22
srijeda
listopad
2008
Dosada ubija
Čitam vijesti o ubojicama Luke Ritza koje kažu da su ga ubili zbog čiste dosade. Vraćali su se s koncerta pa im palo na pamet tražiti prolaznike, iz štosa, kunu, dvije, te ih nalemati u slučaju da ovi ne pokažu suradnju. To je dobro za prije spavanja. Izađeš van, malo se zabaviš s prijateljima, a sa svima onima koji ti nisu prijatelji (a možda bi podsvjesno volio da ti još netko postane prijatelj) postupaš po nalogu sveg onog nerealiziranog u sebi - nalupaš ga/ju ako ti se ne nasmije, ako ti se nasmije, ili posve neovisno o smijehu. U Zagrebu je tako, slučajno, ubijen netko neovisno o smijehu, a u Vodicama je netko popio šamarčinu zbog previše smijeha. Tamo se nekakva miss ili pratilja od miss hihotala pod prozorom jednog ribara i zidara (2 u 1) te ju je ovaj, bivajući iznerviran mnogo od dosade nespavanja, malo nalupao. U Slobodnoj Dalmaciji odmah izašao članak s maštovitim prvim dijelom naslova: „Ne čuje dobro“. Jasno, miss ne čuje, jer je dobila po uhu, a gospodin s teškom rukom te je noći čuo i predobro, gledajući referentne vrijednosti prosječnog čovjeka, i bio slobodan, na dalmatinski način, to izraziti. Onaj dečko pak koji je ubio Kristinu Šušnjaru, tu se situacija sa sluhom obrnula, taj zbilja nije čuo dobro. Nije čuo ni za prava, ni za Europu, ni za svijet, ni za ostale šupljo-pune kategorije, nego lijepo djevojku pozove da se odveze s njime autom, onda se putem domišlja kako bi je obljubio (glupog li izraza), onda se domisli kako bi to učinio, ali mu plan loš jer ona, naime, dobro čuje te je čula i za vlastita prava pa se nije dala. Pa ju morao ubiti, zatući čime ono, ključem, polugom.
Svi oni su (bili) tako lijepi, a njihovim napadačima dosadno. Mogu zamisliti kako je to. Razmišljala sam ponekad kako je ljudima koji rade u trgovinama mješovite robe. Ne, nemojte misliti da imam predrasude, ne radi se o tome. Kasa, frižider, slaganje robe, zaprimanje, pozdravljanje kupaca pri dolasku i odlasku, smjene, odlazak kući, spremanje hrane, jedenje, gledanje u televizor, novine (ako). Predmet bavljenja na poslu: konzerve, paketi tjestenine, kutije keksa, zamrznuti proizvodi, salama. Preslagivanje, nadopunjavanje polica, vaganje, skeniranje na blagajni, stiskanje entera ili zelene tipke, pružanje računa. Plaćanje računa, dosada. Razmišljala sam ponekad i kako je mladim nezaposlenim ljudima. Završiš srednju školu, roditelji su ti, onako, ne baš zanimljivi i možda rade u trgovini mješovitom robom, mama je tužna i tradicionalna, otac je strog i pije, brat je diler i ima djevojku. A ti si sam, pored svih njih, i pored svih svojih prijatelja. Spavaš do 10 ili 11, jedeš, odeš malo van, nemaš za maks teve, buljiš u ekran, nemaš internet, isključilo ti telefon, nemaš novaca na mobitelu, žicaš, nemaš djevojku, izgledaš kao propalica, protiv svih si, nisi ni poput brata niti si kao kakva normalna sestra, koju ni nemaš. Ne znaš koliko ti se često pere roba, ne vidiš ni kad ni kako se odvija proces pranja iste, tek znaš da tu i tamo jest čista. Nije ti to ni bitno, tvoj život je vani. Bit će bolje kad izađeš i ostaviš za sobom starog koji srče juhu i potom hrče u naslonjaču, i majku koja poput sablasti prenaša lonce, lavore, deterdžente i vašeg kućnog mačka, i brata kojeg si vidio u prolazu kako stisnut hoda kao da nešto nosi ispod jakne. Vani ćeš već naći nekog kome ćeš se nasmijati u facu ili čija će te lijepa glava iritirati. Biti lijep, počešljane duge kose, skladnih crta lica i umiljat, dobro njegovan, obiteljski i na ostale životne načine, kao na primjer Luka Ritz, krajnje je iritantno. Takvu pojavu treba zatući, da se vidi krv. Jer on ne može biti od krvi, tako izgledom dražestan. Tako nenalik na dosadu u kojoj si svaki dan. Kad poteče krv, ili kad jaukne, ili kad pokuša pobjeći, znat ćeš da je ekšli živ, kao što je bio živ i onaj mačak kojeg si, kad si imao deset godina, bacio s petnaestog kata svoje zgrade ili mu ugurao petardu u analni otvor i zapalio je. Raspadanje života ubija dosadu.
