Točno u ponoć

Da, subota je navečer. Kasno je već, a ja još uvijek cuclam onaj neskafe koji sam smutila prije kojih dva i pol sata. Prije tog pocuclala sam već jednog tako da mi je ovo, razumjet ćete i sami, drugi. Tu i tamo čvaknem malo banane koja mi raspištoljena (odkorena) stoji na stolu. Na stolu i mirisna svijeća s božićnim aromama, koju sam našla na posebnoj polici u jednoj većoj Todorićevoj trgovini. Pisalo je "limited edition" pa sam uzela. Na televiziji Zoran Predin, "sonček je, i ti si skuštrana". Je, meni mrak pada na oči, i skuštrana sam. Ako to znači da sam raščupana. Ako ne znači, onda možda i nisam, ne znam...

Razrađivala sam večeras strategiju sutrašnjeg možebitnog šopinga. Svakako bi valjalo poći na neku od top destinacija u metropoli. U Začretje nema smisla, njih su mam zaprli. Razmišljam, kako već dugo nisam bila u šopingu te mi je sva garderoba duboko nereprezentativna za moju elegantnu osobicu, kakav ću stil odabrati novim šopingom te hoću li se uspjeti preobraziti u skladu sa svjetskom tugom i iskonskom ženstvenošću za koje sam u međuvremenu izgradila montirani kućerak u sebi. Gledam sad sjedobradog Akija Rahimovskog na teve, ma da, bit će i moj stil nešto za stare koke. Kad nemam mogućnosti pustiti sijedu bradu, niti ikakvu bradu, a i kosa nikako da mi posijedi, nadomjestit ću to kakvim odjevnim artiklom. Ali na biserje, ni pravo ni fejkano, ne pristajem! Još ne.

Ipak, počela sam čitati knjigu kolumnističkog biserja Veselka Tenžere Zašto volim TV. Osamdesetih ga nisam čitala, tad sam bila u plićaku, jednom i doslovno, kad sam u provincijskom snijegu zaglibila u čizmicama, idući u školicu. Kao u dobra stara vremena. Ni ne vidim razliku od kojih osamdesetak godina prije u odnosu na taj datum, kad je jedan mladac napisao ispričnicu zbog izostanka iz škole, a pročitala sam to u muzeju grada kraj kojeg je živio taj mali provincijalac, koja je glasila "Mi smo orali i nisam imao čizmice". Ja sam imala čizmice, ali sam bila u provincijskom glibu kao i mali orač, a Tenžera, on je bio kilometrima daleko... i pisao je kao što Predin danas prede ili ja cmokljam s bananom u istima, dakle slasno.

Na ovu moju reminiscenciju, dobro sjeda i današnja sličica iz Dnevnika o dječačiću iz nekog opskurnog mjestašca, mislim u susjednoj zemljici, koji traktorom ide u školu. Zamalo sam napisala, na posao. Ne, u školu. Visok je toliko da nožicama ne može normalno dosezati nožne komande, ako takve na traktoru postoje. Veli njegov otac, "nismo ga učili, sam je pokopčao". E fino, bit će nešto od njega. Evo, u vrijeme njegovog gliba piše veliki kolumnist Ante Tomić - možda mu to može jednog dana poslužiti kao motiv, jednog dana kad će pisati svoje memoare. Ako bude imao sreće, jer onaj mladić od šesnaest godina kojeg su nedavno vršnjaci ubili u tučnjavi, na primjer, nije bio rođen pod sretnom zvijezdom - i on je samo dan prije "orao i vozio traktor". I nije pokazivao da ima ikakvih problema. Ključne stvari u životu, pa i sama smrt, pitanje su čiste sreće - kao u onom filmu The Match Point, kad događaji, poput teniske loptice na mreži, mogu skrenuti na ovu ili onu stranu. Ja se za sad provlačim, orala nisam nikad, snijeg me nije zameo i evo me već sutra u šopingu u metropoli.

Idem čitat starog jarca dalje. Ima par dobrih naslova i rečenica u tekstovima. "Nakon Johna Waynea - žene" ili "Ma, odi spat!". Ili: "Gledati televiziju znači starjeti po programu koji ne mora biti uvijek gori od pukog starenja". Jebeš sve ako to nisu kul misli ne samo dvadesetog stoljeća - i dvadesetprvog, dabome!