Psiholozi ne žele da mislimo na tv-torticu

Sjećate se one, meni odlične, reklame "Nemoj misliti na Torticu"? Kad bi netko autora te reklame, a to je bio netko iz reklamne agencije Imago, ako se dobro sjećam, stavio na detektor laži, sigurno bi se ispostavilo da je istina da je time htio svome naručitelju pomoći u prodaji baš tog proizvoda, Tortice. I taj bi to sigurno i sam priznao, bez okolišanja, kao nešto posve razumljivo. Obmanjivanje ljudi temelj je kapitalizma. Naravno, svaka obmana ima i pravnu i ekspertnu regulativu iza sebe. Ponekad je granica legalnog, legitimnog i onog nedopustivog nejasna, ili kontroverzna. Oko takve granice javno se snebivaju, od danas pa sljedećih nekoliko dana, u građanskoj akciji koju u Zagrebu provode psiholozi, kojom se pokušava ljude potaknuti da paze što konzumiraju od televizijskog programa s idejom da su ti sadržaji štetni po psihu konzumenta. Povod za akciju je emisija Trenutak istine koju u najavi akcije ne spominju, ali je jasno da je riječ upravo o tome. Ta emisija izaziva kontroverze od početka prikazivanja i ljudi su istodobno zabavljeni i zbunjeni konstrukcijom čitavog šoua. Iskreno, mislim da je većina ljudi jedva dočekala takav tip emisije. A na neki način, među njima sam i ja. Naime, s tom emisijom nije problem što iskorištava ljude, kako sugeriraju psiholozi koji vode spomenutu akciju, nego je problem što je pokazala, na televizijskom ekranu, pred velikim auditorijem, na što je prosječni hrvatski građanin spreman da bi zadobio malo pažnje, zadovoljio ekshibicionističke porive i zaradio nešto novca.

Nakon što smo vidjeli u big brotherima i farmama koji tip ljudi je spreman pristati na kontrolirane uvjete u izolaciji da bi se, u konkurenciji raznovrsnih personalitija drugih sudionika, borio za neku pozamašniju nagradu, sad imamo priliku gledati koji tip ljudi je spreman izložiti svoje privatne podatke, neugode, traume i loša iskustva pred publikom i pokazati da uglavnom nije u stanju nadmudriti samoga sebe u pokušaju friziranja istine. I koji je to tip ljudi? Rekla bih, običan čovjek. Možda i prekaljeni igrači koji vole igre s novcem, koji se sigurno prijavljuju i na druge televizijske šouove, a ovaj im se činio kao vrlo jednostavan, ne zahtijeva čak ni znanje općih pitanja – dođeš i govoriš istinu (ionako ništa nije, smatraju oni, u eri big brothera, preintimno ili prediskreditirajuće) – i odeš s novcem. Ali, šou se za većinu pokazao kao tvrd orah – zahtijeva poznavanje samoga sebe. Je li možda to iziritiralo psihologe koji su pokrenuli ovu akciju? Ta emisija, ako ništa drugo, pored čisto voajerskog elementa za gledatelje, ima zanimljivu dimenziju da ljude tjera da se zamisle nad sobom i ljudima oko sebe. Odnosno, da se počnu igrati psihologa sa samim sobom i drugima (ako to već nisu do sad radili, a iz emisije se počesto pokazuje da je moguće da i nisu). Ne znam kako je emisija prošla u drugim zemljama (navodno se prikazuje u četrdeset i nešto zemalja) i je li tamo bilo reakcija psihologa i sličnih stručnjaka, ali mi je malčice smiješno da u eri sveopće komercijalizacije psihološkog (i socijetalnog) odjednom, baš nakon ove emisije, nastaje potreba za građanskom inicijativom kojom se poziva na "bojkotiranje reality showova, ponižavajućih kvizova te (!) vijesti iz crne kronike". Kakve veze vijesti iz crne kronike imaju s koncepcijom reality showa i kvizova koji "izvlače istinu" iz ljudi? Takve što crna kronika također u prvi plan stavlja talog ljudske psihe – sve ono gdje smo tanki. Nemogućnost kontrole, loše procjene, prelaženje granice, povređivanje drugih ljudi, rad protiv samoga sebe. Reality show sve to gurnuo je pred umornog gledatelja. Njega sad odjednom ne muče samo krediti i loši uvjeti na poslu, on se odjednom mora baviti i samim sobom – dok smo na televiziji gledali centraliziranije programe, psiha je bila više dio namještaja, a manje javno izložen dinamični proces, predstavljen za konzumiranje i - raspravljanje. Jer, možda suprotno od zaključaka psihologa koji su pokrenuli akciju, takvi programi potiču razmišljanje, o onome što gledamo i što se odvija na ekranu. Čak i ako potiču iziritiranost, jer i to je pokazatelj stava gledatelja. I to je više nego što mogu postići mozaične emisije s redom glazbenih brojeva, redom kulinarskih priloga i redom sportskih klipova, a kakve, prema pretpostavci, valjda ne izazivaju oštećenja psihe u gledatelja.