Padanje djevojke na pločnik nakon što si je ošamario ubija osjećaj da si obično radno isprazno stvorenje, nevidljiva polupolitička životinja (polu jer vjerojatno nisi izašao za izbore, zadnjih nekoliko puta). Šiktanje krvi iz glave djevojke koja nije htjela surađivati u seksualnom smislu, istjerat će ti iz glave sve one djevojke koje su te odbile ili naprosto bivale nedostižnima. Dok si ti patio od dosade i eventualno čitao 24 sata. I tako svaki dan – 24 po 24. Život je kronično dosadan dućan mješovite robe, najčešće samo onaj mali lokalni, i najčešće s manjkom ključnih namirnica - treba ti i moraš ga prolaziti, i održavati, a tako ti se više gadi i osjećaš da više nemaš novaca za odlazak u isti. Ništa, krajnji je čas, ideš ti opet malo van, za zrak, razbistrit glavu, možda ti se stvari poslože, a možda uloviš kakvu mačku koja će se naći na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ako bude sreće, nitko neće saznati.
komentiraj (11) * ispiši * #
20
ponedjeljak
listopad
2008
Angeli, lisice i medijski pozitivci
Prošao sajam u Frankfurtu koji me prošlog tjedna ljutio, obilježilo ga je, dakako, moje odsustvo, a tamo je taj neki marginalac predstavljao hrvatsku kulturu. Umjesto da ja objasnim ljudima kako stvari stoje, barem u bekstejdžu. Ne znam hoću li se ovog tjedna uspjeti propisno razljutiti, a to mi ponekad dobro dolazi za pisanje novog teksta. Evo, pokušala sam odlaskom na Don Angelov blog, ali on je kršćanski pomirljivo 
prihvatio moju ne tako pritajeno agresivnu kritiku i zakinuo me za novi val ljutnje. Ako ovako nastavi, počet ću opet biti previše uviđavna i uljuđena, a tada sam, po svjedočenjima brojnih bliskih ljudi i općenito promatrača, najdosadnija.
Iz aktualnosti samo za vas izdvajam. U Jutarnjem listu nije lija, ali je Lisica, i to Valter - Branimira Lazarin propitala ga je zašto autori iz Hrvatske ne gostuju na Sajmu knjiga u Beogradu i ljuto izroštiljala njegovu tezu o "poznatim okolnostima" tog problema. Linkam pa čitajte o tome, ako vas zanima. To je ionako sve što mogu za danas jer sam, poslovično već, vrlo zaposlena. Hehe.
Još samo dvije pohvale. Petra Neuner, urednica trećeg dnevnika na omiljenom nam hateveu, zaslužuje za uvrštavanje priloga o položaju žene u redovima Katoličke crkve (kao institucije) o čemu će se raspravljati u okviru Biskupske sinode pred papom himself, na inicijativu časnih sestara. Fantastično. Drugo, index.hr zaslužuje za raspisivanje nagrade za informaciju o ubojici Luke Ritza. Briga me ako mislite da koriste taj slučaj za svoju promociju - to je časna i građanski odgovorna akcija, od strane onih koji mogu nešto poduzeti jer imaju alat u rukama. Zbilja fantastično!
