Kraj knjige - reciklaža kao uvod u Nives

Povodom događaja tjedna, ukidanja nagrade Kiklop za kategoriju Hit godine, na što se uprava nagrade koju se dodjeljuje na Sajmu knjiga u Istri odlučila nakon što je dobila podatke koje je prikupila agencija Puls, a koji su pokazivali da je Nives Celzijus sa svojom knjigom Gola istina i prodanih oko 45.000 primjeraka neosporni pobjednik. Što učiniti, ukinuti nagradu naprasno dan prije njezine dodjele i potom održati dodjelu nagrada za ostale kategorije, koje se doduše dodjeljuje prema ocjeni stručnoga glasačkog tijela, kao da se ništa nije dogodilo. O tome više naknadno, za sad tekst koji sam u naletu životne sreće ostavila na forum.hr, kao odgovor na pitanje jesu li nam knjige još potrebne s obzirom na dostupnost većine informacija na internetu - knjige koje su, prema postavljaču teme, navodno „medij za upoznavanje masa sa događajima i zbivanjima oko nas“. Postam ovo jer nisam upotrebljiva za pisanje novog teksta, a dobro će sjesti kao Uvod u Nives.

Knjiga nikad nije bila samo „medij za upoznavanje masa sa događajima i zbivanjima oko nas“. Osim što prenosi informacije, knjiga kao medij prenosi i ideje, a civilizacijski i kulturalno skloni smo takve ideje predočavati drugima ili ih čitati u obliku knjige. Knjige kao cjeline koja neku idejnost zaokružuje u jedan kulturološki prepoznatljiv oblik, sa strukturom koja nam pomaže u uspješnom čitanju ideje koja se prenosi te u paketu kakav je najracionalniji i estetski najzanimljiviji, gledano s aspekta proizvođača ili potrošača knjige. Mislim da dvojba ne bi trebala biti trebaju li nam knjige kao na jedinstven način strukturirani oblici prezentiranja ideja naspram vrlo raznoliko strukturiranih oblika prezentiranja ideja i informacija na internetu. Knjige teško da ćemo se odreći kao medija, ali ćemo možda, u neke svrhe, posegnuti i za drugim oblicima informacija – pojedinačnim podacima na internetu, pojedinačnim člancima ili tekstovima na internetu ili elektroničkim knjigama. Jer, za početak, ako bismo se odrekli čitanja knjiga, kao knjiga, i prešli na internetsko pretraživanje kao zamjenu, autori knjiga trebali bi se odreći pisanja knjiga, što je, nekako, nemoguće i – bilo bi otužno. Ne zato što se ne bi mogli prešaltati na drugi oblik prezentiranja svojih djela, nego zato što je to kulturološki neprobavljivo. A i spoznajno ili stvaralački nam ne leži. Naime, svaki naš pokušaj da konzumiramo informacije ili ideje oko nas, kao i da ih prezentiramo drugima, nužno mora biti, do neke mjere barem, strukturiran – a struktura koju po konvencijama i iz sentimentalnih, ali i gospodarskih, razloga, preferiramo posvuda je knjiga, kao jedan od, i vrlo moćan, medij prezentiranja misaonog. Dakle, knjigu kao strukturu mislim da trebamo - je li u stvari prava dvojba trebaju li nam tiskane knjige naspram elektroničkih knjiga? Moje je mišljenje da nam za neke svrhe elektroničke knjige dobro dolaze, možda manje u samoj književnosti ali u drugim područjima svakako da – zbog pretraživanja i drugih oblika veće preglednosti, linkova. Za klasičnu svrhu, svrhu čitanja integralnog djela, prosječni čitatelj mislim da preferira klasičan oblik knjige, tiskanu knjigu.

U vezi perspektive knjige... ako danas svaka druga televizijska djelatnica ili starleta želi imati svoju knjigu, i uloži napore ne bi li je napisala i objavila te naknadno predstavljala u kulturnim krugovima - kakve šanse ima internet naspram toga ekstremnog zadovoljstva bivanja u društvenoj kremi? Mogle su one u terapeutske ili umjetničke svrhe koristiti i blog, ali nisu... Knjige se danas pišu s misijom, po narudžbama, u tajnosti, pod ekskluzivnim ugovorima – knjige su in i više nije samo entuzijazam u pitanju. Osim toga, predstavljanja knjiga kao važan oblik komunikacije knjige s publikom – što bi bilo s njima da se svi preorijentiramo na internet? Pa zatvorilo bi Booksu, odnosno Booksa bi bila samo onlajn. A tek estetska dimenzija knjige, korice (klapne), papir, dizajn knjige. U Hrvatskoj postoji nekoliko nagrada za dizajn knjige, kao što općenito postoje čitavi sustavi nagrađivanja bavljenja knjigom. Postoje knjižare i knjižnice kao mjesta opticaja knjiga, i čitatelja. Postoje klubovi, postoje fanovi koji od ranih jutarnjih sati čekaju na novu knjigu o Harryju Potteru. Sve su to točke kulture u gradu, točke na kojima se nalazimo oko knjiga i života s knjigom. A šoping centri i konzumerizam, koliko god možda paradoksalno zvučalo, otvaraju apetite prema knjizi. Knjiga je u biti sličan proizvod kao film ili glazbeni album, malo tko se, internetu i fragmentiranosti usprkos, odriče zadovoljstva gledanja filmova ili slušanja albuma kao djela - iako se tu i tamo posluže internetom da ih skinu s torentsa, ali to je drugi problem. U slučaju knjige, torentsi nikad ne bi mogli pružiti zadovoljstvo uživanja u cjelovitosti knjige, kao što je to, nažalost, slučaj s filmovima i glazbom. Internet, kako se meni čini, samo može pomoći mrežama koje se stvaraju oko knjiga, zamijeniti je kao medij ne može.

Za one kojima se ne da čitati sve što sam napisala, sažetak je: presuđujem da još uvijek nema govora o kraju (ili besmislu) knjige.