Sociološki gledano, reality je dinamičniji i daljeg dometa u komunikaciji gledatelj-program, program-društvo pa i gledatelj-društvo. Nekome je zanimljiv za gledanje, netko odustaje od gledanja, nekome se posve gadi, ali je sigurno da je zanimljiv za raspravu. Utoliko incijativa "protiv" jest pohvalna, ali je isključiva, jer unaprijed sve konzumente i sudionike takvih emisija trpa u koš zaglupljenih i iskorištenih te proglašava što je i kako potrebno misliti. A smiješna je utoliko što kao da je nastala nakon što je demonstrirano da naši sugrađani baš i nisu naročiti psiholozi. I nakon što je struka ostala na margini, van sustava. U Big Brotheru bi barem ona jedna psihologinja prodefilirala studijem jednom tjedno, ovdje sudionici šoua pokušavaju dokazati da su sami dobri psiholozi. I nema im tko pomoći nakon emisije, kažu pokretači akcije, nakon što pokažu da i nisu naročiti psiholozi, mogli bismo dodati. Misliti je pozitivno, imati svoj stav također, i tu se slažem sa svrhom akcije, no propisivati što se treba misliti o nečemu je podcjenjivački i nepoželjno. Je li glup onaj tko nakon reklame za Torticu zbilja i kupi Torticu? Je li nasamaren i je li reklama u stvari samo obmanjivanje gledatelja koji nakon šarene, duhovite prezentacije zbilja i požele proizvod koji je tako dobro reklamiran? I može li netko pojesti Torticu i ujedno imati stav o reklami za istu, ne čekajući da mu/joj psiholog na uputnicu izda objašnjenje na kojim mehanizmima u stvari počivaju reklame te da je pojesti Torticu u stvari dobro za Kraš, a loše za konzumenta? Ipak, u pravu su s tom inicijativom utoliko što će to biti prilika da se raznolikost stavova i konzumenata pokaže, još jednom, u javnosti. I da se počne raspravljati, a to mi, konzumenti i stručnjaci, najviše volimo. Pri raspravi smijete misliti na sve ono što vas privlači da gledate takve emisije, smijete imati svoj trenutak istine pa i kritičan stav o tome, dapače, i smijete još jednom pogledati ovu odličnu reklamu za Torticu.




(na ovaj post inspirirao me članak na Index.hr, moram biti poštena pa priznati)

O haraču za naivne autore

U svojoj subotnjoj kolumni u Jutarnjem listu Jurica Pavičić piše o izdavanju knjiga kao poduhvatu koji, ako je suditi po praksi nekih izdavača, nije još uvijek posve temeljen na tržišnim, liberalnim, principima. U priču je umiješan i stanoviti Valter Lisica, koji svojim prezimenom nemalo kompromitira jedan od mojih knjiški nadahnutih identiteta u virtualnom svijetu, onaj iz sintagme u mojoj e-mail adresi. Lija iz Ćopićeve basne koja je, za mene, u osnovi pozitivka, i ja, našle smo se identitetno i integritetno izazvane zbog podataka iznesenih u Pavičićevoj kolumni te u tekstu Adriane Piteša objavljenom također u Jutarnjem listu, a na koji se Pavičić zapravo i referira - Lisica, koji vrši dužnost predsjednika Zajednice nakladnika i knjižara i ujedno direktor izdavačke kuće Otokar Keršovani, navodno je od neetabliranog autora koji se na kraju požalio Jutarnjem, tražio novac za objavljivanje prve knjige. Sličan zahtjev, s nešto manjim iznosom u pitanju, ne više 30.000 nego 20.000 kuna, navodno je autoru ponovio i jedan drugi, manji, izdavač. Kaže Jurica Pavičić:

