18

ponedjeljak

svibanj

2009

Indeksiranje zbilje: što je vruće u medijima

U potpunosti sam demoralizirana izborima, žalosni izbor koji sam morala danas donijeti niti je u pravom smislu izbor niti sam ponosna na isti. Čulo se da je u nekim izbornim jedinicama izbor bio između starog i dokazano pokvarenog, no donekle iskusnog, i novooformljenog, ali politički, komunikacijski i jezično nepismenog. Strašan izbor. U Zagrebu je također izbor bio sjajan. Investitor u svemirske zahode i intelektualno-poslovnjačka elita lisičjeg osmijeha. U Splitu, teatar. Borbe na otvorenom, kovrčavi protiv ravnokosih, dovikivalo se, sigurno ima i gluhih. Rijeka skoro pa dosadna. Osijek božemesačuvaj, ako ću to komentirat moram spomenuti i gušterolikog, a to baš ne bih. Enivej, mene izbori sami po sebi ne zanimaju, koliko su mi povod za priču o stvaranju slike stvarnosti putem medija (o tome koliko publika u tome ima izbora nekom drugom prilikom). Na primjerima koje ću navesti, opća slika ima utjecaja i na aktualne izbore čiji rezultati u ovim trenucima kapaju i kompletiraju se, iz minute u minutu, a dijelom su u vezi i s općom dijagnozom stanja nacije. Što je opet, primijetit ćete, povezano s izborima, ili s neimanjem izbora. Ako vam nije jasno iz ovog kako sam ja to napisala (kao meni kad npr. čitam neke tekstove Miljenka Jergovića) posložite si sami navedene elemente u glavi pa vidite što vam ispadne.

Dakle, slika stvarnosti kako su je u proteklim tjednima indeksirali mediji:


Hrvati kao populacija koja izumire – u tekstu Merite Arslani u Jutarnjem listu saznajemo da živimo pet godina kraće nego što je prosjek u EU, a prosječna dob živućeg stanovnika Hrvatske je 40,6 godina, po čemu spadamo u najstarije populacije.

Kao ljubitelji nezdravog načina života i voditelji života na rubu, volimo jedni drugima od milja predbacivati poroke i nazivati se imenima. Npr. pušaču jedan, konzumentu droge jedan, fumeru. Nerijedak je slučaj da na ulici čovjek čovjeku dobaci: šta je, jednom nogom u grobu? Posebno iritantni mogu biti mladi koji svojom cikom, pjevanjem i energijom izazivaju starosjedioce – tako je u jednom dalmatinskom gradu prije nekoliko mjeseci bio slučaj da je iziritirani stariji ribar opalio pljusku mladoj djevojci, ujedno nekoj lokalnoj ljepotici. Neobične rezultate obijesnost mladih daje i u televizijskim showovima, kao kad je npr. mladi Goran Sabol uhvatio u đir starijeg Tarika Filipovića u 1 protiv 100 i zamalo primio, također, šamar! Dobro, bio je zbilja, navodno, iritantan. Znakovito je da se unutar sličnog generacijskog razreda, poroke uglavnom predbacuje oponentima, a između različitih generacijskih razreda dolazi do oponiranja u definiciji poroka. Primjer za prvi slučaj: Kerum: Tužit ću Ostojića jer me prozvao narkomanom.


Generacijsko-paradigmatski sukobi na pomolu: raznoliko snalaženje komentatora u praćenju studenskih prosvjeda, reminiscencije starijih (moćnih) generacija i pokušaj približavanja mladima kroz nove teorije mladenaštva.

Ponašanje mladih zahtijeva nove mentalne alate, nove paradigme – stariji komentatori moraju se početi snalaziti i zamijeniti uobičajeni diskurs novijim, teorije moći teorijama demokracije, klasični psihijatrijski kauč generacijskom psihologijom. Nekoliko kolumnista pokušalo je pratiti studentske prosvjede, s više ili manje uspjeha, a nastala je i jedna nazovi-polemika koja dijelom potvrđuje gornju tezu da je generacijsko nerazumijevanje ujedno i paradigmatsko nesnalaženje:

Ante Tomić u svojoj humoreski o generacijskom srazu, mentalitetu, idealizmu, borbi s vjetrenjačama u kolumni u Jutarnjem listu: Učiš li, Vedrane?
Milana Vuković-Runjić iz osobne perspektive o studentskim prosvjedima, s lica mjesta, ušla i odmarširala s FF, u Jutarnjem listu: Ja sam za bunt protiv neradne nedjelje.
Marinko Koščec u ozbiljnom, bezkompromisnom, mrvicu preukočenom, stilu odgovara Anti Tomiću i MVR, doduše ispravno upućujući na greške ili diskutabilne momente u tim kolumnama (Jutarnji list): Ako će Filozofski fakultet i dalje proizvoditi Tomiće, predlažem da ga se ukine
Srećko Horvat u Večernjem listu objašnjava pozadinu i agendu studentskih prosvjeda: Iza studenata ne stoji ni jedna politička opcija.
Srećko Horvat reagira na Antu Tomića i MVR u Večernjem listu: O blaženoj nezainteresiranosti hrvatskih spisatelja.
Ante Tomić odgovara Marinku Koščecu da se zajebavao, u Jutarnjem: Marinko, zašto si tako tupo doslovan?
MVR odgovara Marinku Koščecu, računajući malo: Teror manjine nad većinom skup je sport.

