Slip slobode

Slobode građana višestruko su se umnožile u zadnjih desetak godina. Za biti slobodan dovoljno je potpisati. Ugovor, slip, karticu, ugovor, slip, karticu. Život čovjeka niz je takvih radnji, a ljepota življenja sastoji se u uvježbavanju potpisa. Danas postajem ispravan čovjek, idem potpisati ugovor za gotovinski kredit s najnižom kamatnom stopom na tržištu, tako si govori do jučer neuvježbani mlađi pripadnik sustava održavanja vlastitih potreba i želja. Danas ću potpisati zadovoljavanje svojih želja i razmnožavanje svojih potreba, u skladu s idealnom slikom o osobi moga statusa.

Ako želim novce, moram u ovce. Ako odbijam filozofiju profitne neslobode, onda sam dio ovce, papak. Ako konzumiram iluzornu slobodu i kritiziram je, onda sam opet papak ili jedna stvar od ovce. Najbolje je biti što manje kritičan - ovca pretvarač vrijednosti. Ona gleda oko sebe i drhti, čeka prilike, vrti valute (datume), ona će s datumom primanja plaće pretvoriti svoj rad u dobra i usluge, s osamnaestim će to ponovno učiniti, u novom ciklusu glavne (master) od svojih kartica, a oko prvog ili petnaestog lakše će upravljati svojim naglim i trendi (american express) provalama želja. Ona će se oštrigati i kupit će si cipapkale. Onda će biti bolja i ljepša. Pa će napredovati.

Protokom vremena napredovat će i u bančanim sustavima. Dobijat će nove i novije kartice, nuđat će joj se novi i noviji oblici kreditiranja, ona će se obnavljati (revolving). U tome će se pomalo i pretvarati. Eno je, upija komade svijeta oko sebe (izloge) i proračunava svoje uključivanje u isti (izglede), a u konačnici izlazi nedefinirana, želatinasta i drhturava (bezizgledna). Nešto poput hladetine.

Inače je bankarstvo krasan posao, sigurna sam. U njemu se aktivno odvijaju temeljne paradigme života kao takvog. Odvijati (zamjena valuta) jednako je misliti. Kad idem u dućan, ne idem po mikro liniju, cipele ili farbu za kosu, idem se obnavljati. Imam svoju revolving karticu. Kad je stisnu u onaj aparatić, ona mozga i ugura (push) cifru u moju kartičnu masu. Onda mi se raspoloživa masa na kartici povuče (pull). Ondak sam ja u ravnoteži. Čula sam za slučaj žene koja je mislila da se na revolving kartici dozvoljena cifra (limit) obnavlja vječno, iz mjeseca u mjesec. Pa je odmah, čim ju je dobila, potrošila sve. I očekivala isto sljedeći mjesec. E pa neće moći, konzumeristice jedna, vječan je samo konzumeristički privid.

Ma, ti ljudi u nas nisu navikli imati niti stvarati. Zato grabe pred sobom kao gladne životinje. Doslovno gladne, jer veći dio zaduženosti od 74.000 kn, koliko je prema službenim podacima HNB-a bila zaduženost po građaninu Hrvatske u prošloj godini, sigurna sam, otpada na održavanje i popunjavanje osnovnih životnih varijabli. Onih koje se odnose na održavanje sustava – prehranjivanje, preodijevanje i održavanje (ili stvaranje) mjesta za regeneraciju i, ne zaboravimo, mobilnost.

Mobilnost je važna. Putnici nisu popularni. Ljudi koji kasne, koji se gužvaju i dolaze zgužvani i zadihani, koji nemaju izbora, koji se kreću kad i kako zapovijeda zakonitost javnog prijevoza – oni nisu bitni. Ljudi s vrećicama u rukama, tako ih prezirno zovu poznanici. Nemojte biti putnik. Nitko vas neće voljeti i svaki će vas poslodavac, partner, prijatelj gledati s mješavinom mržnje i žaljenja – ti, koji kompliciraš stvari, tako će vam govoriti.

