Iako ste navikli od mene čitati postove u kojima o nečemu tupim, u atmosferi kuckanja jajima odlučila sam, u biti i nisam odlučila nego mi je naletilo slučajno, malo okrenuti ploču. Htjela bih vam skrenuti pažnju na jedan blog na koji sam naišla pukom slučajnošću, klikajući nešto po Forumu.hr i naišavši tako na profil jedne korisnice gdje je bio link. Riječ je o blogu osobe koja boluje od bolesti koja se zove myasthenia gravis i koja manje ili više otežava život oboljelih, ovisno o stupnju. Odmah sam uočila sličnost između autorice bloga i sebe - ona, naime, također tipka "profesionalno", kako kaže, sa svih deset pristiju, dakle, gledajući u ekran, a ne u tipkovnicu. Tipkanje je barem zajednička motorička radnja, sredstvo rada, svih blogera - ujedinjeni smo barem po toj osnovi pa razmišljam da će se možda naći još netko kome će nešto značiti priča ove, pretpostavljam mlade ili ranosredovječne, osobe kojoj ta često korištena radnja u blogera i nije tako jednostavan zadatak, barem ne uvijek. Primijetit ćete na blogu da je riječ o osobi koja je puna duha, duhovita i, rekla bih, topla - s duhom se, bez nekakvog samosažaljevanja, osvrnula i na to kako prsti otkazuju suradnju i jedna ruka počne "lebditi" nad tipkovnicom, pa druga, i tako obična radnja tipkanja postaje težak rad, a ujedno i nastaje potreba da mozak popriča s tim neposlušnim dijelovima tijela (razgovor koji većina nas u svakodnevnim situacijama ni ne primijeti jer za takvim čim, uglavnom, nemamo potrebe).
Meni nije namjera biti patetična niti masirati vas s idejama što trebate ili ne trebate čitati ili misliti, ali prijateljski vam želim skrenuti pažnju pa čitajte i podržite ako vam je milo i drago end ol det. Možda ćete pronaći i nešto korisno za sebe, ova čudna i (valjda) rijetka bolest (nigdje na webu nisam našla konkretan podatak o broju oboljelih u Hrvatskoj i svijetu), ipak pogađa konkretne ljude i malo tko je spremno očekuje u svom životu - riječ je o bolesti koju karakterizira teška mišićna slabost, zbog blokade prijenosa podražaja sa živca na mišić, a razvija se najviše u trećem i četvrtom desetljeću života. Nešto korisno se može učiniti i za nekog drugog, možda za autoricu bloga ili za bilo kog tko boluje od takve ili sličnih bolesti, tako što ćemo, barem na tren, njihove probleme, ali i snažan duh, učiniti vidljivijim. Autorica je na jednom mjestu navela i da je iznenađena "nepopularnošću" bloga i neodazivanjem onih koji imaju istu bolest pa ovo možda barem malo pomogne da se ljudi pronađu i razmijene iskustva. S pisanjem bloga zastala u kolovozu prošle godine, no razlog je možda i u manjku reakcija zbog čega je blog izgubio svrhu. Ali ne znam... ostavljam da vrijeme pokaže. Blog nije, naravno, samo za oboljele, nego za sve dobronamjernike koji, recimo, žele kontemplirati o smislu života, ili uživati u autoričinim, ponavljam nimalo samosažaljevajućim ni patetičnim, već vrlo praktičnim, realnim i suvislim razmišljanjima o životu nam/joj svakidašnjem. Na primjer, kako preživjeti vlastito vjenčanje kad nisi siguran hoćeš li moći potpisati se na onaj papir koji se tom prigodom potpisuje... i kako je život lijep kad u tome uspiješ. To je korisno i za one koji vole jamrati i grintati, po defaultu, oko svega, čisto za ilustraciju drugačijeg pristupa stvarima oko sebe.
Eto, to bi bilo moje friendly lijino pismo za danas. Blog je na adresi: http://miasteniagravis.blog.hr/
Uživajte. I da, sretan vam Uskrs.
Post je objavljen 13.04.2009. u 17:58 sati.