Bombonijera kultura

Eto, vele da nas taj neki Gojko Borić predstavlja na Sajmu knjiga u Frankfurtu. Nisam ja nikad čula za njega. Ali teško da i bih – dok se ja bavim marginalnim stvarima u kroejšiji, neki koji znaju posao i vrijede sunčaju tašte glave pod reflektorima sajma. Mnogi se i ošišaju samo za tu prigodu, tako sam čula. Red je pred stranjske ljude izaći oškublan, tako mislim da kažu Zagorci. Dok dudeki prave peneze u Zagrebu, muzioci izdavačkih krava dudara sišu nektar po Frankfurtu, trošeći te iste novce. Lako je za one koji o svom trošku idu tamo, brinu me sponzori, i sponzoruše. Te oni koji tamo idu iz proračuna. A ima i tih. Sponzorci navodno pristupne pregovore za avion kojime se za sat i nešto sitno stiže u impozantnu frankfurtsku zračnu luku počinju vršiti već nekoliko mjeseci ranije, po mogućnosti još u proljeće. Proračunski putnici jednom kad uđu u sustav, oni samo putuju, i putuju. U Frankfurt, London, Leipzig, Bolonju, svuda gdje su knjige. Ponekad nije moguće samo iz jednog izvora, jedne krave davatelja, poći (u punom, poželjnom, smislu riječi) nekamo pa se dobrovoljci traže na više strana, da ne bi usfalilo. To je posebno važno u jednoj zanimljivoj dimenziji sajmova knjiga, a to je kultura nošenja. Ne s tegobama i patnjom u svijetu, i ne nošenja paketa knjiga, nego robe, nošenja robe. Naime, priča se da se, na primjer, u Frankfurtu manijakalno zaobilazi sajam, a obilaze fensi dizajnerske trgovine. Te se satima kalkulira i promišlja bi li bilo bolje uzeti komad u ljubičastoj nijansi ili u plavoj te uz koje će sve artikle iz prethodnih sajamskih kolekcija pristajati nova investicija.

Vratimo se Gojku Boriću za kojega sam po prvi put saznala iz ovotjedne kolumne Borisa Dežulovića u Globusu. Taj neki kolumnist Fokusa da nas predstavlja u Frankfurtu. Pa neka, šta se tko ima tome čuditi. Svatko tko je ikad bio u Frankfurtu, na sajmu, zna na kakvu konzerviranu, nejestivu, splačinu to liči. Ali pri tome mislim samo na hrvatski štand, of kors. Dedeki iz bivših socijalističkih mastodonata defiliraju u jeftinim odijelima, gospođe stoje oko stola sa hranom i čuvaju je, a gospodične uvaženijim gostima na štandu donose piće za stol. I onda da je čudno što nas predstavlja ta neka peronospora s drvenim križem oko vrata. Nije. Meni je čudno kad čujem da je tamo išao netko normalan pa se uvijek pitam što li je tamo sve radio i, posebno, je li i koliko boravio na hrvatskom štandu. Kladim se da nađu zaklon u kutijici od štanda kakvog bosanskog, srpskog ili slovenskog izdavača, zamišljam da bi na nekom od tih mjesta moglo biti življe, i prozračnije. Iako možda ne bi odisalo prošlogodišnjim ulovom fine vunice i pamuka naših amebicioznih ljudi.

Čak me ni "tipični hrvatski intelektualac" Borić ne zanima toliko koliko me zanima kultura iz koje dolaze ti uzdanici, onako kako ju je skicirao taj naš iseljeni Dežulović. Kaže on da je B. najbolji predstavnik te "male provincijske, frustrirane, boležljive i plitke palanačke bombonijera-kulture". Na tragu Indeksa, Dijagnoze te svakodnevnih indeksa naše zbilje, zanima me sljedeće:

- Ako bombonijera-kulturu shvatimo kao tipičnu podmićivačku strategiju prosječnog Hrvata, može li se biti uspješan intelektualac ukoliko ne dajete i ne primate bombonijere, simbolički, doslovno, u ovom ili onom obliku?
- Ako bombonijera-kulturu shvatimo kao sinonim za malograđansku uljudnost i perfidnost, može li se ovdje uspjeti ukoliko, kao intelektualac, ne obrađujete ljude s moći i ne dodijavate im usiljenom ljubaznošću, jeftinim uvlačenjem te finim frazama koje dobro zvuče a malo znače, posebno dugoročno?
- Jesu li pojedine kategorije hrvatskih javnih djelatnika poput bombonijera? Pod istim nazivljem sakupljeno puno raznorodnih subjekata od kojih neki, ili mnogi, nikad ne demonstriraju, ili javnosti opravdavaju, zašto su nositelji tog nazivlja?
- I na kraju, biste li, da se bavite poslom koji nema nikakve veze sa znanošću ili teorijom, u korespondenciji u svome potpisu koristili titule poput dr. sc. ili prof.? Biste li se, u slučaju da to radite, osjećali kao da ste primatelju poruke dali bombonijeru upitnog roka trajanja s namjerom da vas upamti, da ga se dojmite, ali ne brinući hoćete li mu, tom suptilnom naznakom da ste intelektualni ili da ste, jednostavno, išli u školu, pokvariti komunikacijsku probavu?

Kao ljubitelj bombonijere, izražavam svoje nezadovoljstvo što je ista upotrijebljena u ovoj nesretnoj sintagmi, iako je tako sočno sjela na neka pitanja koja probavljam zadnjih dana. Ne samo da mi idu na živce skupljači robe po Frankfurtu i taj Borić (tko god on bio), nego sam dobila i to Pismo. Netko, kog osobno ne poznajem, uputio mi je pismo i iza mog imena i prezimena dodao: prof. Kako moj akademski status nije općepoznata činjenica, taj netko si je dao truda i podatak pronašao i upisao ga kao bitan pri adresiranju. Pretpostavljajući da je bitan meni, ili mi dajući do znanja da je bitan njemu? Ili, da je svejedno je li bitan meni, kad je njegov sustav definiranja bitnosti jači od mojega? On je, naime, višeg akademskog statusa nego ja. Mislite li da mi je htio nešto poručiti? Ili je samo neobazriv i neosviješten, odnosno malograđanski uljuđen, kao što bi bio kad bi pružao bombonijeru liječniku koji će mu upravo za svoju plaću koju uredno dobiva svaki mjesec pregledati pluća, ili uglednom izdavaču na službenom hrvatskom štandu na središnjem sajmu knjiga dok ga gospodična bez imena i titule ljubazno pita hoće li što popiti. A u pozadini se čitaju kolumne Gojka Borića, poznatog hrvatskog pisca.