komentiraj (9) * ispiši * #
15
srijeda
listopad
2008
Bombonijera kultura
Eto, vele da nas taj neki Gojko Borić predstavlja na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Nisam ja nikad čula za njega. Ali teško da i bih – dok se ja bavim marginalnim stvarima u kroejšiji, neki koji znaju posao i vrijede sunčaju tašte glave pod reflektorima sajma. Mnogi se i ošišaju samo za tu prigodu, tako sam čula. Red je pred stranjske ljude izaći oškublan, tako mislim da kažu Zagorci. Dok dudeki prave peneze u Zagrebu, muzioci izdavačkih krava dudara sišu nektar po Frankfurtu, trošeći te iste novce. Lako je za one koji o svom trošku idu tamo, brinu me sponzori, i sponzoruše. Te oni koji tamo idu iz proračuna. A ima i tih. Sponzorci navodno pristupne pregovore za avion kojime se za sat i nešto sitno stiže u impozantnu frankfurtsku zračnu luku počinju vršiti već nekoliko mjeseci ranije, po mogućnosti još u proljeće. Proračunski putnici jednom kad uđu u sustav, oni samo putuju, i putuju. U Frankfurt, London, Leipzig, Bolonju, svuda gdje su knjige. Ponekad nije moguće samo iz jednog izvora, jedne krave davatelja, poći (u punom, poželjnom, smislu riječi) nekamo pa se dobrovoljci traže na više strana, da ne bi usfalilo. To je posebno važno u jednoj zanimljivoj dimenziji sajmova knjiga, a to je kultura nošenja. Ne s tegobama i patnjom u svijetu, i ne nošenja paketa knjiga, nego robe, nošenja robe. Naime, priča se da se, na primjer, u Frankfurtu manijakalno zaobilazi sajam, a obilaze fensi dizajnerske trgovine. Te se satima kalkulira i promišlja bi li bilo bolje uzeti komad u ljubičastoj nijansi ili u plavoj te uz koje će sve artikle iz prethodnih sajamskih kolekcija pristajati nova investicija.
Vratimo se Gojku Boriću za kojega sam po prvi put saznala iz ovotjedne kolumne Borisa Dežulovića u Globusu. Taj neki kolumnist Fokusa da nas predstavlja u Frankfurtu. Pa neka, šta se tko ima tome čuditi. Svatko tko je ikad bio u Frankfurtu, na sajmu, zna na kakvu konzerviranu, nejestivu, splačinu to liči. Ali pri tome mislim samo na hrvatski štand, of kors. Dedeki iz bivših socijalističkih mastodonata defiliraju u jeftinim odijelima, gospođe stoje oko stola sa hranom i čuvaju je, a gospodične uvaženijim gostima na štandu donose piće za stol. I onda da je čudno što nas predstavlja ta neka peronospora s drvenim križem oko vrata. Nije. Meni je čudno kad čujem da je tamo išao netko normalan pa se uvijek pitam što li je tamo sve radio i, posebno, je li i koliko boravio na hrvatskom štandu. Kladim se da nađu zaklon u kutijici od štanda kakvog bosanskog, srpskog ili slovenskog izdavača, zamišljam da bi na nekom od tih mjesta moglo biti življe, i prozračnije. Iako možda ne bi odisalo prošlogodišnjim ulovom fine vunice i pamuka naših amebicioznih ljudi.
Čak me ni "tipični hrvatski intelektualac" Borić ne zanima toliko koliko me zanima kultura iz koje dolaze ti uzdanici, onako kako ju je skicirao taj naš iseljeni Dežulović. Kaže on da je B. najbolji predstavnik te "male provincijske, frustrirane, boležljive i plitke palanačke bombonijera-kulture". Na tragu Indeksa, Dijagnoze te svakodnevnih indeksa naše zbilje, zanima me sljedeće:
- Ako bombonijera-kulturu shvatimo kao tipičnu podmićivačku strategiju prosječnog Hrvata, može li se biti uspješan intelektualac ukoliko ne dajete i ne primate bombonijere, simbolički, doslovno, u ovom ili onom obliku?
- Ako bombonijera-kulturu shvatimo kao sinonim za malograđansku uljudnost i perfidnost, može li se ovdje uspjeti ukoliko, kao intelektualac, ne obrađujete ljude s moći i ne dodijavate im usiljenom ljubaznošću, jeftinim uvlačenjem te finim frazama koje dobro zvuče a malo znače, posebno dugoročno?
- Jesu li pojedine kategorije hrvatskih javnih djelatnika poput bombonijera? Pod istim nazivljem sakupljeno puno raznorodnih subjekata od kojih neki, ili mnogi, nikad ne demonstriraju, ili javnosti opravdavaju, zašto su nositelji tog nazivlja?
