Bez lanca

Nakon što sam, u sklopu izvanrednih okolnosti, danima slušala o psećim bolestima i kakama koje su "kašaste, ali ipak formirane" te se uredno, također izvanredno, vozila zagrebačkim tramvajem, plaćajući kartu putem mobitela, odahnem konačno u ovu utoračku večer, otvorim novine i imam što vidjeti. Čehok preskače zvanja, napreduje u profesuri a ne piše znanstvene radove, a s tramvaja su skinuli natpis "Bez Boga, bez gospodara". U prilogu prvom članku je Čehokova fotka di se sjuruje niz ulice biciklom u maniri i s frizurom Isusa, a u prilogu drugom članku fotka zagrebačkog tramvaja ali bez spornog natpisa (razumije se, koji novinar bi stigao u jednom cijelom danu, koliko je tramvaj s tim natpisom vozio ulicama grada, dokumentirati taj povijesni događaj) te nekoliko fotki autobusa, ili kako se već zovu ti kontinentalni trajekti (da parafraziramo neke zbilja simpatične radnike iz hrvatskih reality showova), koji su imali slične natpise, i kojih je navodno čak osam stotina u tom nečasnom stanju krstarilo prostorima Velike Britanije. Iz ZET-a su izjavili da natpis, kojeg je naručila i platila Ženska mreža, nije bio potpisan pa bi putnici i prolaznici mogli pomisliti da se radi o stavu te ugledne gradske firme, te da je stoga imao biti skinut. Čehok je isto nešto izjavljivao, ali ne pridajem značaj ičemu što on ima za reći. Sjećam se kako ga je jedna moja kolegica s faksa hvalila kao svoga srednjoškolskog profesora naglašavajući njegov neobičan izgled i izuzetno zanimljiv pristup materiji (filozofiji). I eto u što se pretvorio, jurca gradom biciklom, ne šiša kosu godinama usprkos, jedino što se za njega još može pozitivno reći jest da odolijeva trendovima. Sad je u modi biti ošišan kao Kerum ili Ante Gotovac, tako kažu. Ali oni su druga priča. Moja kolegica, koja je hvalila Čehoka, u međuvremenu je magistrirala na Sorboni, i prešišala Čehoka. Ja se više ne vozim tramvajem, a ni biciklom, i ja sam, eto, prevazišla Čehoka. Poznavala sam nekoliko ljudi koji su radili u ZET-u ili bili u srodničkim vezama s utjecajnim ljudima od tamo, sjetim ih se i pomislim, kako iz okruženja tako simpatičnih ljudi mogu poteći netolerantni potezi poput ovog o skidanju benignog natpisa postavljenog na tek jedan, jadnički, tramvaj u gradu Zagrebu. Iako u potpunosti razumijem da aura tih ljudi, u čije postojanje duboko vjerujem, nikako nije mogla utjecati na loše odluke upravljača ZET-a, zabavlja me večeras misliti na tako glupav način - a sve to zbog onih "kaka" i loših psihologizacija životinja i ostalih veterinarskih pitanja koje sam, kako sam spomenula, silom prilika, slušala zadnjih dana i koje su me, na neki način, oštetile. Obolila mi je aura od njih, znate. Listam dalje dnevne novine, onako kako je listao Malnar u Noćnoj mori (prikazuje li se to još?), i imam što vidjeti - ne samo da je natpis pogrešno protumačen kao napad na vjerske slobode građana skinut s tramvaja, nego se i zatvara azil za pse u Gračanima. Ima li boga? Ili Boga? Ne usuđujem se dalje listati, možda bi trebalo zabraniti tiskanje svih dnevnih novina jer proizvode loše vijesti i možda su bili u pravu oni građani s punim vjerskim slobodama koji su pokretali inicijative za čitanjem samo i samo dobrih vijesti - ja, kao građanka s tek djelomičnim vjerskim slobodama, djelomičnim jer sam među onima koje natpis na tramvaju "Bez Boga, bez gospodara" ne može uvrijediti, tek me može zabavljati, ne želim listati dalje ako u nastavku novina nema vijest da je isusoliki političar slijedio proceduru u napredovanju u karijeri kakva treba biti po propisu, ako nema dobrih vijesti o pravima napuštenih životinja, istih onih koje su napustili možda i ti isti uvrijeđeni građani koji su 4. ožujka nazivali dežurni telefon Zagrebačkog električnog tramvaja ne bi li upozorili na grubi propust u vidu ateističko-feminističkog slogana koji bez kontrole šeće tračnicama grada i bode oči svojim vapajem za pažnjom. Napušteni natpis s tramvaja stoji negdje u otpadu, Malnar i ja listamo, ja vjerujem u smislenost rasporeda psećih pišalina i kaka na javnom prostoru, ja želim biti prepoznata kao vjernik podjednako legitimnih uvjerenja poput uvjerenja onog tko je povijesnog četvrtog ožujka godine gospodnje ove u kojoj smo zvao broj telefona gradskog električnog tramvaja, istog onog kojemu sam nekoliko dana mobilnim putem plaćala daleko previsoku cijenu pojedinačne karte, pustit ću ovaj svoj post bez lanca nek se krčka u obilježavanju blogerskog elektroničkog prostora, i taman dok pokušavam okrenuti novi list dnevnog lista što ga imam ispred sebe, na dnu stranice, ispod vijesti o zatvaranju azila i posljednjem psu iz azila, bernskom planinskom psu Lufiju, koji (možda još uvijek) traži udomitelja, ugledam Njega. Slogan. Povoljan i slobodan. Tako piše. I traži partnera za spajanje. I tako piše. To je on, ne ovaj ispod, on je Malnarov, ovaj je samo moj i zove se Vipme broadband stick. Tako piše. Ipak ima boga, u pravu su naši sugrađani.