Stabilnost je također važna. Stajati negdje. Biti u mogućnosti stati. Sjesti u svoju fotelju. Leći u svoj krevet. Gledati svoj televizor. Izaći na svoj balkon. Imati svoj prilaz kući ili stanu. Biti u mogućnosti odlaziti i dolaziti, i dolaziti i odlaziti. Grijati se ili hladiti klimom. Ležati u kadi. Čitati. Misliti. Nemojte biti beskućnik, ili suvišni član kućanstva. Nitko vas neće voljeti i svaki će vas poslodavac, partner, prijatelj gledati s mješavinom mržnje i žaljenja – ti, koji kompliciraš stvari, tako će vam govoriti.

Zato, gledajte da krenete dalje. Zadužite se. Sjednite, reći će vam u ugodnom ambijentu kreditnog odjela banke. Uzmite stan od 30 kvadrata, lošeg tlocrta, bez balkona i lifta, s ružnim pogledom u ružnoj zgradi. Potpišite na 30 godina. Potom uzmite i auto, na 7 godina, potpišite. Produbite agoniju – uzmite sve kartice koje vam nude. A onda se jebite 30 godina. Potpišite promjenu perspektive u životu. Vi ne postojite, sve vaše je u vlasništvu institucije, bez sveg tog vi ne znate tko ste. Ako mislite da znate, okolina će vam svejedno potvrditi da ste tek nitko.



Kad smo kod revolvera, ovaj tekst namjerno zaobilazi kaubojske metode priskrbljivanja dobara i govori isključivo o poštenom privređivanju iz 1 (slovima: jedne) plaće te preradama iz iste - prenašanju, ubacivanju i izbacivanju putem alata iz široke poleti-palete bankarskih u-sluga. Ne govori čak ni o merdžanju, udruživanju više plaća u jedan platežni sustav, kao što je primjer u malim društvenim jedinicama u kojima ljudi zajedno jedu, koriste isti krevet za spavanje i slično. Govori isključivo o poštenom i samostalnom livingu, plivingu, plivanju, slivanju 1 (slovima: jedne) osobe.

Kad smo kod kaubojki, poznajem jednu, ne znam je li nosila kaubojke, izgledala je dosta graciozno, doduše i grandiozno. Ima tome već nekoliko godina, grandiozno je, nasamarivši i iskoristivši jedan d.o.o., u dogovoru s garniturom jednoga gradskog ureda, za svoj džep, iz gradskog proračuna, izvukla 10.000 kuna. Jer će, kao, nešto raditi za što joj treba mir i sloboda, a nema drugih (legalnih) načina da dođe do novca kojime se to može osigurati. Otklimala je ona tako s parama, a jadan AGM, onaj koji je, u jednoj od svojih pripovijedaka, pisao o iskrivljenim petama jedne koke, uslijed svoga mrtvila ni ne haje za tu njezinu modernu epizodu.

Eto toliko, ovaj tekst se ne obraća vama ukoliko ste (posve) kreditno nesposobni ili ste baštinik veće nasljedne mase od svojih makro porodičnih struktura ili ste epizdodisti poput gore navedene. U tim slučajevima ste posve nezanimljivi. Enivej, da parafraziram novu billboard reklamu za krasan model Citroena C3 adriatic (koji ovim putem ističem kao krasan mogući sponzorski poklon za djelatnicu u kulturi kakva sam ja, te u tu svrhu, kao i inače, koristim priliku pozdraviti sponzorsku garnituru), ne da mi se više biti u c3ntru pažnje i c3ndrati, idem, u miru i slobodi, raditi nešto pametno.