- I na kraju, biste li, da se bavite poslom koji nema nikakve veze sa znanošću ili teorijom, u korespondenciji u svome potpisu koristili titule poput dr. sc. ili prof.? Biste li se, u slučaju da to radite, osjećali kao da ste primatelju poruke dali bombonijeru upitnog roka trajanja s namjerom da vas upamti, da ga se dojmite, ali ne brinući hoćete li mu, tom suptilnom naznakom da ste intelektualni ili da ste, jednostavno, išli u školu, pokvariti komunikacijsku probavu?
Kao ljubitelj bombonijere, izražavam svoje nezadovoljstvo što je ista upotrijebljena u ovoj nesretnoj sintagmi, iako je tako sočno sjela na neka pitanja koja probavljam zadnjih dana. Ne samo da mi idu na živce skupljači robe po Frankfurtu i taj Borić (tko god on bio), nego sam dobila i to Pismo. Netko, kog osobno ne poznajem, uputio mi je pismo i iza mog imena i prezimena dodao: prof. Kako moj akademski status nije općepoznata činjenica, taj netko si je dao truda i podatak pronašao i upisao ga kao bitan pri adresiranju. Pretpostavljajući da je bitan meni, ili mi dajući do znanja da je bitan njemu? Ili, da je svejedno je li bitan meni, kad je njegov sustav definiranja bitnosti jači od mojega? On je, naime, višeg akademskog statusa nego ja. Mislite li da mi je htio nešto poručiti? Ili je samo neobazriv i neosviješten, odnosno malograđanski uljuđen, kao što bi bio kad bi pružao bombonijeru liječniku koji će mu upravo za svoju plaću koju uredno dobiva svaki mjesec pregledati pluća, ili uglednom izdavaču na službenom hrvatskom štandu na središnjem sajmu knjiga dok ga gospodična bez imena i titule ljubazno pita hoće li što popiti. A u pozadini se čitaju kolumne Gojka Borića, poznatog hrvatskog pisca.
komentiraj (9) * ispiši * #
14
utorak
listopad
2008
Stanka
Dragi ljudi, nemam puno vremena zadnjih dana i to stanje će se produžiti na još barem tjedan do dva. Zato vas slabo obilazim i njegujem. To, dakako, nije opravdanje što vi slabo obilazite mene, ali dobro... Imam za prijaviti nešto jako bitno, jednu stvar, a to bi bilo ovo plus ono što ću spomenuti nakon ovog. Dakle, gledala sam danas dok sam jela namaz od artičoke na kruhu, s filetom lososa pride, Panoramu, onu emisiju što obaviještava o regijama Hrvatske. I onda je bilo što, novinarka, autorica priloga o novom niskopodnom tramvaju koji vozi do Dupca, jedanaestici, kaže da su se novim primjerkom tramvaja prvi provozali gradski oci. Eto, to je već samo po sebi dovoljan razlog da svaka imalo intelektualna osoba otkaže pretplatu toj mrskoj državnoj instituciji. Mogla je ona to i pogrdno ili ironično reći, iako mislim da nije imala ni u primisli, ali u tom slučaju bi morala biti jako, jako ironična da joj prihvatim tu nebuloznu, ženopodrivačku, sintagmu. Tu se krije neprijatelj, kolegice i kolege, u nepažljivom, nepromišljenom i, samim time, nedovoljno ironičnom, korištenju terminologije. Tu emisiju treba zabraniti, a pretplata se s današnjim datumom treba ukinuti, barem u Zagrebu. U gradovima koji nemaju "oce", nego ravnopravna muško-ženska porodična rukovodstva, ti nek plaćaju pretplatu, ako hoće. Osim toga, ako mi je Bandić otac, molim da se počne ulagati u genetička istraživanja kako bi me se korigiralo još dok sam koliko-toliko predsrednjovječna.
