27
subota
prosinac
2008
Izuzimanje i lista poželjnih i nepoželjnih ajtema
Izuzimam se iz nastojanja, na kratko zamišljenog, da se prepustim malodušnosti i jadovanju, i zovu populističkoga. Nema. I neće biti. Patetike ni neznanja. Idemo dalje.
Poželimo ove ajteme, već danas:
dobra knjiga, kao takva
show u Hrvata poput onog Conana O'Briena ili Colbertovog reporta
popularizacija dobrih ideja i važnih područja znanosti i teorije
dobra poezija
dobar oralni seks
bolje poznavanje makroekonomije
bolje poslovno pozicioniranje
dobra analiza loših vijesti
mreže, surađivanje
Prezrimo ove ajteme, već danas:
mizerne karakterne osobine
mjerenje stvari isključivo iz vlastite pozicije
loši pokušaji uvaljivanja nekome
pričanje pizdarija
prosta populistička politika
udivljeno spominjanje Međugorja pred ateistima
sreća zbog kredita i kreditnih kartica
lov i ribolov
pritajena malograđanština
predrasude i podmetanja upakirana za van "na finjaka"
Eto tak. Budite dobro.
komentiraj (10) * ispiši * #
25
četvrtak
prosinac
2008
Krismas trki... trkelj... trk... edition: anonimnost z mlinci
Idemo redom. Najprije trki... pura iz Pazina i mlinci iz... nevermajnd... danas imaju biti servirani na stolu. Nisam naročit ljubitelj pure, al' ono, okejžn je pa pristajem. Svojedobno sam bila i vegetarijanka, moram i to podijeliti s vama, pa mi svaka takva servirana epizoda teško pada jer me podsjeća na vlastitu nedosljednost, nedostatak volje da izdržim bivajući nemesojedom, ali me i tješi jer me podsjeća da sam vrlo običan čovjek, koji neke stvari naprosto ne može jer je - preslab, prekolebljiv ili nedovoljno uvjeren.
O nečemu vrlo običnome mislila sam pisati i pod trkelj. O anonimnosti o kojoj se dosta pisalo zadnjih dana i tjedana u omiljenom nam mediju, internetu. Ja, kao zastupnik stava da svoje "prave", istinske stavove trebaš potpisati svojim imenom i prezimenom, ovime što anonimno pišem blog kršim vlastite principe i, eto, još jednom u nečemu bivam nedosljedna. Kad sam počela pisati ovaj blog, nisam imala hrabrosti ni za što, a kamoli za bilo kakav potpis pod napisano. Općenito, medij mi se činio nekako nemilosrdan, nepregledan, nekontrolabilan. Pustiti neku svoju priču, kontemplaciju ili, što počesto biva slučaj, pretenciozno isfuravanje neke labave teze, u takav prostor čini se kao zgodan test, eksperiment i, počesto mi to pada na pamet zadnjih dana, bilo bi zgodno upravo u svrhu testiranja nečeg posve stranog u odnosu na ono što jesi. Ili neistraženog u samome sebi. Kao što bi recimo moglo biti istraživanje trendseterske strane u meni što bih mogla realizirati i istraživati tako da otvorim blog kao kakva mlada nabrijanerica koja otkida na odjeću, komade, gadgete i popkulturu, što ja jesam tek neznatnim svojim dijelom. Kako je prvo moje komuniciranje na internetu, ono anonimno, bilo putem foruma, imala sam priliku u kratkom vremenu "upoznati" čitav niz stvorenih identiteta i brojni su me ljudi, koji su u tom mediju puno duže bili nego ja, uvjeravali da je raskorak virtualnog i stvarnog kod većine ljudi ogroman. Tu se ne radi samo o klasičnim slučajevima glumljenja identiteta, najčešće se radi o nekoj vrsti polustvarnosti, prezentacije koja želi biti vjerodostojna, ali ne smije, i ne želi dati sve od sebe, jer tada prestaje anonimnost, iako osoba u pravilu po prirodi stvari, a dobrim dijelom i zbog taštine i rivalstva, teži tome da se razotkrije. To rivalstvo nije samo sa drugima, sa sugovornicima u raspravama, nego i sa samim sobom, s osobom koja je stvorena za jednu užu publiku, publiku foruma ili bloga, i koja se glasa pokušajima artikulacije stavova, chat ispadima, ili solilokvijima (rjeđe, ali dešava se), i koja pred nama samima postaje novo biće kakvo nam je nedostajalo u stvarnosti, ili u tom segmentu u stvarnosti nešto nije štimalo. Ja sam tako jedno vrijeme imala vrlo liberalnu djevojčicu, pa vrlo ozbiljnu i ljutu, pomalo docirajuću, tetu, a sad u nastajanju imam nešto umiljatije bićence koje želi širiti mir i dobro. Rast i razvoj bića na internetu nešto je poput instituta pokajanja u katoličkoj crkvi, griješiš pa se izmoliš za novu priliku. Najzanimljivija čarolija virtualnog bivanja i upoznavanja drugih možda je u trenutku kad počinješ uvažavati drugoga i njegove/njezine načine izgrađivanja sebe, i kad osjetiš da taj drugi razumije da ste došli do takvog trenutka. I pristaje razvijati se u skladu sa svečanošću istog trenutka. 
