Točno u ponoć

Da, subota je navečer. Kasno je već, a ja još uvijek cuclam onaj neskafe koji sam smutila prije kojih dva i pol sata. Prije tog pocuclala sam već jednog tako da mi je ovo, razumjet ćete i sami, drugi. Tu i tamo čvaknem malo banane koja mi raspištoljena (odkorena) stoji na stolu. Na stolu i mirisna svijeća s božićnim aromama, koju sam našla na posebnoj polici u jednoj većoj Todorićevoj trgovini. Pisalo je "limited edition" pa sam uzela. Na televiziji Zoran Predin, "sonček je, i ti si skuštrana". Je, meni mrak pada na oči, i skuštrana sam. Ako to znači da sam raščupana. Ako ne znači, onda možda i nisam, ne znam...

Razrađivala sam večeras strategiju sutrašnjeg možebitnog šopinga. Svakako bi valjalo poći na neku od top destinacija u metropoli. U Začretje nema smisla, njih su mam zaprli. Razmišljam, kako već dugo nisam bila u šopingu te mi je sva garderoba duboko nereprezentativna za moju elegantnu osobicu, kakav ću stil odabrati novim šopingom te hoću li se uspjeti preobraziti u skladu sa svjetskom tugom i iskonskom ženstvenošću za koje sam u međuvremenu izgradila montirani kućerak u sebi. Gledam sad sjedobradog Akija Rahimovskog na teve, ma da, bit će i moj stil nešto za stare koke. Kad nemam mogućnosti pustiti sijedu bradu, niti ikakvu bradu, a i kosa nikako da mi posijedi, nadomjestit ću to kakvim odjevnim artiklom. Ali na biserje, ni pravo ni fejkano, ne pristajem! Još ne.

Ipak, počela sam čitati knjigu kolumnističkog biserja Veselka Tenžere Zašto volim TV. Osamdesetih ga nisam čitala, tad sam bila u plićaku, jednom i doslovno, kad sam u provincijskom snijegu zaglibila u čizmicama, idući u školicu. Kao u dobra stara vremena. Ni ne vidim razliku od kojih osamdesetak godina prije u odnosu na taj datum, kad je jedan mladac napisao ispričnicu zbog izostanka iz škole, a pročitala sam to u muzeju grada kraj kojeg je živio taj mali provincijalac, koja je glasila "Mi smo orali i nisam imao čizmice". Ja sam imala čizmice, ali sam bila u provincijskom glibu kao i mali orač, a Tenžera, on je bio kilometrima daleko... i pisao je kao što Predin danas prede ili ja cmokljam s bananom u istima, dakle slasno.

Na ovu moju reminiscenciju, dobro sjeda i današnja sličica iz Dnevnika o dječačiću iz nekog opskurnog mjestašca, mislim u susjednoj zemljici, koji traktorom ide u školu. Zamalo sam napisala, na posao. Ne, u školu. Visok je toliko da nožicama ne može normalno dosezati nožne komande, ako takve na traktoru postoje. Veli njegov otac, "nismo ga učili, sam je pokopčao". E fino, bit će nešto od njega. Evo, u vrijeme njegovog gliba piše veliki kolumnist Ante Tomić - možda mu to može jednog dana poslužiti kao motiv, jednog dana kad će pisati svoje memoare. Ako bude imao sreće, jer onaj mladić od šesnaest godina kojeg su nedavno vršnjaci ubili u tučnjavi, na primjer, nije bio rođen pod sretnom zvijezdom - i on je samo dan prije "orao i vozio traktor". I nije pokazivao da ima ikakvih problema. Ključne stvari u životu, pa i sama smrt, pitanje su čiste sreće - kao u onom filmu The Match Point, kad događaji, poput teniske loptice na mreži, mogu skrenuti na ovu ili onu stranu. Ja se za sad provlačim, orala nisam nikad, snijeg me nije zameo i evo me već sutra u šopingu u metropoli.

Idem čitat starog jarca dalje. Ima par dobrih naslova i rečenica u tekstovima. "Nakon Johna Waynea - žene" ili "Ma, odi spat!". Ili: "Gledati televiziju znači starjeti po programu koji ne mora biti uvijek gori od pukog starenja". Jebeš sve ako to nisu kul misli ne samo dvadesetog stoljeća - i dvadesetprvog, dabome!

