Stara govedina na asfaltu

A je, nije fora. Ivica Mudrinić je dobio ajfon. I još veli da se svi ozbiljni korisnici upisuju na listu interesa jer oni, tako ozbiljni, žele imati registriranu verziju. Koja sam ja vrsta korisnika ako ne želim nikakvu verziju? Ja nisam ozbiljna, a nisam ni neozbiljna. Ja ne postojim. Barem što se ajfona tiče. Iako, sad me već malo intrigira. Sjećam se dana kad je mobitel bio u korištenju u nas (o, kako se to lijepo kaže) kojih godinu dana, ja se uporno nisam dala. Neću pa neću kupit. I nije me uopće privlačio. I da nisam dobila službeni, valjda ga ni danas ne bih imala. Dobro, imala bih ga do danas, ali shvatili ste poantu. I tak, vražja ta tehnologija.

Gledam sad Vlatku Pokos na televiziji i mislim si kak je to jedna, onak, okej, prosječna, starija teta. Prosječnih fora o tome kak još uvijek dobro izgleda. E sad, ne mogu se sjetit koliko godina ima. Moglo bi se čak dogoditi da je stara približno kao ja. Ili da sam ja stara približno kao ona. To bi me malo opalilo po njušci, ko mokrim ručnikom. Iz više razloga, a ponajviše iz tog što je moguće da i ja počinjem nalikovati na jednu staru, ocvalu što neki vole reći, tetu. Ne znam jesam li vam kad spomenula da me jedna mlada osobica u tijelu muškića ne tako davno nazvala „starom govedinom“. Ne da je to meni rekao u facu, nego ono, u prolazu. Kao, ja ne čujem. Ili, kao, nije bitno što čuje, ona je: stara. Prokleta balavurdija.



U petak navečer mi došlo slabo čitajuć kako se onaj moj skoro pa vršnjak, malo stariji od mene, ubio na Srednjacima u Zagrebu. Postat ću vjernik, ako ovako nastavi, i idem se organizirano molit po crkvama. Potraga za smislom postaje prezahtjevna. Smislom iza trendova ubijanja i samoubijanja, to mislim. Mislim da je onaj psiholog, što ga naša popularna blogerica Marčelina poznaje, pisao o tome. E, da sam čitala knjigu, možda bih znala što je on pisao, pa bih si malo bolje znala rastumačiti zašto se to dešava. Ovak znam kuki, i moram se oslanjati na žensku intuiciju. Na sociološku imaginaciju ne mogu, to mi je već zakržljalo. Uslijed starenja goveda to se desi, naime. K jarcu i to.

Gledala sam danas još jednu od onih nedjeljnih šou, mapet, karpet emisija (još jednu osim one di se uprizorila old koka Pokos), i u jednom od priloga di prezentiraju mladež i njihova druženija po javnim mjestima, veli jedna mladica da je Noć vještica „maskiranje, rezanje, bundeva i zajebancija“. Pa da, imamo ih sve. Onaj se maskirao s kacigom pa ju prerano skinuo i kamera ga snimila. U Splitu su mladića rezali nožem. U Andrijaševcima su šesnaestgodišnjem djetetu vršnjaci mlatili glavu pa dijete, eto, i umrlo par dana poslije - valjda su mislili da je bundeva. Ili zajebancija. U Hrvatskoj je stalno noć. I to ta, vještica.



Valjda sve još od osamostaljenja. Ili od ranije, od Zagija. Univerzijade, naravno, to mislim. Ili od Brene, koja je bila tako lepa i nitko je nije mogao imati, pa to rezultiralo nacionalnim frustracijama, čijem razrješavanju čak ni raskol frustracije na više samostalnih dijelova, kao ni naknadno ustoličenje samostalne nacionalne video zvijezde nije pomoglo. Severine, jel. A ni one druge, Sandre Dabo. Ta je pak, sirotica, u rizi bizi karpetu izjavila da ima karizmu i da se to vidi jer da mnogi ljudi za njom idu. Tako je i modni mačak izjavljivalo, ali on pak da sve stane kad on uđe u prostoriju. A Sandra je i mazala grudi mineralnom u Noćnoj mori. Te pokazivala bradavice. Onom ciganu. Eto, to je za predigru dosta. Sad, da se bar uzmu, njih dvoje, mačak i ona. Pa da imamo još i nacionalnu svadbu i da se konačno Hrvati i ostali prisutni riješe te nagomilane čežnje za posteljom. Da se stvar ofišli realizira. Nakon što bi četiri i pol milijuna jadnika odgledali upoštenjivanje to dvoje javnih radnika, i njihovu karizmatičnu kopulaciju, Noć vještica bi mogla službeno završiti. Sve to vukodlačko što raste u tim nasumičnim mlatiteljima, rezačima, ubadačima šiknulo bi iz njih ko pjena kad starim papkom stisnem novokupljenu spužvu kojom perem auto. A ne ovako, idu-stanu stalno, a sve isto karizmatik do karizmatika, nabijene hodajuće bombice, ti naši suvremeni sugrađani ubojice.



Još jedna stvar. Pročitala sam u Novom listu da se otvara sezona lova na – vuka. Ne previše, naravno, svega par se smije, ali svejedno. Niš, idem si uloviti jednog. Jedino, dragi lovci, malo su nas zajebali ove godine, vele da se sve, cijelo truplo, treba donijeti u Veterinarski institut, te da se, na zahtjev, može dobiti samo glava ili krzno, kao službeni lovački trofej. Ne znam jel mi to baš isplativo, puno posla, naime. Gledam čisto cost-benefit i to. Možda da odem naprosto privezati kakvog psa uz prugu, da ga raznese vlak? Evo vele u Novom listu da je to u modi, kod mladih muškaraca, kao i u gradu Slatini, gdje to građani različitih spolnih i drugih demografskih profila navodno uredno rade kako više ne bi plaćali troškove cijepljenja.



Laku noć, nacijo, idem raditi na strategiji spasa nam kolektivnog. Familijarnim rječnikom, idem ubit. Oko.