Moj problem s takvim formama komuniciranja bio je, kad je u pitanju forum, taj da sam odjednom došla do zida, a poklopilo se upravo s u to vrijeme aktualnim raspravama o tome čemu komuniciranje pod nickovima, jer mi je virtualni lik počeo strašno nalikovati na mene stvarnu, pa je komunikacija s brojnim korisnicima, koji su u raznim fazama virtualnog oblikovanja sebe, postala naporna, nemoguća ili dosadna. A na blogu, zbog istog razloga, ne osjećam apsolutnu odgovornost za ovo što pišem, ili sam ikad napisala, ovdje. I trudim se na pola, evo iskreno priznajem, a bila bih, vjerojatno, puno zanimljivija, doduše i pretencioznija (i izazivala još više alergija kod korisnika) da sam ona prava ja. Ona editirana ja. Ili da sam ona druga krajnost, ona potpuno needitirana ja. E sad, iako bi se moglo činiti da sam itekako zaokupljena sobom, što jesam, to nije ono što me u čitavoj priči jedino, ili najviše, zanima. Razmišljam, tu i tamo, o vama, dragi korisnici i posjetitelji, i o vašim virtualnim stvorenjima. O većem ili manjem uspjehu vaših projekata na blogu. I o tome kako ćemo si svi, ili neki, čestitati božiće, nove godine i rođendane, i pratiti si međusobno stanje duha. Pa to je upravo fantastično, mislim, iako anonimno, iako ne pod punom odgovornošću i sa čitavim sobom, ipak je lijepo. I to je to što sam vam htjela poručiti ovog Božića. I da, ja sam patetična, iako sam uglavnom sklona druge optuživati da su oni ti koji su patetični, a da sam ja tek, što većinu vremena uspješno i jesam, stari dosadni cinik.
Za kraj, trk. Ja bih mogla u svoj vrlo realni krevet, ali mislim da ću još neću. Iznervirala me danas ona vijest o prosjaku kojeg su kamenovali u Zagrebu pa idem još malo narušavat stanje duha po internetskim info punktovima.
Sretan Božić svima.
komentiraj (6) * ispiši * #
21
nedjelja
prosinac
2008
Divan, divan život
Zadnjih se dana hvatam kako mislim o stvarima koje se ne priliče. 
Život je nekad bio tako strašan. Sjećam se još tih dana, živo, jer sam zlopamtilo i sklona dramatici. Život je nekad bio i tako uzbudljiv. Imao je svoju mistiku, a ja sam si utvarala da ljudi imaju auru. Onu duhovnu, ne kozmetički oblak ili karakterno auspušnu. Onu koja upućuje na frekvenciju bića. Koja govori za kakve više svrhe je osoba postavljena u svjetski poredak. Imala sam i knjigu koja je opisivala značenja boja aura, a nudio se i test za utvrđivanje boje (upitnik). Ja sam bila lavanda. Ne sjećam se značenja. Ali se sjećam da su se spominjala indigo djeca koja su novijeg datuma, generirana da bi generirala promjene - a u to vrijeme bila sam srednjoškolka pa sam po godištu još spadala u potencijalnu kategoriju. I sjećam se da je moja prijateljica iz škole bila indigo, i to je ostavilo ožiljak na mojim poljima lavande, zauvijek. Jer činila se upravo takva - nositeljica promjena, lijepa i drska. A ja sam bila sva štrkljava i bezvezna. No imala sam svoja polja, to mi je svakako nešto značilo, još kratko vrijeme barem.