Tako beše jutros

Koja drama je bila. Noćas nisam uopće spavala. Nisam spavala doma. Spavala sam samo sat i nešto na poslu, na dvosjedu. Prije dolaska ostalih koji bi mogli znatiželjno zaviriti ispod moga crnog mango sakoa kojim sam se bila pokrila. Ostavila sam ga. Mislila sam da se mogu skroz oprostiti. Ali ne. Našla sam ga ujutro tamo gdje sam ga ostavila. Moj brončani novi prelijepi nokia komunikator. Moja mala tanka bucka. Moj mali oksimorončić, nepravilna umanjeničica moja. I naš jutarnji ponovni klik.

U tuđoj zoni

Nešto me muči. Tako mi je bilo i jučer. Trčala sam jučer za tramvajem. Nije bilo dobro. Zatvorio mi je vrata kola pred nosom, držim namjerno. Pokazala sam mu srednji prst. Iako to ne priliči mojim godinama. Ima već nekoliko dana, u glavi mi je jedna slika. Zetovka. U plavom odijelu kakvo nose zetovke. Vrlo samouvjerena, ali na neki radno-sindikalistički način. Hod čvrst, odlučan, doduše težak. Dum-dum. U predgrađu. Izraz lica nema mi ravne do mirovine. Frizura ona anspikabl, za gospođe. Ruž naglašen, gust. Naočale crne klasik dm. Je li to nešto iz socijalizma? Taj zetovski sindrom.

Danas sam opet srela isti tramvaj, onaj pobjegli od jučer. Barem držim da je isti. Vidjela sam tipa koji ga vozi, sredovječan. Faca jebo bi maloljetnice i šverco bi. Ušla sam u drugi tramvaj. Nije bilo neugodnih momenata. Ne kao par sati ranije. Jedan je u onoj svojoj vozačkoj kabini pušio dok vozi i svaki put nešto izvikivao na stanici. Ne putnicima nego, kao, neki komentar putnika na stanicama, bit će tako. U smislu, ajoj, isuzati, ciija, i tako to. Ali onako, bez traženja pažnje, upućen samome sebi. Loše se držao kad je starica sporo ulazila, već sam brinula. Dobro je da joj se netko odmah ustao i dobro je da je on pušio, držim. Držala sam se za rukohvat do sljedeće stanice, dobro je da sam sišla.

Kasnije popodne ulazim u tramvaj, a iz tramvaja izlazi zetovac. Psuje starca putnika koji je stajao na vratima, držao se, držim blago alkoholiziran. Psuje još dugo kako prolazi pored tramvaja. A valjda to treba tako, niz tramvaj. Tražim di ću se primit. Ulazi zetovka. Čini se pristojna, traži karte na pregled. Ja imam kartu, molim lijepo, držim je u torbi. Nije do mene došla, zastala je kod neke koja valjda nema kartu. Ne znam zašto, ali pretpostavljam da je bila ona, a ne on. Držim se za prečku i prevrćem očima. Jako primitivan običaj, to pregledavanje karata, držim. Osim toga, to sigurno i košta. Obuka kontrolora, zetovska odijela. Obuka... morala bi postojati. Sjećam se jednog od prije par godina, kojeg sam isto, of kors, vidjela zadnjih dana, ali u civilu, koji je volio diskutirati s putnicima, češće putnicama, na vrlo osebujne načine. Možda je znakovito što sam ga vidjela u civilu, ali držim da ipak nije.

Sudar svjetova. Taj današnji imperativ slobodnog kretanja i nivelirani pijuni socijalisti na punktovima. I šire, posvuda, u zoni. Stalno mi iskaču pred oči. I jučer i danas. Enivej, kako je to sve bilo i kako jest, dobro se još i držim, držim.