Ovo s mojim godinama i nemilosrdnošću istih, posebno ako živite u Zagrebu gdje su vam konkurencija vitalni oci, podsjeća me na bankarska razvstavanja klijenata po dobi i reklamu jedne banke koju sam zapazila i koja gotovo da dokazuje da su reklame kreativna dobra, a ne samo mrski manipulativni zaglupljivači. Nije da promovira nešto posebno plemenitu aktivnost, odnosi se na stambeni kredit Splitske banke koji se zove, pazi ovo, Stanko, ali je dobro zamišljena i atmosferična. To je ona reklama s ljudima koji ne pripadaju u ambijent u kojemu su sve dok, naravno, ne kupe stan. Jeste li je primijetili? Reklama je dobra, ali pazite se, za svaki slučaj pročitajte i članak Dejana Jovića u današnjem Jutarnjem nazvan Velika Britanija na pragu Marxovih crnih prognoza i strahujte, nisu samo gradski oci, koji god grad da je u pitanju, nepozvani članovi naših familija.
komentiraj (5) * ispiši * #
11
subota
listopad
2008
Opća praksa
E, da. Zahuktalo se ovo s ubojstvom mlade odvjetnice. Čitam na forumu, pa na portalima raznim - te što je majka mislila kad je rekla da će moliti za ubojicu te što je prijateljica glumica dramatski izvela na sahrani te kako to momak misli da prije nje nije znao ništa te što li mu je onaj 888 u posljednjem pozdravu. Boli me glava više od aktualija. Idem malo na trivijalije. Gledala sam Big Brother, čovječe. Mnogo zanimljivo bilo. Rina duge kose da će se vratiti. Pa će da bude seksa, vele. Njezin mrkvasti, mnogo lepo građen dečko ali rijetke i ne naročito popularne boje dlaka, veli ne voli da ona tamo neka u kući psuje pa je nominira. Psuvanje, veli on, (razumije se da je "psuvanje" riječ koja dolazi od "psuje"), nije dobro. Ne. Psuvanje kvari mladež. Kad je oto-rino-rina vršila obavijesni razgovor s mišićem u njegovim gaćicama i priključivala ga na svoj poligraf, u nekom tamo eksterijeru, ne sjećam se dobro, dok su bili premazani blatom, čime li, to nije bilo tak kvarno, za usporedbu. I tak.
Nego, bio sabor danas, zasjedanje istog. Neću da pišem sabor velikim s, neću. Na drevnom redu, rolajz (nije tipfeler), veli Luka Bebić, postavljanje mladih ministara novih. U, kako se Šimonović lijepo smješkao u sabornici, što li godi kad te postavljaju, više nego da se postaviš. Davali izjavu novinarima aftervards, pa Šimonović bio jako crven (što li bi?) i umjeren, a Karamarko vrlo odlučan i smiren, lijepo reko da želi autonomiju u postavljanju ljudi. Tako treba. Ima i facu čovjeka koji zna što hoće, kako priliči, čak mi se čini da se u roku par dana vrlo postarao, što je također okej za muškarca na njegovom položaju. Šimonović k'o da ga škakljaju, sav napet i u iščekivanju sljedećeg reda prstiju. Ma, k'o neka ženska, nije ni čudo da mu je ona Vesna Pusić pohrlila čestitat nakon. Ono, valjda prva. K'o će nego svoj svome.
E, nemojte me krivo shvatit'. Pusić je moja miljenica (bez ironije), odnekad, posebno iz vremena dok se bavila pristojnim poslom kakvim se bave pristojni ljudi, za pristojnu plaću. Da, socijalno sam izazvana i zato ovo pišem. Neka, mislite što hoćete, ali bila je bolja prije. Ovo danas što je izgovorila na zasjedanju razočaralo me, vrlo, pa mislim, ako je bitno "odraditi" stvar, nek nasnime par potrebnih rečenica i nek' odu svi na ručak dok se snimka vrti za javnost, tu drevnu i dnevnu nebitnu kategoriju. Ovako zbilja vrijeđa mozak slušat za što narod plaća. Nisam slušala sve (pa kako ću baš sve, nemam strpljenja k'o da sam vasceo narod) ali, pobogu, samo onaj Čehok, regionalno izazvani, je, osim par očajnih budalaština o sretnim gradovima i uspješnim gradonačelnicima, te onima koji to za usporedbu nisu, pokušao zagrepsti i neku drugu razinu osim Europe, organiziranog kriminala te nasušne potrebe da se borimo, ili se barem trudio artikulirati te varijable tako da zvuče koliko toliko friško. Ono, borimo se, čime, borbom, kao takvom. Borimo se, bla, idemo ka, bla, nema više stubište, bla, uvaženi predsjedniče, još uvaženiji kolege, jebo vas, da, bla.