Kako je blog vrlo demokratičan i šarolik medij i nisam sigurna koji profil ljudi bi mogao zaviriti u ovaj moj post, dozvolite nekoliko pojašnjenja. Kolumnu je Pavičić napisao povodom gore linkanog teksta u kojemu Adriana Piteša iznosi informacije o praksi izvlačenja novca za izdavanje od autora ili autorovih sponzora, praksi koja je utvrđena u nekih izdavača. Da ne bi, dakle, bilo zabune, ne radi se o uobičajenoj praksi nego o izuzecima od pravila jer se većina izdavača ipak drži profesionalnog kodeksa i objavljuje ono što se urednički odabere, o vlastitom trošku. Pavičićev tekst je, pomalo senzacionalistički, usmjeren na lažnu sliku izdavaštva u kojoj iza reklamnih postera u veličini autora proviruju i takvi primjeri u kojima se autora ucjenjuje i ponižava. U opremi teksta je fotografija na kojoj se nalazi direktor i vlasnik Algoritma, što bi moglo upućivati na direktora i njegovu praksu (manje vjerojatno) ili na ukupnu sliku uznapredovale izdavačke branše, šljaštećeg, fejk kapitalizma, kako je naziva Pavičić, neuvjerljivu uslijed toga što ih u nazovi službenoj i od značaja organizaciji predstavlja lukavi Lisica, i uslijed postojanja nekih manjih izdavača kojima je takav nepošten oblik financiranja knjiga u stvari temelj postojanja (više vjerojatno).

Iako je zbilja neugodno čuti takve primjer, i takva praksa zaslužuje barem neslužbene sankcije, Pavičić se u stvari čudi k'o pura dreku. Meni, recimo, godinama, mislim početkom svake godine stiže obavijest da pošaljem svoje podatke kako bi me se uvrstilo u nekakvo who is who čudo, što bi se naposljetku trebalo uprizoriti u obliku nekakve knjige ili elektroničkog izdanja. Niti sam ikad pokušala poslati podatke i saznati koliko bih u stvari trebala platiti za to, niti mi takav postupak djeluje u startu uvjerljivo. Slično mislim da bi trebalo biti i s autorima. Bili anonimni ili ne, bili iz provincije ili ne, o kakvim se to autorima, umnim radnicima, radi koji se nisu u stanju raspitati kakva je inače izdavačka procedura te dobrano zaglibe u pregovaranje s izdavačem o cijeni izdavanja vlastite knjige? Zar takav zahtjev, postavljen od strane izdavača, ne djeluje u startu neobično? Izgleda da ne, kao što vjerojatno i danas ima ljudi koji šalju svoje podatke u who is who baze. Po principu "odabrali" smo vas, sad platite. Ovo, naravno, ne pišem u obranu izdavača s manjkom pristojnosti, nego u pokušaj obrane (ili razumijevanja) one druge strane – autora - koji kao da pokazuju da je okej biti nasamaren, a sve pod cijenu onog što je naveo Pavičić, dobivanja CIP zapisa u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, što je jedini službeni dokaz da ste knjigu uistinu i objavili (pa makar je i otisnuli digitalno u deset primjeraka). Pitam se, postoje li autori koji misle da je objavljivanje knjige stvar prestiža, stepenica za daljnje uspinjanje, dokaz o... (čemu)? Jer da ne postoje, izdavači koji sišu novac iz njih ne bi imali s kime poslovati. Polazim od sebe, radije bih, kad bih imala takvih ambicija, da me "otkrije" urednik, nego da se sama nudim ikome. Ali, obijati vrata da bi se objavilo knjigu pa čak i ako sami platimo objavljivanje iste? Razumijem obijanje vratiju da bi se dobilo posao, proširilo posao, zaradilo novac ili ponudilo rukopis, ali obijanje vratiju da bi se nekome dalo novac da bi se dobilo uvezeni primjerak izdanja vlastitog djela, možda i pod navodnicima, s naslovnicom, u uvezu koji ne nalikuje skroz na onaj iz papirnice, s imenom izdavača? I da bi se dobilo vritnjak nakon što knjige stignu iz tiskare i dobiješ paket s vlastitim primjercima. Možda se sad ja čudim kao pura dreku, ali meni taj način razmišljanja nije jasan. Nije kriva provincija koju spominje Pavičić što su autori neinformirani o praksi izdavača pa nelete na one koji ih, naivne, traže novac za objavljivanje, nego je provincijalnost u glavi autora na onom mjestu na kojemu se isti nije dogovorio sa samim sobom o sebi samome i smislu knjige kao medija općenito, pa misli da će uvezeni primjerak vlastitog nečega, nazovi djela, dovesti do čega, ugleda u mjesnoj zajednici, članstva u nekom društvu pisaca, lokalnom ogranku, pa će već to značiti da je uistinu pisac, kad ga već nitko nije prepoznao – izvana? Ne misle valjda da će ih to dovesti, samo tako, do druge knjige – jer onaj izdavač koji može izdati drugu knjigu, mogao je i prvu, da je u istoj nešto prepoznao. Na temelju sveg ovog pitam se u čemu je eventualna lažnost izdavačkog posla. Je li ona u izoliranim primjerima izdavača kojima treba za džeparac ili je u taštini, ponekad elitističkoj ponekad provincijalnoj, koju se u konačnici u tiskarama reže u određene formate, lijepi ili šiva i uvezuje za gradske knjižarske i privatne građanske izloge, one u vlastitom domu ili radnoj sobi na fakultetu ili lokalnom ogranku HEP-a, Hrvatske vodoprivrede ili matičnom uredu.