Ljute misli o slatko-gorkim reklamama,

s prikrivenim pozivom na pivo

Hrvati su se u prošlom nesvršenom vremenu ujedinili u reklami za Ožujsko, grupiraju se u svim većim i manjim centrima, razrađuje se logistika, mantraju se zakoni vjernosti, pije se. Lipanj nije daleko. Intelektualci su odmah skočili na reklamu, tako treba, rasturili joj koordinate, eno marketingaši ih sumanuto traže, polugoli, u dresovima i dokoljenkama, i obilježavaju zastavicama. Fenomenologija plače, marketing naplaćuje. Evo, zavirila sam sad ponovo u prošlotjedni Globus, da se prisjetim kolumne dežurnog đavla o ovoj temi, koja je inače odlično napisana i pogođena, i primijetim da je pored kolumne, na stranici nasuprot, reklama za pivo Pan. Piše Još bolje iz nove flaše i uskličnik, a na etiketi piva Vrhunsko hrvatsko pivo, smanjene gorčine i bogatog okusa. E, a to pivo Pan, to slatko pivo, to je, svi znamo, ono pivo uz koje muški Hrvati u atmosferi mirnog, idiličnog, tipičnog hrvatskog vrta na sunčan, slobodan dan, kliču Nema 'tice do prasice, dok nekoliko prasica, pardon žena, šeće oko njih u vidu pomoćnog osoblja. Ili, u najnovijem uratku u kojemu roštiljaju, euforično izvikuju Nova je, nova na što im zbunjena pridružena vrtna članica koju prigodno podižu u zrak, grle, štipaju, što li, odgovara: Kakva nova, pa proljeće je!!! A nova je flaša, jel', razumije se. Inače je znanstveno dokazano da promjena oblika flaše piva kod muških konzumenata izaziva takve emocionalne ispade, razdraganost i potrebu za draganjem pripadnica suprotnog spola. I razumije se da je to dokazano.

Po meni je to potpuno analogno, u stvari, postupku u reklami za Ožujsko, osim ovog dijela o draganju. No, nisam primijetila da su društveni kritičari odreagirali i na jednu reklamu za pivo Pan, a upravo kod tog piva uvreda je, u smislu društvenog senzibiliteta, barem dvostruko teža. Pan je, naime, koliko znam, namijenjen ruralnoj skupini potrošača, za razliku od Ožujskog koje cilja na urbaniziraniju ekipu. Ako znamo da je glavnina Hrvatske ruralna, očito je da se poruke marketinških stručnjaka za Pan odašilju većini stanovnika u Hrvatskoj. Oni kažu, ako živite u manjem gradu ili selu, radite kao poljoprivrednik, u tvorničkom pogonu, na gradilištu, ili nekakvom lokalnom uredu, muško ste, razumljivo i šovinist, slobodnim danima radite nešto oko kuće ili buljite u televizor, a sabirete se jedino u ekipi, naše pivo je materijal za vas. Vama treba protočno gorivo za proživjeti sve te dane koji su pred vama i od kojih svaki sljedeći nalikuje na današnji i jučerašnji. Jedini bitni događaji u vašem životu su završetak nižih stupnjeva obrazovanja, ženidba i rađanje djece. Vi niste za Heineken i Heineken nije za vas, vi nećete sresti Jennifer Aniston, nikad. Uzmite svoj Pan. Zavrtite prasicu na ražnju i preuzmite kontrolu – odlučno napadnite bocu za pivo otvaračem, vašim osobnim asistentom. Menadžerirajte malo. Uzmite otvarač i zavrtite ga na stolu. Stavite čačkalicu u usta i prošećite je labijalno-jezično. Žene koje prolaze pored vas plješćite po stražnjici i obasipljite izvornim duhovitostima. Osjetite razliku. Ako se zamorite, uzmite Pan, sada je u novoj boci. Osjetite razliku. Vaš život nije monoton i vi imate kontrolu nad njime. Nemojte misliti na torticu, ej, nemojte.

