Slogan dostojan Zagreba (nastavak)

Ovaj post bi se mogao zvati i Kako se slagao Zagreb ili Kako se slagao Zagreb, kako hoćete. Tko laže u prije par dana proizvedenoj aferi uklanjanja slogana Bez boga, bez gospodara sa zagrebačkog tramvaja? Lažu oni koji su tražili da ga se ukine kao i oni koji su ga ukinuli. Tramvaj koji valjda još čuči u nekom od zagrebačkih spremišta za tramvaje i čeka skidanje neprikladnih sadržaja i prelakiravanje bio je na jedan dan medij poruke, kao što je svaki dan svaki od stotinjak tramvaja, koliko ih valjda prometuje gradom, prenosi neku od (prihvatljivih) poruka. Kako živimo u društvu zanimljivo mozaički složenom elementima od konzumerizma do (racionalne) posvećenosti svetačkom i slijeđenja posvećenog te (iracionalne) jeftine psihologizacije života i smisla kroz katoličke velike priče, zanimljivo je vidjeti kako se ti dijelovi mozaika slažu na stjenkama zagrebačkih tramvaja. Jer, možemo tvrditi da su tramvaj, ili tramvajski vozni park, vozni red, shema kretanja tramvaja, u bitnome povezani s pulsom gradskog života. Svojim ulascima, izlascima, komunikacijom, koncentriranjem oko tramvajskih stanica, građani tramvaju daju novu dimenziju, on više nije puko prometalo nego i simbol – grada, mobilnosti, dostupnosti, integriranosti, odnosa, reda, uspomena.





Puno nas sjeća se krmeljavih jutara i pospanih popodneva i večeri u drndavom tramvaju, skretanja i cijuka po tračnicama, sretnih, melankoličnih, anksioznih trenutaka iščekivanja dana u koji idemo ili rezimiranja dana koji je za nama u tih desetak, dvadesetak ili tridesetak minuta dok piljimo kroz prozor i gledamo kako se vani smjenjuju zgrade i ulice. Neki se građani sjećaju neudobnih tramvaja s drvenim sjedalima (nekad su svi tramvaji bili kao današnja uglasta dvanaestica), i plavih, neoslikanih tramvaja, te godina kada su se počeli uvoditi niskopodni tramvaji s tapeciranim sjedalima i kada su ulice preplavili šareni tramvaji oslikani reklamama. Neke reklame su bile takvih dimenzija da su im dijelovi prelazili rubove stijenki i protezali se po prozorima. Ti su uvijek bili poseban doživljaj. Jedna reklama, meni baš simpatična, sadržavala je slogan "Tko se vozi u ovom tramvaju, taj je u banani", "Ovaj tramvaj ide na banane", a Bananka (sjećate se, Bananko banana, moja je hrana?) na priloženoj ilustraciji na tramvaju konzumirao je majmun. Osim ovih, pobrojat ću još neke od reklamnih slogana i naziva marki koji su bili dostojni tramvaja i održali se na njima sve dok ih je naručitelj plaćao, a većina njih protezala je svoju poruku preko čitavog tramvaja, prednjeg dijela i kola, i, just for the record, nitko protiv njih nije protestirao, proglašavao ih infantilnima, neprimjerenima ili pretjeranima: Gogs – automat klub; Teško im je odoljeti – Bata; Za one s VEĆIM ambicijama – Libertas (većim izvorno naglašeno); Kika, a kamo drugdje!; Samsung – imate čaroban dodir; Više energije – Varta; Vivax – život je doma; Story – stvara ovisnost; Ornel – aphrodisiac; Lana (Jurčević) – pronađi me; Mango – Penelope (s otiskom usana glumice Penelope Cruz); Oglasnik Automoto – Diviti ću se vašem autu za novac; Max tv – fantastični svijet zabave; Lee – make history; Golden Sun Casino.

Što je medij tramvaj godinama poručivao stanovništvu grada Zagreba i okolice? Da je u redu, osim pisati i čitati nepismene i loše sročene slogane, kockati se, aludirati na veličinu muškog spolovila, prepuštati se seksualnom razvratu (jer za stvaranje djece afrodizijak u odjeći za dnevnu uporabu i nije prijeko potreban), uživati u erotiziranim fotografijama pjevačica i glumica te, za žene, i sam težiti takvom izgledu, preuzimati sudbinu u svoje ruke, težiti statusnim simbolima i novcu, pogoniti (vjerojatno suvišne) male kućanske aparate na baterije, ljenčariti kod kuće gledajući televiziju i to bez grižnje savjesti, listati novine s aktualnim tračevima i ne osjećati se loše ukoliko se tom grijehu prepustite ponovo i postanete ovisni. Gdje su u tim reklamama i prikladnim porukama za građane grada Zagreba naputci katoličke crkve? Ako je razumljivo da naputci crkve nemaju što raditi na tramvaju, i da u stvari nisu niti potrebni u svakodnevnom životu modernog građanina, zašto nije razumljivo da građane, ili većinu građana, vrlo vjerojatno ne smeta slogan osmišljen za društvenu akciju, provokaciju i razmišljanje koji glasi Bez boga, bez gospodara? Ili su se protiv tog slogana još i više od građana pobunili oglašivači koji žele gospodariti njima? I tko su uopće ti građani koji su se navodno bunili protiv slogana? Koliko ih je bilo i kakvog su profila bili? Jesu li ostavili svoje ime i prezime?