Ćušpajz u četvrtak

Dnevnik ko da je panorama, a ne dnevnik. Tončica Čeljuska je večeras jako lijepo počešljana, a jedna kragnica joj viri povrh sakoa dok je druga unutar istog. Pita ona Branku Slavicu koja se javlja iz Amerike: A di je sad Barack Obama? Eto, to i mene zanima. Di je, kuje li što protiv čovječanstva, je li on antikrajst, zašto ga je Nostradamus spomenuo ako ga je spomenuo, što bismo mogli znati ako je za Nostradamusa Slavičina i Obamina zemlja u viziji bila ono što je nekad predstavljala papinska država (a što ne znamo ali nema veze)? Meni recimo od domaćih Milanović vuče na nešto anti. Obojica su mladi i lijepi, a veli Berlusconi da je Obama i preplanuo. Ovdje kod nas su mi svi sumnjivo blijedi. Ja pogotovo. Zato i mislim da ima nešto u tome da ovaj crnko nešto sprema. Čisto jer nekako oponira. A to nikako ne može biti dobro. Mnogi su se prestrašili sličnih ideja. Mnogima su niotkud počele navirati vizije. Obama ih pretvara u jaje na oko, npr. Zato je i pao server na kojemu je stranica onih kakaka. To su stručna pitanja, ali razumijem se u to.

Ljudi koji su po nečemu drugačiji izazivaju nepošteno puno pažnje. To znamo od djetinjstva. Recimo, ova Nives C. strašno je eksponirana zadnjih dana, jer navodno da će dobiti nagradu Kiklop. Ali neće, to znamo jer uopće nije izdala knjigu, po hrvatskim i svjetskim standardima. Njezina knjiga, naime, nema CIP zapis. A samo knjiga koja ima taj zapis je knjiga. Razumijete? Teško mi je objašnjavati vam ovako stručne stvari, ali pokušat ću: ako vas u zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice striček Lovro ili striček Bobi nisu unijeli u bazu knjiga objavljenih u Hrvatskoj te vam knjigu razvrstali po sektorima, kako bi to rekli naši stari sveučilišni profesori, nema Kikljop! Nema! A baš mi žao, jer da je postojala mogućnost da osvoji Kiklopa, mogli bismo raspravljati o standardima u književnosti, važnosti tena u književnosti, te je li Denis Kuljiš bio u pravu kad je rekao da je Nives slatka i da joj je to glavna komparativna prednost.

Sutra kod BBilića o agresivnosti u djece. Nemojte propustiti, dolazi hiperproduktivna psihologinja Majda Rijavec s mnoštvom ostvarenih CIP zapisa. Ona bi mogla osvojiti Kiklopa. A Maja Sever mora osvojiti neku novinarsku nagradu. Kako je danas popodne tupila nekog tipa o gradnji kuće za socijalno ugroženu djecu, došlo mi je da probijem ekran i izvučem je van. Evo, Sanader nešto po sitno drobi kod Čeljuske. Moram ići, treba mi odmor, sutra je veliki dan. Petak je i počinje glasanje za Kiklopa. Patite što nećete saznati tko je u užem izboru za koju od kategorija. Kao što ja patim što ne znam na koga je mislio Nostradamus te je li Mabus iz njegovih pijanih vizija u stvari obamabush i ima li to sve skupa neke veze sa mnom i mojim velbiingom.

Stara govedina na asfaltu

A je, nije fora. Ivica Mudrinić je dobio ajfon. I još veli da se svi ozbiljni korisnici upisuju na listu interesa jer oni, tako ozbiljni, žele imati registriranu verziju. Koja sam ja vrsta korisnika ako ne želim nikakvu verziju? Ja nisam ozbiljna, a nisam ni neozbiljna. Ja ne postojim. Barem što se ajfona tiče. Iako, sad me već malo intrigira. Sjećam se dana kad je mobitel bio u korištenju u nas (o, kako se to lijepo kaže) kojih godinu dana, ja se uporno nisam dala. Neću pa neću kupit. I nije me uopće privlačio. I da nisam dobila službeni, valjda ga ni danas ne bih imala. Dobro, imala bih ga do danas, ali shvatili ste poantu. I tak, vražja ta tehnologija.

Gledam sad Vlatku Pokos na televiziji i mislim si kak je to jedna, onak, okej, prosječna, starija teta. Prosječnih fora o tome kak još uvijek dobro izgleda. E sad, ne mogu se sjetit koliko godina ima. Moglo bi se čak dogoditi da je stara približno kao ja. Ili da sam ja stara približno kao ona. To bi me malo opalilo po njušci, ko mokrim ručnikom. Iz više razloga, a ponajviše iz tog što je moguće da i ja počinjem nalikovati na jednu staru, ocvalu što neki vole reći, tetu. Ne znam jesam li vam kad spomenula da me jedna mlada osobica u tijelu muškića ne tako davno nazvala „starom govedinom“. Ne da je to meni rekao u facu, nego ono, u prolazu. Kao, ja ne čujem. Ili, kao, nije bitno što čuje, ona je: stara. Prokleta balavurdija.