U to vrijeme, a bila su to uistinu vremena, neke od mojih glavnih fakultativnih preokupacija bile su baš strašne, kako sam spomenula na početku. Život je bio čudo. Da mi je tada bilo zaviriti u te nekakve spise, valjda u Indiji, di pobogu, za koje sam bila čula, u kojima su navodno popisani svi životi pojedinaca od početka do kraja. Čvrsto sam tad vjerovala da takvo što postoji i bilo je samo pitanje trenutka kada ću se astralno projicirati u taj predio svijeta, za koji sam tad pouzdano znala i koji je, i baciti se na izučavanje ostatka svog života, sa nekog jezika koji, valjda, ne razumijem. Iako, ako danas kod velečasnog Sudca, onog lijepog kojeg voli Mirjana Hrga, kao i kod Zvjezdana Linića, ljudi neobjašnjivo počinju govoriti jezike koje pouzdano nikad nisu učili, valjda ne bi bilo razloga ni da ja, tada, početkom devedesetih, savladam jezične barijere i uputim se u sve moguće smislove. E, ali da je to bilo sve... reinkarnacija, prošli životi. Da mi je bilo usniti prošli život. Da mi je bilo otići na tretman kod u te stvari vrlo upućene osobe, koju ne znam kako bih nazvala, ali je u ono vrijeme sigurno imala neki konvencionalni naziv, tipa Vodič, Terapeut, Regresor, i u ono vrijeme je sigurno takva osoba i postojala jer je druga moja prijateljica - bila kod jednog/jedne. Došla tamo, lijepo legla, i vratilo ju. Sjetila se par svojih zadnjih života. Nisam saznala detalje, navodno se sjetila i mene i navodno je to bilo nešto jako smiješno i škakljivo za što je procijenila da je bolje da nikad ne saznam. Hvala joj. Moja polja lavande su se još jednom zatalasala, a crn oblak i jato vrana je kružilo nada mnom. Zavrtilo mi se od nesnalaženja u tim stvarima. Pomišljala sam, ako sam već nedovoljno osviještena i umrežena te se ne mogu povezati s duhovnjacima koji bi me uputili u određene kodove po kojima lupam ritam u životu, ajde da barem odem u onih što čitaju karte. Ali nisam nikad ni to otišla, iako mi se tada činilo da je samo pitanje dana, i džeparca, kada ću otići i zauvijek razbiti sumnje, mračne misli i rastjerati vrane.
Sluteći nekako, što intuitivno što u igrama socijalne prirode, da mi ova životopisna ezoterija ne ide u prilog, gurala sam i jednu paralelnu strast, a to su bile samoponištavajuće igre misli, uglavnom bazirane na istočnjačkim sustavima vjerovanja, u što sam uludo ulupala sate i sate svoga bivstvovanja. U to vrijeme Sai Baba je bio tako zamaman, opčinjale su me one njegove ćube i kosa, i ona narančasta halja, i pogled hulje za koji mi se tad činilo da je rezultat nekakve svetačke erotike. Sanjala sam o tome da ga posjetim u onome za što mislim da se zove ašram, i mazohistički guštala u opisima posjeta njegovih udivljenika u kojima mi je najžešći dio bio ulazak i posvećena pažnja. Ulazak u prostoriju u kojoj se vrši udivljavanje i pažnja koju će posvetiti pojedinim posjetiteljima. Tako je neke znao primiti za ruku i reći im nešto. Kako sam ja tada željela da on meni nešto kaže, ta hulja u halji. I da me pogleda. Sad kad ponovo razmišljam o tome, nakon toliko godina, moram primijetiti da se ne sjećam kad sam zadnji put čula nešto o njemu. A tada ga je bilo posvuda, ili je to barem bilo tako u knjižnici koju sam često posjećivala. Njegova glava često je bila izložena u jednom dijelu, pored prozora, gdje se šeće, namijenjenom za isticanje najčitanijih knjiga. A na knjigama mu je glava gotovo uvijek bila velika gotovo kao sama knjiga. I blistala je, od svjetla koje je dolazilo s prozora, a možda je bila i aura. A u knjižnici je radio neki tip koji je bio sumnjive orijentacije. Duhovno, jasno. I moguće je da je on te knjige gurao na policu za hitove. I da me on uveo u taj nježni odnos. Bila sam zavedena, jasno je danas, a k tome sam bila i maloljetna.
