Ovaj post bi se mogao zvati i Kako se slagao Zagreb ili Kako se slagao Zagreb, kako hoćete. Tko laže u prije par dana proizvedenoj aferi uklanjanja slogana Bez boga, bez gospodara sa zagrebačkog tramvaja? Lažu oni koji su tražili da ga se ukine kao i oni koji su ga ukinuli. Tramvaj koji valjda još čuči u nekom od zagrebačkih spremišta za tramvaje i čeka skidanje neprikladnih sadržaja i prelakiravanje bio je na jedan dan medij poruke, kao što je svaki dan svaki od stotinjak tramvaja, koliko ih valjda prometuje gradom, prenosi neku od (prihvatljivih) poruka. Kako živimo u društvu zanimljivo mozaički složenom elementima od konzumerizma do (racionalne) posvećenosti svetačkom i slijeđenja posvećenog te (iracionalne) jeftine psihologizacije života i smisla kroz katoličke velike priče, zanimljivo je vidjeti kako se ti dijelovi mozaika slažu na stjenkama zagrebačkih tramvaja. Jer, možemo tvrditi da su tramvaj, ili tramvajski vozni park, vozni red, shema kretanja tramvaja, u bitnome povezani s pulsom gradskog života. Svojim ulascima, izlascima, komunikacijom, koncentriranjem oko tramvajskih stanica, građani tramvaju daju novu dimenziju, on više nije puko prometalo nego i simbol – grada, mobilnosti, dostupnosti, integriranosti, odnosa, reda, uspomena.
Puno nas sjeća se krmeljavih jutara i pospanih popodneva i večeri u drndavom tramvaju, skretanja i cijuka po tračnicama, sretnih, melankoličnih, anksioznih trenutaka iščekivanja dana u koji idemo ili rezimiranja dana koji je za nama u tih desetak, dvadesetak ili tridesetak minuta dok piljimo kroz prozor i gledamo kako se vani smjenjuju zgrade i ulice. Neki se građani sjećaju neudobnih tramvaja s drvenim sjedalima (nekad su svi tramvaji bili kao današnja uglasta dvanaestica), i plavih, neoslikanih tramvaja, te godina kada su se počeli uvoditi niskopodni tramvaji s tapeciranim sjedalima i kada su ulice preplavili šareni tramvaji oslikani reklamama. Neke reklame su bile takvih dimenzija da su im dijelovi prelazili rubove stijenki i protezali se po prozorima. Ti su uvijek bili poseban doživljaj. Jedna reklama, meni baš simpatična, sadržavala je slogan "Tko se vozi u ovom tramvaju, taj je u banani", "Ovaj tramvaj ide na banane", a Bananka (sjećate se, Bananko banana, moja je hrana?) na priloženoj ilustraciji na tramvaju konzumirao je majmun. Osim ovih, pobrojat ću još neke od reklamnih slogana i naziva marki koji su bili dostojni tramvaja i održali se na njima sve dok ih je naručitelj plaćao, a većina njih protezala je svoju poruku preko čitavog tramvaja, prednjeg dijela i kola, i, just for the record, nitko protiv njih nije protestirao, proglašavao ih infantilnima, neprimjerenima ili pretjeranima: Gogs – automat klub; Teško im je odoljeti – Bata; Za one s VEĆIM ambicijama – Libertas (većim izvorno naglašeno); Kika, a kamo drugdje!; Samsung – imate čaroban dodir; Više energije – Varta; Vivax – život je doma; Story – stvara ovisnost; Ornel – aphrodisiac; Lana (Jurčević) – pronađi me; Mango – Penelope (s otiskom usana glumice Penelope Cruz); Oglasnik Automoto – Diviti ću se vašem autu za novac; Max tv – fantastični svijet zabave; Lee – make history; Golden Sun Casino.
Što je medij tramvaj godinama poručivao stanovništvu grada Zagreba i okolice? Da je u redu, osim pisati i čitati nepismene i loše sročene slogane, kockati se, aludirati na veličinu muškog spolovila, prepuštati se seksualnom razvratu (jer za stvaranje djece afrodizijak u odjeći za dnevnu uporabu i nije prijeko potreban), uživati u erotiziranim fotografijama pjevačica i glumica te, za žene, i sam težiti takvom izgledu, preuzimati sudbinu u svoje ruke, težiti statusnim simbolima i novcu, pogoniti (vjerojatno suvišne) male kućanske aparate na baterije, ljenčariti kod kuće gledajući televiziju i to bez grižnje savjesti, listati novine s aktualnim tračevima i ne osjećati se loše ukoliko se tom grijehu prepustite ponovo i postanete ovisni. Gdje su u tim reklamama i prikladnim porukama za građane grada Zagreba naputci katoličke crkve? Ako je razumljivo da naputci crkve nemaju što raditi na tramvaju, i da u stvari nisu niti potrebni u svakodnevnom životu modernog građanina, zašto nije razumljivo da građane, ili većinu građana, vrlo vjerojatno ne smeta slogan osmišljen za društvenu akciju, provokaciju i razmišljanje koji glasi Bez boga, bez gospodara? Ili su se protiv tog slogana još i više od građana pobunili oglašivači koji žele gospodariti njima? I tko su uopće ti građani koji su se navodno bunili protiv slogana? Koliko ih je bilo i kakvog su profila bili? Jesu li ostavili svoje ime i prezime?
Čisto kao naputak za smjer razmišljanja o građaninu koji je mogao protestirati zbog slogana, pogledajte jedan primjer takvog ulaganja protesta.