No, da se ovo ne bi pretvorilo u napad na sirote autore koji možda upravo provode besanu noć čekajući jutarnji autobus ne bi li se uputili u Zagreb, k "izdavačima", i nudili im svoje uratke strepeći od cifre koju će čuti, jasno ne onu za honorar nego za trošak objavljivanja, vratimo se još malo onim u osnovi razumljivim motivima autora da žele svoje uratke jednog dana vidjeti objavljene negdje, možda najprije u nekom časopisu, na blogu, pa u knjizi. Nekoliko blogera iz one starije generacije, prvog vala, blogera, objavilo je knjige koje su se pokazale uspješnima (Zrinka Pavlić, Igor Kokoruš, Damir Markulj, Dario Rukavina) - da dobar običaj, i dobri autori, još postoje, svjedoči i nedavni primjer blogera (Hybrida) o čijem objavljivanju knjige smo čitali na blogerskoj naslovnici. Neke od dobrih starih blogerskih knjiga nastale su tako da su autore prepoznali urednici, jedna ili dvije mislim da su pronašle put do objavljivanja obrnutim postupkom – ponudom izdavaču. (Platio nitko nije, prilično sam sigurna.) Te knjige su nastavile živjeti svoj život neovisno o blogu, barem to ja tako shvaćam, kao cjeline s novom strukturom, opremom, novim kanalima dolaženja do čitatelja. Ne smatram da ne bi trebalo razmišljati o objavljivanju vlastitih radova u knjizi, dapače, ali ne smatram ni da bi trebalo zanemariti druge oblike prezentiranja svojeg pisanja, kojih danas ima dovoljno u ponudi. Blog je savršen primjer dostupnog, i autorima i čitateljima, jednostavnog i jeftinog načina komuniciranja s publikom. Kako bi se nekome tko je godinama uspješno (samosvjesno) vodio svoj blog moglo dogoditi da ga onako nasamari neki izdavač? Blogovski mod prezentacije, osim što omogućava dobar fidbek o vlastitom radu, omogućuje i dobro informiranje i komunikaciju o objavljivanju – jedini tip autora kojeg ja mogu zamisliti, a kojeg bi oni zločestiji izdavači mogli nasamariti, su oni koji još pišu na pisaćoj mašini, misle da je urednik bradati gospodin u godinama u uredu s antiknim namještajem i ženskom sredovječnom tajnicom, u prostorijama u strogom centru grada. Kako ne vjerujem u postojanje takvih, i dalje se pitam tko su oni koji su ipak nasjeli ili samo pomislili da je par desetaka tisuća vlastitog novca ipak u redu cijena za dobivanje objavljene knjige. Možda oni koji žele knjigu iz krivih razloga? Ne znam koji su pravi razlozi, možda dugogodišnje, sustavno pisanje, odlična recepcija od strane ne samo desetero prijatelja nego šire, a možda i samo originalna ideja što i kako napisati, složiti u knjigu. Krivi razlozi bili bi u pokušaju da se knjigu dobije pod svaku cijenu, a proizlaze iz usporedbi s krivim ljudima, neimanja odmaka u odnosu na svoj rad i, možda, preuživljene konsumpcije raznih golih istina izdavanja, poput one o trendu izdavanja knjiga javnih, bitnijih ili marginalnijih, osoba, ili pak prerigidnog i malograđanskog shvaćanja knjige kao pokazatelja vrijednosti ili statusnog simbola. Dobar autor najčešće je i dobar urednik, a urednik je počesto nerealizirani, ali dobar, autor. Spajanja dobrih autora i urednika često su slučajna, i upravo fantastična u neslučajnosti tog slučaja, zajedničkog načina razmišljanja – koji novci, koje ucjene, kakvi samizdati. I dalje tvrdim, to se može dogoditi samo krajnje neinformiranima i neintegriranima, i onima s krivom vizijom knjige. Ako i jesu iz provincije – jer grad sam po sebi uistinu proizvodi brojnije mogućnosti umrežavanja - tu su mrežne pogodnosti interneta, bloga, foruma. Uz prave razloge za knjigu, to je dovoljno dobar preduvjet za ne biti nasamaren.