Čisto kao naputak za smjer razmišljanja o građaninu koji je mogao protestirati zbog slogana, pogledajte jedan primjer takvog ulaganja protesta.

Tako kaže uzrujani građanin vjernik. Ako je suditi po njemu, možda ima nade za zagrebačke tramvaje, i možda moj prigovor nakon nekog vremena više neće stajati. Katolici, kojih u Hrvatskoj ima oko 89%, ovakvim bi postupcima mogli spriječiti besramno reklamiranje proizvoda koji zagovaraju raskalašen, površan, preopušten, preraznovrstan i individualizirani lifestyle , sve čega se sami vrlo vjerojatno svakodnevno klone. Katolici moraju početi biti dosljedni, ako je u redu imati boga ili Boga za u crkvu, za pred rodbinom, za obrede života, seksualnog udruživanja i umiranja, i, što se voli reći, za svaki slučaj, u redu bi bilo zahtijevati da se s ulica grada uklone sadržaji koji osobu za svaki slučaj, ali ne slučajno, predanu takvom životnom odabiru, u stvari stalno odvraćaju od pravog puta: sadržaji koji pozivaju na ispijanje alkohola, slušanje svjetovne glazbe, gledanje seksa i života tuđeg na televiziji, trku za novcem i imanjem. Ljudi predani ispravnom životu imaju pravo to zahtijevati. I trebali bi to zahtijevati, ne samo onda kada se na tramvaju pojavi slogan kojeg ne razumiju i koji naizgled vrijeđa.

Ako ipak tvrdimo da većina ljudi koji se deklariraju kao katolici u Hrvatskoj nisu baš tako zagriženi vjernici i u stvari su tek obični ljudi, od krvi i mesa, koji piju, seksaju se, imaju ljubavnice, vibratore i hodočaste u kladionice, onda molim da se kaže tko su bili građani koji su protestirali protiv slogana Bez boga, bez gospodara, koji su se osjetili uvrijeđenima i da se utvrdi mora li grad Zagreb, i Zagrebački holding, voditi brigu o njihovim vrijednosnim orijentacijama. Ili se možda radi o tome, što mi se čini vjerojatnim, da je slogan uzburkao umove a da ni sami nisu znali zašto, nakon što je nekima od rukovodećih par građana svojim dojavama ubacilo bubu u uho, i slogan je počeo, odjednom (iako je uredno odobren, plaćen i instaliran na tramvaj) počeo djelovati kao nešto što će, nepotpisano i ne sasvim definirano i jasno sročeno, zbunjivati javnost, oglašivače i na mala vrata uvoditi nepotrebnu kompleksnost tamo gdje su stvari vrlo jasne: daj reklamu za konkretan predmet ili uslugu koju prodaješ, plati i vozimo ti je. S idejama odite na ulice, organizirajte tribine ili crtajte grafite. Ne zajebavajte umorne ljude u odijelima s velikim plaćama iz gradskog proračuna. Oni nisu zaposleni da misle.


Preporučujem pročitati
Nenad Veličković: Tramvaj zvani merkur
Bojana Genov: Tramvaj koji je ukinuo sekularizam
Apdejt /15. 03.:
Žarko Puhovski: Bog i tramvajdžija
Boris Dežulović: Bog je superjunak iz reklam

Fotke: jpg slogana Bez boga, bez gospodara preuzela sam s ZaMirZinea; fotka stotog tramvaja je autorski rad Gorana Mehkeka, Cropix; fotke dvaju tramvaja sa sloganima Ornela i Automoto oglasnika djelo su anonimnih forumaša sa Željeznice.net. Hvala, na zahtjev mičem i vraćam vlasniku.