Jedna od knjiga koju je sumnjivac duge kose iz knjižnice gurao, ili koju se guralo, u plan a bili su i Paralelni životi - je li se tako zvala uopće, ma nije ni bitno. I obožavala sam je, iako se sad ne mogu precizno sjetiti o čemu je govorila (osim što je govorila o regresiji i prijašnjim životima). I svaki put bih je mazno pogledala kad bih prolazila pored nje, uvijek bi bila na hit polici, godinama. (Nije li to malo bolesno, pitam se iz današnje perspektive, to da je bila tako čitana? I što je danas na toj polici, pitam se, jer u tu knjižnicu više ne idem...) Predmet žudnje u to vrijeme bile su i knjige Vesne Krmpotić, koje sam valjda sve pročitala. Ili skoro sve. O nekima se gotovo ničeg ne sjećam. Košulja sretnog čovjeka, recimo. Sjećam se, plošno, Brda iznad oblaka. Barem kao pripovijesti o bolesti i umiranju njezinog sina od leukemije i udivljenosti Sai Babom. Sjećam se i knjige Kako sam pobijedio rak, koju sam pročitala tada, sa kojih petnaest ili šesnaest. O tome kako se lik putem makrobiotike izliječio od raka. Ma, suvišno je reći, mladost mi je prštala radošću. Ali neka se nađe, ta računica je bila u pozadini - priznajem. I sjećam se da je u to vrijeme, dok sam ja rastjerivala vrane, jedna od prijateljica išla na duhovno obnavljanje, ili kako bi se to moglo reći za djecu od petnaest ili šesnaest godina - inicijaciju? - kod nekog koma... komaja tipa. Ne sjećam se da sam ikad saznala što je bilo s njezinim razvojem, iako pouzdano znam da je jedna od zadnjih stvari bila odluka o potpunom potčinjavanju učitelju, bez obzira na tip obuke koji bi dotični mogao odlučiti provoditi. To me nekako uznemiravalo, ne znam je li me uzbuđivalo, prije je baš bio negativan osjećaj, i to je, između ostalog, prizvalo vrane iz nekih drugih jata na moje nebo.
Te mistike, i tog besmisla, i te prisline nabijenosti smislom, i tog manjka sreće u sunčani dan, i tog da se ne sjećam baš svega u vezi svojih nekadašnjih fascinacija, sjetim se dok me hvata hipohondrija, dok stojim u šoping centru okružena božićnim nakitom, dok se mimoilazim sa šleperima na svojim longdistans relacijama, dok slušam najavu Divnog života u božićnom programu hatevea ili dok gledam na sat. Ili dok naprosto krstarim nebom na metli. I to je to. Ako ste čekali poantu, nema je. Bude mi smiješno kad se sjetim nekih stvari, i skromno predviđam da bi mi moglo još štošta biti smiješno u nastavku. 
Tko pročita ovaj ***** od posta u cjelini, bez pauze, i uzmogne i komentirati, dobije *****!
komentiraj (14) * ispiši * #
18
četvrtak
prosinac
2008
ajmooo... Nives Celzijus
Ajmo pisat tekstove, nema više zajebavanja.
Nemam službeni stav o svemu, to jest ne dam službeni stav o svemu. Evo što sam našla na forumu. To je napisala jedna ukočenjača tamo.
Ovo je bilo kad je korisnica zoe z. napisala da Nives prodaje ukoričenu vaginu:
... ali ona i dalje ne popušta:...a onda se totalno raspizdila:
Eto, to bi bilo to. A što vi mislite o svemu tome?
komentiraj (11) * ispiši * #
11
četvrtak
prosinac
2008
Kraj knjige - reciklaža kao uvod u Nives
Povodom događaja tjedna, ukidanja nagrade Kiklop za kategoriju Hit godine, na što se uprava nagrade koju se dodjeljuje na Sajmu knjiga u Istri odlučila nakon što je dobila podatke koje je prikupila agencija Puls, a koji su pokazivali da je Nives Celzijus sa svojom knjigom Gola istina i prodanih oko 45.000 primjeraka neosporni pobjednik. Što učiniti, ukinuti nagradu naprasno dan prije njezine dodjele i potom održati dodjelu nagrada za ostale kategorije, koje se doduše dodjeljuje prema ocjeni stručnoga glasačkog tijela, kao da se ništa nije dogodilo. O tome više naknadno, za sad tekst koji sam u naletu životne sreće ostavila na forum.hr, kao odgovor na pitanje jesu li nam knjige još potrebne s obzirom na dostupnost većine informacija na internetu - knjige koje su, prema postavljaču teme, navodno „medij za upoznavanje masa sa događajima i zbivanjima oko nas“. Postam ovo jer nisam upotrebljiva za pisanje novog teksta, a dobro će sjesti kao Uvod u Nives.
