Marketing
Krismas trki... trkelj... trk... edition: anonimnost z mlinci
Idemo redom. Najprije trki... pura iz Pazina i mlinci iz... nevermajnd... danas imaju biti servirani na stolu. Nisam naročit ljubitelj pure, al' ono, okejžn je pa pristajem. Svojedobno sam bila i vegetarijanka, moram i to podijeliti s vama, pa mi svaka takva servirana epizoda teško pada jer me podsjeća na vlastitu nedosljednost, nedostatak volje da izdržim bivajući nemesojedom, ali me i tješi jer me podsjeća da sam vrlo običan čovjek, koji neke stvari naprosto ne može jer je - preslab, prekolebljiv ili nedovoljno uvjeren.
O nečemu vrlo običnome mislila sam pisati i pod trkelj. O anonimnosti o kojoj se dosta pisalo zadnjih dana i tjedana u omiljenom nam mediju, internetu. Ja, kao zastupnik stava da svoje "prave", istinske stavove trebaš potpisati svojim imenom i prezimenom, ovime što anonimno pišem blog kršim vlastite principe i, eto, još jednom u nečemu bivam nedosljedna. Kad sam počela pisati ovaj blog, nisam imala hrabrosti ni za što, a kamoli za bilo kakav potpis pod napisano. Općenito, medij mi se činio nekako nemilosrdan, nepregledan, nekontrolabilan. Pustiti neku svoju priču, kontemplaciju ili, što počesto biva slučaj, pretenciozno isfuravanje neke labave teze, u takav prostor čini se kao zgodan test, eksperiment i, počesto mi to pada na pamet zadnjih dana, bilo bi zgodno upravo u svrhu testiranja nečeg posve stranog u odnosu na ono što jesi. Ili neistraženog u samome sebi. Kao što bi recimo moglo biti istraživanje trendseterske strane u meni što bih mogla realizirati i istraživati tako da otvorim blog kao kakva mlada nabrijanerica koja otkida na odjeću, komade, gadgete i popkulturu, što ja jesam tek neznatnim svojim dijelom. Kako je prvo moje komuniciranje na internetu, ono anonimno, bilo putem foruma, imala sam priliku u kratkom vremenu "upoznati" čitav niz stvorenih identiteta i brojni su me ljudi, koji su u tom mediju puno duže bili nego ja, uvjeravali da je raskorak virtualnog i stvarnog kod većine ljudi ogroman. Tu se ne radi samo o klasičnim slučajevima glumljenja identiteta, najčešće se radi o nekoj vrsti polustvarnosti, prezentacije koja želi biti vjerodostojna, ali ne smije, i ne želi dati sve od sebe, jer tada prestaje anonimnost, iako osoba u pravilu po prirodi stvari, a dobrim dijelom i zbog taštine i rivalstva, teži tome da se razotkrije. To rivalstvo nije samo sa drugima, sa sugovornicima u raspravama, nego i sa samim sobom, s osobom koja je stvorena za jednu užu publiku, publiku foruma ili bloga, i koja se glasa pokušajima artikulacije stavova, chat ispadima, ili solilokvijima (rjeđe, ali dešava se), i koja pred nama samima postaje novo biće kakvo nam je nedostajalo u stvarnosti, ili u tom segmentu u stvarnosti nešto nije štimalo. Ja sam tako jedno vrijeme imala vrlo liberalnu djevojčicu, pa vrlo ozbiljnu i ljutu, pomalo docirajuću, tetu, a sad u nastajanju imam nešto umiljatije bićence koje želi širiti mir i dobro. Rast i razvoj bića na internetu nešto je poput instituta pokajanja u katoličkoj crkvi, griješiš pa se izmoliš za novu priliku. Najzanimljivija čarolija virtualnog bivanja i upoznavanja drugih možda je u trenutku kad počinješ uvažavati drugoga i njegove/njezine načine izgrađivanja sebe, i kad osjetiš da taj drugi razumije da ste došli do takvog trenutka. I pristaje razvijati se u skladu sa svečanošću istog trenutka. 
Moj problem s takvim formama komuniciranja bio je, kad je u pitanju forum, taj da sam odjednom došla do zida, a poklopilo se upravo s u to vrijeme aktualnim raspravama o tome čemu komuniciranje pod nickovima, jer mi je virtualni lik počeo strašno nalikovati na mene stvarnu, pa je komunikacija s brojnim korisnicima, koji su u raznim fazama virtualnog oblikovanja sebe, postala naporna, nemoguća ili dosadna. A na blogu, zbog istog razloga, ne osjećam apsolutnu odgovornost za ovo što pišem, ili sam ikad napisala, ovdje. I trudim se na pola, evo iskreno priznajem, a bila bih, vjerojatno, puno zanimljivija, doduše i pretencioznija (i izazivala još više alergija kod korisnika) da sam ona prava ja. Ona editirana ja. Ili da sam ona druga krajnost, ona potpuno needitirana ja. E sad, iako bi se moglo činiti da sam itekako zaokupljena sobom, što jesam, to nije ono što me u čitavoj priči jedino, ili najviše, zanima. Razmišljam, tu i tamo, o vama, dragi korisnici i posjetitelji, i o vašim virtualnim stvorenjima. O većem ili manjem uspjehu vaših projekata na blogu. I o tome kako ćemo si svi, ili neki, čestitati božiće, nove godine i rođendane, i pratiti si međusobno stanje duha. Pa to je upravo fantastično, mislim, iako anonimno, iako ne pod punom odgovornošću i sa čitavim sobom, ipak je lijepo. I to je to što sam vam htjela poručiti ovog Božića. I da, ja sam patetična, iako sam uglavnom sklona druge optuživati da su oni ti koji su patetični, a da sam ja tek, što većinu vremena uspješno i jesam, stari dosadni cinik.
Za kraj, trk. Ja bih mogla u svoj vrlo realni krevet, ali mislim da ću još neću. Iznervirala me danas ona vijest o prosjaku kojeg su kamenovali u Zagrebu pa idem još malo narušavat stanje duha po internetskim info punktovima.
Sretan Božić svima.
Post je objavljen 25.12.2008. u 02:46 sati.