Nova gastronomija

Jedem ja danas papriku, paradajz i svježi kupus s maslinovim uljem, octom s medom i preljevom s jogurtom pride, i mislim si kakva pomutnja i pomama je nastala zadnjih dana. Mediji i internet sadržaji su poput šarene salate, s mnoštvom spojivih, ili nespojivih, okusa, jestivijih ili manje jestivih kombinacija, ali izazovnih, oh, izazovnih tako... barem dok ih se ne proba. Sve ih imam, kako kaže ona visoka manekenka u reklami za paste za zube... sve ih moramo imati, i sve moramo probati s polica. Pišem to misleći o mješavini svakolikih plodova, medijskih i informacijskih, koja je nastala u nacionalnoj zdjeli nakon ubojstva mlade odvjetnice u ponedjeljak.

Pisanje o neupitno velikoj tragediji, ljudskoj i obiteljskoj, sa strukturnim podtekstom, da se tako izrazim, postalo je žestoko, dinamično, dramatično, duboko i sjecka se, sjecka. Sitnije, sitnije, mogao bi biti novi moto novinarstva. Pribori za jelo su rasprodani zadnjih dana po trgovačkim centrima, ako niste čuli... Uređivanje vijesti sigurno već dugo nije bilo zanimljivije. Ne dao bog razboljeti se u ovo doba kad se tako obilno objeduje. Situacija je toliko alarmantna da je danas, na neradni dan, dan neovisnosti (za koji su me još jučer neki bezbožnici uvjeravali da je ipak dan državnosti...) sve toliko ovisno o temi tjedna da urednici i voditelji mozaičnih, prema tome manje fokusiranih, emisija, moraju vapiti ozbiljnog izraza lica pred prestrašenim gledateljstvom. Tako je danas voditelj za kojeg mislim da se zove Jozo Barišić, onaj simpatični inače lik, vrlo ozbiljno, s teškom sumornošću u glasu i facijalnoj ekspresiji, upitao sugovornika nije li današnji praznik oštećen, podcijenjen, marginaliziran. Ne sjećam se što je sugovornik odgovorio, taman sam došla do vrlo sočnog dijela u salati (a mislila sam da sam dobro izmiješala sadržaje, c, c). Ne rugam se ja, da ne bi mislili, ne, čisto promatram, i u biti se slažem s mladim voditeljem, praznik je odjeban, u najmanju ruku, čak mu ni tugaljivo emitiranje legendi o tragedijama ratnih pogibija, u večernjem terminu na državnoj televiziji, nije naročito pomoglo. Ipak, evo upravo gledam, počinje Otvoreno, tema perspektiva Hrvatske, Hrvatska 17 godina nakon osamostaljivanja, između zahtjeva za pravnom državom i sklada s europskim državama, i mafijaških obračuna koji su, kako se kaže, svakodnevica. Konačno će holistička, pardon hloveristička, emisija zaokružiti sva bitna pitanja ovog tjedna i dana (usput rečeno, Bago bi to bagerom odradio, ovaj novi voditelj je manje napasan), da ne moram ja. Ili da ne moraju blogeri. I forumaši. I ostali akteri demokratičnih medija. Hahaha.

Ne znam jeste li, kad smo kod demokracije, primijetili diskurs koji se koristi kad se piše o slučaju mlade Hodak. Babinjak samo takav. Nisam sve čitala, ali bit će materijala za frazeološki rječnik. Ma ne, to je sve već u rječniku. Toliko potrošenih motiva. I ne samo u pisanju o slučaju, u samom slučaju, s druge strane. Zapaljene svijeće pred zgradom ubijene. Šačica ljudi u dva grada u Hrvatskoj te mali prst ljudi u dva druga grada u Hrvatskoj, okupljeni oko zapaljenih svijeća. Sanader. Posvuda Sanader. Trebalo bi rehabilitirati dosjetku jednog kolumnista, sad već ugasle kolumne: Sanadair – iliti, u ovom kontekstu: zrak koji udišete. Novinari, posvuda novinari. Mlade novinarke plavih kosa u kožnim jaknama koje intervjuiraju prehlađenog Bandića s provokativnim pitanjem „i onda, kaj, jel' još tvrdite da je ovaj grad siguran?!“, urednice primjerenih ili neprimjerenih izraza lica u televizijskim dnevnicima, građani daju izjave o osjećaju nesigurnosti, neispavanosti, kroničnom osjećaju da je tu nešto, nešto je. Svi znaju, nešto ne štima, ali sve je to još tamo negdje... neartikulirano i nesazrjelo. Smiješano, kao moje pisanje, uostalom.

Plus, kao da ni to nije dosta, sve skupa u jednoj magli od svjetske ekonomske krize. Opel i BMW nakratko obustavljaju proizvodnju. Erste banka ima krajnje stupidne reklame o rezanju kamata na kredite. Građani sad nisu samo na nišanu banaka, oni su uznici mafije, tajkuna i poludefiniranih mreža interesa i utjecaja. Kao da je to nešto novo. Mediji kuhaju u velikom kotlu. Svejedno je, babinjak stoji uz analitičke komentare, eseji uz financijska izvješća, istraživanje je li Hodak bila trudna uz interpretacije Sanaderovih poteza na BBC-u, reklama s naslovnicom 24 sata uz špicu Otvorenog, sve je relevantno (i sve, na neki način, i jest bitno, ili mu se približava) i sve se pretače, jedno u drugo. Možda to jest, posebno u kombinaciji s ekonomskim tsunamijem, kojega najavljuju, pokazatelj da dolazi vrijeme Građanina. Onih koji moraju misliti dok se miješaju sa svima i svime u kotlu. Sljedeća faza je da Hrvatska dobije svoga Colberta, onog koji će sve ismijavati, uključujući i samoga sebe. Ili to možemo tek nakon konačne otplate prvog velikog vala stambenih i ostalih životnih kredita, realiziranih nakon osamostaljivanja? I nakon konačnog, preciznog, usitnjavanja velikih tema. Nakon shvaćanja da političko ili građansko djelovanje nije tek tupo stajanje uz upaljene svijeće na kakvom gradskom trgu, jednom od četiri u kojima je to u Hrvatskoj uopće i moguće. Između dvaju češanja plikova na nozi dok stojimo u redu u banci, i tako svaki mjesec, mjesecima unatrag i puno, puno onih u perspektivi, za svaki od naših perspektivnih kredita.