Čitam vijesti o ubojicama Luke Ritza koje kažu da su ga ubili zbog čiste dosade. Vraćali su se s koncerta pa im palo na pamet tražiti prolaznike, iz štosa, kunu, dvije, te ih nalemati u slučaju da ovi ne pokažu suradnju. To je dobro za prije spavanja. Izađeš van, malo se zabaviš s prijateljima, a sa svima onima koji ti nisu prijatelji (a možda bi podsvjesno volio da ti još netko postane prijatelj) postupaš po nalogu sveg onog nerealiziranog u sebi - nalupaš ga/ju ako ti se ne nasmije, ako ti se nasmije, ili posve neovisno o smijehu. U Zagrebu je tako, slučajno, ubijen netko neovisno o smijehu, a u Vodicama je netko popio šamarčinu zbog previše smijeha. Tamo se nekakva miss ili pratilja od miss hihotala pod prozorom jednog ribara i zidara (2 u 1) te ju je ovaj, bivajući iznerviran mnogo od dosade nespavanja, malo nalupao. U Slobodnoj Dalmaciji odmah izašao članak s maštovitim prvim dijelom naslova: „Ne čuje dobro“. Jasno, miss ne čuje, jer je dobila po uhu, a gospodin s teškom rukom te je noći čuo i predobro, gledajući referentne vrijednosti prosječnog čovjeka, i bio slobodan, na dalmatinski način, to izraziti. Onaj dečko pak koji je ubio Kristinu Šušnjaru, tu se situacija sa sluhom obrnula, taj zbilja nije čuo dobro. Nije čuo ni za prava, ni za Europu, ni za svijet, ni za ostale šupljo-pune kategorije, nego lijepo djevojku pozove da se odveze s njime autom, onda se putem domišlja kako bi je obljubio (glupog li izraza), onda se domisli kako bi to učinio, ali mu plan loš jer ona, naime, dobro čuje te je čula i za vlastita prava pa se nije dala. Pa ju morao ubiti, zatući čime ono, ključem, polugom.
Svi oni su (bili) tako lijepi, a njihovim napadačima dosadno. Mogu zamisliti kako je to. Razmišljala sam ponekad kako je ljudima koji rade u trgovinama mješovite robe. Ne, nemojte misliti da imam predrasude, ne radi se o tome. Kasa, frižider, slaganje robe, zaprimanje, pozdravljanje kupaca pri dolasku i odlasku, smjene, odlazak kući, spremanje hrane, jedenje, gledanje u televizor, novine (ako). Predmet bavljenja na poslu: konzerve, paketi tjestenine, kutije keksa, zamrznuti proizvodi, salama. Preslagivanje, nadopunjavanje polica, vaganje, skeniranje na blagajni, stiskanje entera ili zelene tipke, pružanje računa. Plaćanje računa, dosada. Razmišljala sam ponekad i kako je mladim nezaposlenim ljudima. Završiš srednju školu, roditelji su ti, onako, ne baš zanimljivi i možda rade u trgovini mješovitom robom, mama je tužna i tradicionalna, otac je strog i pije, brat je diler i ima djevojku. A ti si sam, pored svih njih, i pored svih svojih prijatelja. Spavaš do 10 ili 11, jedeš, odeš malo van, nemaš za maks teve, buljiš u ekran, nemaš internet, isključilo ti telefon, nemaš novaca na mobitelu, žicaš, nemaš djevojku, izgledaš kao propalica, protiv svih si, nisi ni poput brata niti si kao kakva normalna sestra, koju ni nemaš. Ne znaš koliko ti se često pere roba, ne vidiš ni kad ni kako se odvija proces pranja iste, tek znaš da tu i tamo jest čista. Nije ti to ni bitno, tvoj život je vani. Bit će bolje kad izađeš i ostaviš za sobom starog koji srče juhu i potom hrče u naslonjaču, i majku koja poput sablasti prenaša lonce, lavore, deterdžente i vašeg kućnog mačka, i brata kojeg si vidio u prolazu kako stisnut hoda kao da nešto nosi ispod jakne. Vani ćeš već naći nekog kome ćeš se nasmijati u facu ili čija će te lijepa glava iritirati. Biti lijep, počešljane duge kose, skladnih crta lica i umiljat, dobro njegovan, obiteljski i na ostale životne načine, kao na primjer Luka Ritz, krajnje je iritantno. Takvu pojavu treba zatući, da se vidi krv. Jer on ne može biti od krvi, tako izgledom dražestan. Tako nenalik na dosadu u kojoj si svaki dan. Kad poteče krv, ili kad jaukne, ili kad pokuša pobjeći, znat ćeš da je ekšli živ, kao što je bio živ i onaj mačak kojeg si, kad si imao deset godina, bacio s petnaestog kata svoje zgrade ili mu ugurao petardu u analni otvor i zapalio je. Raspadanje života ubija dosadu.
Padanje djevojke na pločnik nakon što si je ošamario ubija osjećaj da si obično radno isprazno stvorenje, nevidljiva polupolitička životinja (polu jer vjerojatno nisi izašao za izbore, zadnjih nekoliko puta). Šiktanje krvi iz glave djevojke koja nije htjela surađivati u seksualnom smislu, istjerat će ti iz glave sve one djevojke koje su te odbile ili naprosto bivale nedostižnima. Dok si ti patio od dosade i eventualno čitao 24 sata. I tako svaki dan – 24 po 24. Život je kronično dosadan dućan mješovite robe, najčešće samo onaj mali lokalni, i najčešće s manjkom ključnih namirnica - treba ti i moraš ga prolaziti, i održavati, a tako ti se više gadi i osjećaš da više nemaš novaca za odlazak u isti. Ništa, krajnji je čas, ideš ti opet malo van, za zrak, razbistrit glavu, možda ti se stvari poslože, a možda uloviš kakvu mačku koja će se naći na krivom mjestu u krivo vrijeme. Ako bude sreće, nitko neće saznati.
Post je objavljen 22.10.2008. u 21:39 sati.