenutku, gledano u smislu uloženog – hoće li ju ikad zasmetati što je postala dio, ispada sad tako, cjelodnevnog šoua i hoće li u jednom trenutku odlučiti zaplivati tom umjetnom scenom, oceanom punim napasnika, podvući crtu i potrgati umjetne kulise, onako kao Truman. Kako njezin život ipak nije SF, iako možda jest drama i komedija, zanima me samo to hoće li ju smetati što je upala u to što je upala, u fenomen. Ili će guštati (ako će to biti u mogućnosti) što je, u svijetu u kojemu, prema Ivančiću recimo, na neki način manjka ironije i podsmješljivosti (zbog instant zvijezda koje to zaslužuju), postala savršeno sredstvo društvene (samo)ironije, udarac u gubicu dosadnim cinicima i, zahvaljujući pristupu "sve je ogoljeno, sve je jasno o meni", pobjednik u igri podsmjehivanja kao metode kontrole u uvjetima oskudice.
Enivej, svi jesu ludi za Susan, svatko iz svojih razloga. Prosječni čitatelj mega hita Mirjane Krizmanić, self helpa iz psihologije, dobar je kandidat za podebljavanje brojčine pod njezinim videom. Kandidat za kliknuti je i prosječan čitatelj knjige o Zlatku Sudcu, ali i gledatelj Pola ure kulture ili čitatelj Novog lista subotom, ili kolumnist Globusa ili Nacionala (u oba tjednika po jedan kolumnist u ovom tjednu podlegao je fenomenu i ušao u štetu, verbalno). Svi smo kliknuli sa Susan. Kaže Renato Baretić da smo kliknuli zbog jada i ružnoće oko nas, treba nam štogod drago, nevino i pozitivno, za promjenu. Možda smo kliknuli i zbog Trumana. Nakon tog filma bilo je nekoliko psihijatrijskih slučajeva u svijetu kada su neki ljudi imali osjećaj da žive u reality showu – većina nas, ili gotovo svi mi, srećom nismo blizu takve teorije urote, ali osjećamo sve ono što osjeća Susan: javnost ili izloženost javnosti naših najdubljih emocija, u izvana kontroliranim uvjetima. Ni jedan životopis, ni jedan nerealizirani talent, nikakav neugledan izgled, više nisu nužno predmet srama – Susan je sve odsramila, i svako najdublje previranje učinit će jednostavnim i – javnim. Možemo se sad slobodno opustiti i krenuti konačno živjeti onako kako smo oduvijek željeli: smijati se iako nismo najljepšeg osmijeha, igrati iako nam se smiju i unaprijed nas osuđuju na neuspjeh i – raditi ono što najbolje znamo i najviše volimo. Gospođa Susan, ako i zaglibi u raljama korporativističkih projekcija, svoj Trumanov proboj do kraja (ili početka) scene već je odradila, napravila je ono što je najviše htjela i što je osmislilo sve u njezinu životu, prema natrag i prema naprijed.
Ako netko još nije vidio ili želi još: video.
Fotke su iz showa, skinute s neta.
Post je objavljen 25.04.2009. u 04:37 sati.