U petak navečer mi došlo slabo čitajuć kako se onaj moj skoro pa vršnjak, malo stariji od mene, ubio na Srednjacima u Zagrebu. Postat ću vjernik, ako ovako nastavi, i idem se organizirano molit po crkvama. Potraga za smislom postaje prezahtjevna. Smislom iza trendova ubijanja i samoubijanja, to mislim. Mislim da je onaj psiholog, što ga naša popularna blogerica Marčelina poznaje, pisao o tome. E, da sam čitala knjigu, možda bih znala što je on pisao, pa bih si malo bolje znala rastumačiti zašto se to dešava. Ovak znam kuki, i moram se oslanjati na žensku intuiciju. Na sociološku imaginaciju ne mogu, to mi je već zakržljalo. Uslijed starenja goveda to se desi, naime. K jarcu i to.

Gledala sam danas još jednu od onih nedjeljnih šou, mapet, karpet emisija (još jednu osim one di se uprizorila old koka Pokos), i u jednom od priloga di prezentiraju mladež i njihova druženija po javnim mjestima, veli jedna mladica da je Noć vještica „maskiranje, rezanje, bundeva i zajebancija“. Pa da, imamo ih sve. Onaj se maskirao s kacigom pa ju prerano skinuo i kamera ga snimila. U Splitu su mladića rezali nožem. U Andrijaševcima su šesnaestgodišnjem djetetu vršnjaci mlatili glavu pa dijete, eto, i umrlo par dana poslije - valjda su mislili da je bundeva. Ili zajebancija. U Hrvatskoj je stalno noć. I to ta, vještica.



Valjda sve još od osamostaljenja. Ili od ranije, od Zagija. Univerzijade, naravno, to mislim. Ili od Brene, koja je bila tako lepa i nitko je nije mogao imati, pa to rezultiralo nacionalnim frustracijama, čijem razrješavanju čak ni raskol frustracije na više samostalnih dijelova, kao ni naknadno ustoličenje samostalne nacionalne video zvijezde nije pomoglo. Severine, jel. A ni one druge, Sandre Dabo. Ta je pak, sirotica, u rizi bizi karpetu izjavila da ima karizmu i da se to vidi jer da mnogi ljudi za njom idu. Tako je i modni mačak izjavljivalo, ali on pak da sve stane kad on uđe u prostoriju. A Sandra je i mazala grudi mineralnom u Noćnoj mori. Te pokazivala bradavice. Onom ciganu. Eto, to je za predigru dosta. Sad, da se bar uzmu, njih dvoje, mačak i ona. Pa da imamo još i nacionalnu svadbu i da se konačno Hrvati i ostali prisutni riješe te nagomilane čežnje za posteljom. Da se stvar ofišli realizira. Nakon što bi četiri i pol milijuna jadnika odgledali upoštenjivanje to dvoje javnih radnika, i njihovu karizmatičnu kopulaciju, Noć vještica bi mogla službeno završiti. Sve to vukodlačko što raste u tim nasumičnim mlatiteljima, rezačima, ubadačima šiknulo bi iz njih ko pjena kad starim papkom stisnem novokupljenu spužvu kojom perem auto. A ne ovako, idu-stanu stalno, a sve isto karizmatik do karizmatika, nabijene hodajuće bombice, ti naši suvremeni sugrađani ubojice.



Još jedna stvar. Pročitala sam u Novom listu da se otvara sezona lova na – vuka. Ne previše, naravno, svega par se smije, ali svejedno. Niš, idem si uloviti jednog. Jedino, dragi lovci, malo su nas zajebali ove godine, vele da se sve, cijelo truplo, treba donijeti u Veterinarski institut, te da se, na zahtjev, može dobiti samo glava ili krzno, kao službeni lovački trofej. Ne znam jel mi to baš isplativo, puno posla, naime. Gledam čisto cost-benefit i to. Možda da odem naprosto privezati kakvog psa uz prugu, da ga raznese vlak? Evo vele u Novom listu da je to u modi, kod mladih muškaraca, kao i u gradu Slatini, gdje to građani različitih spolnih i drugih demografskih profila navodno uredno rade kako više ne bi plaćali troškove cijepljenja.



Laku noć, nacijo, idem raditi na strategiji spasa nam kolektivnog. Familijarnim rječnikom, idem ubit. Oko.

Svi sveti: Sinatra-la-la

Rofl: