Divan, divan život

Zadnjih se dana hvatam kako mislim o stvarima koje se ne priliče. Život je nekad bio tako strašan. Sjećam se još tih dana, živo, jer sam zlopamtilo i sklona dramatici. Život je nekad bio i tako uzbudljiv. Imao je svoju mistiku, a ja sam si utvarala da ljudi imaju auru. Onu duhovnu, ne kozmetički oblak ili karakterno auspušnu. Onu koja upućuje na frekvenciju bića. Koja govori za kakve više svrhe je osoba postavljena u svjetski poredak. Imala sam i knjigu koja je opisivala značenja boja aura, a nudio se i test za utvrđivanje boje (upitnik). Ja sam bila lavanda. Ne sjećam se značenja. Ali se sjećam da su se spominjala indigo djeca koja su novijeg datuma, generirana da bi generirala promjene - a u to vrijeme bila sam srednjoškolka pa sam po godištu još spadala u potencijalnu kategoriju. I sjećam se da je moja prijateljica iz škole bila indigo, i to je ostavilo ožiljak na mojim poljima lavande, zauvijek. Jer činila se upravo takva - nositeljica promjena, lijepa i drska. A ja sam bila sva štrkljava i bezvezna. No imala sam svoja polja, to mi je svakako nešto značilo, još kratko vrijeme barem.

U to vrijeme, a bila su to uistinu vremena, neke od mojih glavnih fakultativnih preokupacija bile su baš strašne, kako sam spomenula na početku. Život je bio čudo. Da mi je tada bilo zaviriti u te nekakve spise, valjda u Indiji, di pobogu, za koje sam bila čula, u kojima su navodno popisani svi životi pojedinaca od početka do kraja. Čvrsto sam tad vjerovala da takvo što postoji i bilo je samo pitanje trenutka kada ću se astralno projicirati u taj predio svijeta, za koji sam tad pouzdano znala i koji je, i baciti se na izučavanje ostatka svog života, sa nekog jezika koji, valjda, ne razumijem. Iako, ako danas kod velečasnog Sudca, onog lijepog kojeg voli Mirjana Hrga, kao i kod Zvjezdana Linića, ljudi neobjašnjivo počinju govoriti jezike koje pouzdano nikad nisu učili, valjda ne bi bilo razloga ni da ja, tada, početkom devedesetih, savladam jezične barijere i uputim se u sve moguće smislove. E, ali da je to bilo sve... reinkarnacija, prošli životi. Da mi je bilo usniti prošli život. Da mi je bilo otići na tretman kod u te stvari vrlo upućene osobe, koju ne znam kako bih nazvala, ali je u ono vrijeme sigurno imala neki konvencionalni naziv, tipa Vodič, Terapeut, Regresor, i u ono vrijeme je sigurno takva osoba i postojala jer je druga moja prijateljica - bila kod jednog/jedne. Došla tamo, lijepo legla, i vratilo ju. Sjetila se par svojih zadnjih života. Nisam saznala detalje, navodno se sjetila i mene i navodno je to bilo nešto jako smiješno i škakljivo za što je procijenila da je bolje da nikad ne saznam. Hvala joj. Moja polja lavande su se još jednom zatalasala, a crn oblak i jato vrana je kružilo nada mnom. Zavrtilo mi se od nesnalaženja u tim stvarima. Pomišljala sam, ako sam već nedovoljno osviještena i umrežena te se ne mogu povezati s duhovnjacima koji bi me uputili u određene kodove po kojima lupam ritam u životu, ajde da barem odem u onih što čitaju karte. Ali nisam nikad ni to otišla, iako mi se tada činilo da je samo pitanje dana, i džeparca, kada ću otići i zauvijek razbiti sumnje, mračne misli i rastjerati vrane.

Sluteći nekako, što intuitivno što u igrama socijalne prirode, da mi ova životopisna ezoterija ne ide u prilog, gurala sam i jednu paralelnu strast, a to su bile samoponištavajuće igre misli, uglavnom bazirane na istočnjačkim sustavima vjerovanja, u što sam uludo ulupala sate i sate svoga bivstvovanja. U to vrijeme Sai Baba je bio tako zamaman, opčinjale su me one njegove ćube i kosa, i ona narančasta halja, i pogled hulje za koji mi se tad činilo da je rezultat nekakve svetačke erotike. Sanjala sam o tome da ga posjetim u onome za što mislim da se zove ašram, i mazohistički guštala u opisima posjeta njegovih udivljenika u kojima mi je najžešći dio bio ulazak i posvećena pažnja. Ulazak u prostoriju u kojoj se vrši udivljavanje i pažnja koju će posvetiti pojedinim posjetiteljima. Tako je neke znao primiti za ruku i reći im nešto. Kako sam ja tada željela da on meni nešto kaže, ta hulja u halji. I da me pogleda. Sad kad ponovo razmišljam o tome, nakon toliko godina, moram primijetiti da se ne sjećam kad sam zadnji put čula nešto o njemu. A tada ga je bilo posvuda, ili je to barem bilo tako u knjižnici koju sam često posjećivala. Njegova glava često je bila izložena u jednom dijelu, pored prozora, gdje se šeće, namijenjenom za isticanje najčitanijih knjiga. A na knjigama mu je glava gotovo uvijek bila velika gotovo kao sama knjiga. I blistala je, od svjetla koje je dolazilo s prozora, a možda je bila i aura. A u knjižnici je radio neki tip koji je bio sumnjive orijentacije. Duhovno, jasno. I moguće je da je on te knjige gurao na policu za hitove. I da me on uveo u taj nježni odnos. Bila sam zavedena, jasno je danas, a k tome sam bila i maloljetna.

Jedna od knjiga koju je sumnjivac duge kose iz knjižnice gurao, ili koju se guralo, u plan a bili su i Paralelni životi - je li se tako zvala uopće, ma nije ni bitno. I obožavala sam je, iako se sad ne mogu precizno sjetiti o čemu je govorila (osim što je govorila o regresiji i prijašnjim životima). I svaki put bih je mazno pogledala kad bih prolazila pored nje, uvijek bi bila na hit polici, godinama. (Nije li to malo bolesno, pitam se iz današnje perspektive, to da je bila tako čitana? I što je danas na toj polici, pitam se, jer u tu knjižnicu više ne idem...) Predmet žudnje u to vrijeme bile su i knjige Vesne Krmpotić, koje sam valjda sve pročitala. Ili skoro sve. O nekima se gotovo ničeg ne sjećam. Košulja sretnog čovjeka, recimo. Sjećam se, plošno, Brda iznad oblaka. Barem kao pripovijesti o bolesti i umiranju njezinog sina od leukemije i udivljenosti Sai Babom. Sjećam se i knjige Kako sam pobijedio rak, koju sam pročitala tada, sa kojih petnaest ili šesnaest. O tome kako se lik putem makrobiotike izliječio od raka. Ma, suvišno je reći, mladost mi je prštala radošću. Ali neka se nađe, ta računica je bila u pozadini - priznajem. I sjećam se da je u to vrijeme, dok sam ja rastjerivala vrane, jedna od prijateljica išla na duhovno obnavljanje, ili kako bi se to moglo reći za djecu od petnaest ili šesnaest godina - inicijaciju? - kod nekog koma... komaja tipa. Ne sjećam se da sam ikad saznala što je bilo s njezinim razvojem, iako pouzdano znam da je jedna od zadnjih stvari bila odluka o potpunom potčinjavanju učitelju, bez obzira na tip obuke koji bi dotični mogao odlučiti provoditi. To me nekako uznemiravalo, ne znam je li me uzbuđivalo, prije je baš bio negativan osjećaj, i to je, između ostalog, prizvalo vrane iz nekih drugih jata na moje nebo.

Te mistike, i tog besmisla, i te prisline nabijenosti smislom, i tog manjka sreće u sunčani dan, i tog da se ne sjećam baš svega u vezi svojih nekadašnjih fascinacija, sjetim se dok me hvata hipohondrija, dok stojim u šoping centru okružena božićnim nakitom, dok se mimoilazim sa šleperima na svojim longdistans relacijama, dok slušam najavu Divnog života u božićnom programu hatevea ili dok gledam na sat. Ili dok naprosto krstarim nebom na metli. I to je to. Ako ste čekali poantu, nema je. Bude mi smiješno kad se sjetim nekih stvari, i skromno predviđam da bi mi moglo još štošta biti smiješno u nastavku.

Tko pročita ovaj ***** od posta u cjelini, bez pauze, i uzmogne i komentirati, dobije *****!