Bez lanca

Nakon što sam, u sklopu izvanrednih okolnosti, danima slušala o psećim bolestima i kakama koje su "kašaste, ali ipak formirane" te se uredno, također izvanredno, vozila zagrebačkim tramvajem, plaćajući kartu putem mobitela, odahnem konačno u ovu utoračku večer, otvorim novine i imam što vidjeti. Čehok preskače zvanja, napreduje u profesuri a ne piše znanstvene radove, a s tramvaja su skinuli natpis "Bez Boga, bez gospodara". U prilogu prvom članku je Čehokova fotka di se sjuruje niz ulice biciklom u maniri i s frizurom Isusa, a u prilogu drugom članku fotka zagrebačkog tramvaja ali bez spornog natpisa (razumije se, koji novinar bi stigao u jednom cijelom danu, koliko je tramvaj s tim natpisom vozio ulicama grada, dokumentirati taj povijesni događaj) te nekoliko fotki autobusa, ili kako se već zovu ti kontinentalni trajekti (da parafraziramo neke zbilja simpatične radnike iz hrvatskih reality showova), koji su imali slične natpise, i kojih je navodno čak osam stotina u tom nečasnom stanju krstarilo prostorima Velike Britanije. Iz ZET-a su izjavili da natpis, kojeg je naručila i platila Ženska mreža, nije bio potpisan pa bi putnici i prolaznici mogli pomisliti da se radi o stavu te ugledne gradske firme, te da je stoga imao biti skinut. Čehok je isto nešto izjavljivao, ali ne pridajem značaj ičemu što on ima za reći. Sjećam se kako ga je jedna moja kolegica s faksa hvalila kao svoga srednjoškolskog profesora naglašavajući njegov neobičan izgled i izuzetno zanimljiv pristup materiji (filozofiji). I eto u što se pretvorio, jurca gradom biciklom, ne šiša kosu godinama usprkos, jedino što se za njega još može pozitivno reći jest da odolijeva trendovima. Sad je u modi biti ošišan kao Kerum ili Ante Gotovac, tako kažu. Ali oni su druga priča. Moja kolegica, koja je hvalila Čehoka, u međuvremenu je magistrirala na Sorboni, i prešišala Čehoka. Ja se više ne vozim tramvajem, a ni biciklom, i ja sam, eto, prevazišla Čehoka. Poznavala sam nekoliko ljudi koji su radili u ZET-u ili bili u srodničkim vezama s utjecajnim ljudima od tamo, sjetim ih se i pomislim, kako iz okruženja tako simpatičnih ljudi mogu poteći netolerantni potezi poput ovog o skidanju benignog natpisa postavljenog na tek jedan, jadnički, tramvaj u gradu Zagrebu. Iako u potpunosti razumijem da aura tih ljudi, u čije postojanje duboko vjerujem, nikako nije mogla utjecati na loše odluke upravljača ZET-a, zabavlja me večeras misliti na tako glupav način - a sve to zbog onih "kaka" i loših psihologizacija životinja i ostalih veterinarskih pitanja koje sam, kako sam spomenula, silom prilika, slušala zadnjih dana i koje su me, na neki način, oštetile. Obolila mi je aura od njih, znate. Listam dalje dnevne novine, onako kako je listao Malnar u Noćnoj mori (prikazuje li se to još?), i imam što vidjeti - ne samo da je natpis pogrešno protumačen kao napad na vjerske slobode građana skinut s tramvaja, nego se i zatvara azil za pse u Gračanima. Ima li boga? Ili Boga? Ne usuđujem se dalje listati, možda bi trebalo zabraniti tiskanje svih dnevnih novina jer proizvode loše vijesti i možda su bili u pravu oni građani s punim vjerskim slobodama koji su pokretali inicijative za čitanjem samo i samo dobrih vijesti - ja, kao građanka s tek djelomičnim vjerskim slobodama, djelomičnim jer sam među onima koje natpis na tramvaju "Bez Boga, bez gospodara" ne može uvrijediti, tek me može zabavljati, ne želim listati dalje ako u nastavku novina nema vijest da je isusoliki političar slijedio proceduru u napredovanju u karijeri kakva treba biti po propisu, ako nema dobrih vijesti o pravima napuštenih životinja, istih onih koje su napustili možda i ti isti uvrijeđeni građani koji su 4. ožujka nazivali dežurni telefon Zagrebačkog električnog tramvaja ne bi li upozorili na grubi propust u vidu ateističko-feminističkog slogana koji bez kontrole šeće tračnicama grada i bode oči svojim vapajem za pažnjom. Napušteni natpis s tramvaja stoji negdje u otpadu, Malnar i ja listamo, ja vjerujem u smislenost rasporeda psećih pišalina i kaka na javnom prostoru, ja želim biti prepoznata kao vjernik podjednako legitimnih uvjerenja poput uvjerenja onog tko je povijesnog četvrtog ožujka godine gospodnje ove u kojoj smo zvao broj telefona gradskog električnog tramvaja, istog onog kojemu sam nekoliko dana mobilnim putem plaćala daleko previsoku cijenu pojedinačne karte, pustit ću ovaj svoj post bez lanca nek se krčka u obilježavanju blogerskog elektroničkog prostora, i taman dok pokušavam okrenuti novi list dnevnog lista što ga imam ispred sebe, na dnu stranice, ispod vijesti o zatvaranju azila i posljednjem psu iz azila, bernskom planinskom psu Lufiju, koji (možda još uvijek) traži udomitelja, ugledam Njega. Slogan. Povoljan i slobodan. Tako piše. I traži partnera za spajanje. I tako piše. To je on, ne ovaj ispod, on je Malnarov, ovaj je samo moj i zove se Vipme broadband stick. Tako piše. Ipak ima boga, u pravu su naši sugrađani.