Usputno rečeno, Srećko Horvat je pripadnik mlađe generacije komentatora, u srednjim dvadesetima je.

U Jutarnjem listu paralelno odvija se obilježavanje 30 godina od pokretanja omladinskog lista Polet. Nižu se tekstovi starije garniture novinara, medijskih igrača, o značenju toga lista, generaciji koja ga ja stvarala, filozofiji koja je stajala iza svega (Ninoslav Pavić, Denis Kuljiš, Sven Semenčić...).

Supruga jednog od protagonista poletaraca, Nada Mirković, piše o psihologiji mladih i generacijskom nerazumijevanju u tekstu Djeca rata uzvraćaju udarac djeci cvijeća.


Međugeneracijsko ispipavanje odvija se u okruženju jednog (novog) napipavanja u širem kontekstu – na primjeru Glavaša, ranije spomenutog kao gušterolikog, komentatori uočavaju da Jugoslavija i nije toliko mrtva koliko se može činiti. Geopolitičke igre još su zanimljivije od generacijskih.

Ante Tomić tvrdi da Hrvatska i Bosna razmjenjuju lupeže i ubojice, u Jutarnjem. Na portalu Index.hr Viktor Ivančić daje još širu konstrukciju takvog trgovanja u tekstu Protokol dinarskih mudraca: Otkriven dokument o ustrojstvu tajne Jugoslavije. Pa vi vidite.


Neki slute da nešto ne štima "u narodu": postaje popularno reći da je nešto sociološki slučaj ili slučaj za sociologe.

U showu Zvijezde pjevaju Martina Tomčić iz žirija ocijenila je prije nekoliko tjedana da je visoki plasman voditeljice informativnih emisija Katje Kušec, usprkos njezinim ne baš sjajnim glazbenim izvedbama (među komentatorima uglavnom nazivanog revanjem), slučaj za sociologe. Večeras je Ivan Šiber, socijalni psiholog s Fakulteta političkih znanosti, u HTV-ovoj specijalnoj emisiji o izborima zaključio da je Kerumov uspjeh u Splitu sociološki slučaj. Molim lijepo.


Sreća i melankolija naizmjence: mediji vole (mi volimo) slučajeve nenadanog uspjeha malih ljudi, obične, obične, najobičnije ljude u čitavom rasponu situacija prikazane na televiziji, ili u medijima općenito. Plus komično – sve što ima prizvuk komičnog, lagano čak apsurdnog ili bizarnog, dobrodošlo je. Plus ono što je u potpunosti tabuizirano.

Kerum se kao čovjek od krvi i mesa pred očima javnosti pretvara iz tajkuna u politički objekt narodskog projiciranja. Večeras se vrlo nervozno, vrlo demagoški i prerazbarušenim stilom odnosio prema Mislavu Bagi u emisiji o izborima (na Novoj) koja ide uživo. Ne kažem da uživamo u tome, ali nam je jako zanimljivo kako on od trgovca postaje političar te kako se snalazi u tome, te koje emocije iz čitavog raspona (a posebno one koje po definiciji spadaju u "privatni prostor") pritom iskazuje. Mislav Bago ga je vrlo hladno i profesionalno hendlao (i to nas zabavlja). Susan Boyle iz dana u dan dobiva nove nasljednike: otkrivena je desetogodišnjakinja zadivljujućih pjevačkih sposobnosti. Nije smiješno, ali nas intrigira: osuđeni ubojica dvije je godine silovao vlastitu majku. Alexander Rybak, pobjednik Eurosonga, kaže da je idealan spoj norveške sreće i bjeloruske tuge. A Mariu, navodno najomiljenijem kandidatu showa Farma, zla sudbina navodno je obilježila djetinjstvo: Mario Mlinarić kao 11-godišnjak ostao bez majke jer ju je ubio njegov otac.



To je moj izbor za prvu ruku, mislim da ima nečeg indikativnog u svemu, i da ništa nije slučajno. Što vi mislite? Koje su još priče velike, od onih za velike, a da ste ih uočili u proteklim tjednima? Ili, što vas pali?

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>