Ne znam, drevan mi je malo taj drevni red, jel, to jest odrađivanje istog, zar ne bi moglo malo modernije? Ono, alatom novijeg datuma. Recimo, analitikom, preciznim izražavanjem. Ne bi? A dobro, nećemo cjepidlačit. Za tu bijedu od plaće koju dobiju okej je i samo „zadnjih dana se priča o postavljanju novih ministara... (što slušateljstvo i komadi interijera u saboru dakako ne znaju pa je dobro u par rečenica ponoviti, uz dramatsku stanku nakon konstatacije) i mi u klubu hajenesa smatramo da je to korak prema pozitivnim promjenama“. Ono, za govornicom sam, iz haj-en-esa sam pa je dovoljno reći – haj, predsjedniče, haj, premijeru, haj, uvaženi kolege, it iz aj, haj. Onda malo gledajući samu sebe: haj tu ju ez vel. Onda uzvratno samoj sebi (čisto zbog zapleta): ar ju toking tu mi? I konačno zaključak koji je umorna nacija, prestrašena organiziranim kriminalom sa stubišta, čekala, oslabljenih intelektualnih sposobnosti od puno rada za malo novaca: ou haaaj evribadi. Ma sram vas bilo. Tome vas sociologija nije naučila. Ili pričajte konkretno, precizno, koncizno, a ako pričate nadugačko budite analitični, imaginativni i jebeno više recite nešto novo, ili se idite baviti tradicionalnim ženskim poslovima. Isto vrijedi i za muške kolege sa sličnim „problemčićem“. Ono, sisajte ili kukičajte. Votever.
Ma, vidite li vi to, dragi narode, šta učini politika od vrsnih teoretičara i istraživača, filozofa par excellence. I što učini filozofija donje glave od mrkvice. E, da je meni na teveju petkom, k'o što je nekad bilo, Emisija opće prakse, s ona četiri komada, ne bi se ja tu uludo filozofisala po internektaru. Ovako mogu samo reći, ajme meni!
komentiraj (5) * ispiši * #
08
srijeda
listopad
2008
Nova gastronomija
Jedem ja danas papriku, paradajz i svježi kupus s maslinovim uljem, octom s medom i preljevom s jogurtom pride, i mislim si kakva pomutnja i pomama je nastala zadnjih dana. Mediji i internet sadržaji su poput šarene salate, s mnoštvom spojivih, ili nespojivih, okusa, jestivijih ili manje jestivih kombinacija, ali izazovnih, oh, izazovnih tako... barem dok ih se ne proba. Sve ih imam, kako kaže ona visoka manekenka u reklami za paste za zube... sve ih moramo imati, i sve moramo probati s polica. Pišem to misleći o mješavini svakolikih plodova, medijskih i informacijskih, koja je nastala u nacionalnoj zdjeli nakon ubojstva mlade odvjetnice u ponedjeljak.
Pisanje o neupitno velikoj tragediji, ljudskoj i obiteljskoj, sa strukturnim podtekstom, da se tako izrazim, postalo je žestoko, dinamično, dramatično, duboko i sjecka se, sjecka. Sitnije, sitnije, mogao bi biti novi moto novinarstva. Pribori za jelo su rasprodani zadnjih dana po trgovačkim centrima, ako niste čuli... Uređivanje vijesti sigurno već dugo nije bilo zanimljivije. Ne dao bog razboljeti se u ovo doba kad se tako obilno objeduje. Situacija je toliko alarmantna da je danas, na neradni dan, dan neovisnosti (za koji su me još jučer neki bezbožnici uvjeravali da je ipak dan državnosti...) sve toliko ovisno o temi tjedna da urednici i voditelji mozaičnih, prema tome manje fokusiranih, emisija, moraju vapiti ozbiljnog izraza lica pred prestrašenim gledateljstvom. Tako je danas voditelj za kojeg mislim da se zove Jozo Barišić, onaj simpatični inače lik, vrlo ozbiljno, s teškom sumornošću u glasu i facijalnoj ekspresiji, upitao sugovornika nije li današnji praznik oštećen, podcijenjen, marginaliziran. Ne sjećam se što je sugovornik odgovorio, taman sam došla do vrlo sočnog dijela u salati (a mislila sam da sam dobro izmiješala sadržaje, c, c). Ne rugam se ja, da ne bi mislili, ne, čisto promatram, i u biti se slažem s mladim voditeljem, praznik je odjeban, u najmanju ruku, čak mu ni tugaljivo emitiranje legendi o tragedijama ratnih pogibija, u večernjem terminu na državnoj televiziji, nije naročito pomoglo. Ipak, evo upravo gledam, počinje Otvoreno, tema perspektiva Hrvatske, Hrvatska 17 godina nakon osamostaljivanja, između zahtjeva za pravnom državom i sklada s europskim državama, i mafijaških obračuna koji su, kako se kaže, svakodnevica. Konačno će holistička, pardon hloveristička, emisija zaokružiti sva bitna pitanja ovog tjedna i dana (usput rečeno, Bago bi to bagerom odradio, ovaj novi voditelj je manje napasan), da ne moram ja. Ili da ne moraju blogeri. I forumaši. I ostali akteri demokratičnih medija. Hahaha.