Knjiga nikad nije bila samo „medij za upoznavanje masa sa događajima i zbivanjima oko nas“. Osim što prenosi informacije, knjiga kao medij prenosi i ideje, a civilizacijski i kulturalno skloni smo takve ideje predočavati drugima ili ih čitati u obliku knjige. Knjige kao cjeline koja neku idejnost zaokružuje u jedan kulturološki prepoznatljiv oblik, sa strukturom koja nam pomaže u uspješnom čitanju ideje koja se prenosi te u paketu kakav je najracionalniji i estetski najzanimljiviji, gledano s aspekta proizvođača ili potrošača knjige. Mislim da dvojba ne bi trebala biti trebaju li nam knjige kao na jedinstven način strukturirani oblici prezentiranja ideja naspram vrlo raznoliko strukturiranih oblika prezentiranja ideja i informacija na internetu. Knjige teško da ćemo se odreći kao medija, ali ćemo možda, u neke svrhe, posegnuti i za drugim oblicima informacija – pojedinačnim podacima na internetu, pojedinačnim člancima ili tekstovima na internetu ili elektroničkim knjigama. Jer, za početak, ako bismo se odrekli čitanja knjiga, kao knjiga, i prešli na internetsko pretraživanje kao zamjenu, autori knjiga trebali bi se odreći pisanja knjiga, što je, nekako, nemoguće i – bilo bi otužno. Ne zato što se ne bi mogli prešaltati na drugi oblik prezentiranja svojih djela, nego zato što je to kulturološki neprobavljivo. A i spoznajno ili stvaralački nam ne leži. Naime, svaki naš pokušaj da konzumiramo informacije ili ideje oko nas, kao i da ih prezentiramo drugima, nužno mora biti, do neke mjere barem, strukturiran – a struktura koju po konvencijama i iz sentimentalnih, ali i gospodarskih, razloga, preferiramo posvuda je knjiga, kao jedan od, i vrlo moćan, medij prezentiranja misaonog. Dakle, knjigu kao strukturu mislim da trebamo - je li u stvari prava dvojba trebaju li nam tiskane knjige naspram elektroničkih knjiga? Moje je mišljenje da nam za neke svrhe elektroničke knjige dobro dolaze, možda manje u samoj književnosti ali u drugim područjima svakako da – zbog pretraživanja i drugih oblika veće preglednosti, linkova. Za klasičnu svrhu, svrhu čitanja integralnog djela, prosječni čitatelj mislim da preferira klasičan oblik knjige, tiskanu knjigu.
U vezi perspektive knjige... ako danas svaka druga televizijska djelatnica ili starleta želi imati svoju knjigu, i uloži napore ne bi li je napisala i objavila te naknadno predstavljala u kulturnim krugovima - kakve šanse ima internet naspram toga ekstremnog zadovoljstva bivanja u društvenoj kremi? Mogle su one u terapeutske ili umjetničke svrhe koristiti i blog, ali nisu... Knjige se danas pišu s misijom, po narudžbama, u tajnosti, pod ekskluzivnim ugovorima – knjige su in i više nije samo entuzijazam u pitanju. Osim toga, predstavljanja knjiga kao važan oblik komunikacije knjige s publikom – što bi bilo s njima da se svi preorijentiramo na internet? Pa zatvorilo bi Booksu, odnosno Booksa bi bila samo onlajn. A tek estetska dimenzija knjige, korice (klapne), papir, dizajn knjige. U Hrvatskoj postoji nekoliko nagrada za dizajn knjige, kao što općenito postoje čitavi sustavi nagrađivanja bavljenja knjigom. Postoje knjižare i knjižnice kao mjesta opticaja knjiga, i čitatelja. Postoje klubovi, postoje fanovi koji od ranih jutarnjih sati čekaju na novu knjigu o Harryju Potteru. Sve su to točke kulture u gradu, točke na kojima se nalazimo oko knjiga i života s knjigom. A šoping centri i konzumerizam, koliko god možda paradoksalno zvučalo, otvaraju apetite prema knjizi. Knjiga je u biti sličan proizvod kao film ili glazbeni album, malo tko se, internetu i fragmentiranosti usprkos, odriče zadovoljstva gledanja filmova ili slušanja albuma kao djela - iako se tu i tamo posluže internetom da ih skinu s torentsa, ali to je drugi problem. U slučaju knjige, torentsi nikad ne bi mogli pružiti zadovoljstvo uživanja u cjelovitosti knjige, kao što je to, nažalost, slučaj s filmovima i glazbom. Internet, kako se meni čini, samo može pomoći mrežama koje se stvaraju oko knjiga, zamijeniti je kao medij ne može.
Za one kojima se ne da čitati sve što sam napisala, sažetak je: presuđujem da još uvijek nema govora o kraju (ili besmislu) knjige.
komentiraj (8) * ispiši * #