Ne znam jeste li, kad smo kod demokracije, primijetili diskurs koji se koristi kad se piše o slučaju mlade Hodak. Babinjak samo takav. Nisam sve čitala, ali bit će materijala za frazeološki rječnik. Ma ne, to je sve već u rječniku. Toliko potrošenih motiva. I ne samo u pisanju o slučaju, u samom slučaju, s druge strane. Zapaljene svijeće pred zgradom ubijene. Šačica ljudi u dva grada u Hrvatskoj te mali prst ljudi u dva druga grada u Hrvatskoj, okupljeni oko zapaljenih svijeća. Sanader. Posvuda Sanader. Trebalo bi rehabilitirati dosjetku jednog kolumnista, sad već ugasle kolumne: Sanadair – iliti, u ovom kontekstu: zrak koji udišete. Novinari, posvuda novinari. Mlade novinarke plavih kosa u kožnim jaknama koje intervjuiraju prehlađenog Bandića s provokativnim pitanjem „i onda, kaj, jel' još tvrdite da je ovaj grad siguran?!“, urednice primjerenih ili neprimjerenih izraza lica u televizijskim dnevnicima, građani daju izjave o osjećaju nesigurnosti, neispavanosti, kroničnom osjećaju da je tu nešto, nešto je. Svi znaju, nešto ne štima, ali sve je to još tamo negdje... neartikulirano i nesazrjelo. Smiješano, kao moje pisanje, uostalom.
Plus, kao da ni to nije dosta, sve skupa u jednoj magli od svjetske ekonomske krize. Opel i BMW nakratko obustavljaju proizvodnju. Erste banka ima krajnje stupidne reklame o rezanju kamata na kredite. Građani sad nisu samo na nišanu banaka, oni su uznici mafije, tajkuna i poludefiniranih mreža interesa i utjecaja. Kao da je to nešto novo. Mediji kuhaju u velikom kotlu. Svejedno je, babinjak stoji uz analitičke komentare, eseji uz financijska izvješća, istraživanje je li Hodak bila trudna uz interpretacije Sanaderovih poteza na BBC-u, reklama s naslovnicom 24 sata uz špicu Otvorenog, sve je relevantno (i sve, na neki način, i jest bitno, ili mu se približava) i sve se pretače, jedno u drugo. Možda to jest, posebno u kombinaciji s ekonomskim tsunamijem, kojega najavljuju, pokazatelj da dolazi vrijeme Građanina. Onih koji moraju misliti dok se miješaju sa svima i svime u kotlu. Sljedeća faza je da Hrvatska dobije svoga Colberta, onog koji će sve ismijavati, uključujući i samoga sebe. Ili to možemo tek nakon konačne otplate prvog velikog vala stambenih i ostalih životnih kredita, realiziranih nakon osamostaljivanja? I nakon konačnog, preciznog, usitnjavanja velikih tema. Nakon shvaćanja da političko ili građansko djelovanje nije tek tupo stajanje uz upaljene svijeće na kakvom gradskom trgu, jednom od četiri u kojima je to u Hrvatskoj uopće i moguće. Između dvaju češanja plikova na nozi dok stojimo u redu u banci, i tako svaki mjesec, mjesecima unatrag i puno, puno onih u perspektivi, za svaki od naših perspektivnih kredita.
komentiraj (7) * ispiši * #