Eto, reklama za Pan, slatki Pan, prošla je kao benigna interpretacija pretpostavljenog načina života većine Hrvata i njihovih intelektualnih i životnih dometa, a reklama za Ožujsko zapela kao maligna reinterpretacija, u prošlosti svakako, dokazane sklonosti dobrog dijela Hrvata grupiranju po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, njihovog mobilizacijskog potencijala i podložnosti kolektivnoj hipnozi. Ako ne svakodnevno, ono barem u iznimnim situacijama kad u navijanju izgube pamet i individualnost. Obje reklame samo prividno slijede skenirane trendove s terena, u biti se rukovode predrasudama, pretpostavljaju da je konzument u potpunosti predvidljiv i upravljiv, i iz skučene vizure propagiraju štetne vrijednosti, potencijalno opasne čak i za proizvode koje reklamiraju. Prva kaže vi nemate mozak i niste svjesni ničega oko sebe, vi ste kotačić i vrtite sitnije od sebe, dakle jedino životinje, na ražnju, i tako vam je svaki dan; druga kaže vi imate mozak, ali vam ne treba – drugi misle za vas, vi se samo sjećajte, vjerujte i slijedite. Prvo pivo se predstavlja kao toliko loše da bi ga pili samo krajnje neosviješteni ljudi, pripovjedači viceva, u najboljem slučaju. Kad oni izumru, ili ih u mračnoj ulici, kad se vraćaju s roštilja, sačekaju i progutaju vještice ili feministice, svejedno, tko će tad piti pivo? Drugo pivo zaziva opasnost da konzumenti, usmjeravajući se na cilj koji im je preporučila reklama, izgore u svom nastojanju da budu vjerni višoj instanci, kako se zahtijeva, i ožive kakav svoj davni ili manje davni PTSP. I opet, tko će tad piti pivo? Tad će lijepo svi preći na kozmopolitski orijentiran Heineken i utopiti se u postmodernističkoj mješavini svoje novootkrivene psihe i lekcija s uvodnog tečaja u prosvjetiteljsku misao, kovitlajući se u vrućici u kojoj će čak i feministice postati manje mrska i obdjakavjela bića i koju će moći rashladiti samo i samo spomenuti Heineken. Nakon toga će ih sve oteti svemirci, kao na billboardu Heinekena kakvog možete vidjeti, ako ste u Zagrebu, recimo na križanju Savske ulice i Slavonske avenije. Ako niste iz Zagreba, kao i ako ste hipnotizirani, konformist ili naprosto ruralni idiot, pazite se, doći ćete na to križanje kad-tad.

Naime, reklame kad-tad natjeraju svoje donedavna vjerne konzumente da pređu na konkurentski proizvod ili uslugu. Evo, recimo, Konzum, sponzor hrvatske nogometne reprezentacije, čega li, tlači gledateljstvo televizije dosadnim i predvidljivim spotom s kockastim ljudima i parolama o ponosu. Pa mislim, zar ima ljudi s kockastim glavama koji će zbog te reklame učvrstiti ili steći uvjerenje da je Konzum dobar dućan? Ako je dobar, dobar je zbog nečeg drugog, ne valjda zbog nekoliko nogometaša koji za svoj džep zarađuju novac dok konzum-enti kupac radi slalom kolicima među policama dućana i razmišlja koji je dan u mjesecu i hoće li platiti Americanom, MasterCardom ili gotovinom te isplati li mu se kupiti k-plus puding koji je jeftniji, ako će od istog dobiti proljev.

Kao što ima sve više alergičnih ljudi na sve više alergena iz prirode i raznorodnih sumnjivih proizvoda, tako valjda ima sve više alergičnih ljudi na razne idejne proizvode oko nas. Ti hrvatski konzumenti koje proizvođači, nuditelji usluga i njihovi marketinški stručnjaci toliko cijene i vole, zaslužuju li oni malo kvalitetniji tretman? Zaslužuju li da ih se ne plaši i ne radi im se nešto u mozak dugačkim reklamama u kojima bubnja srce i zaziva se oca, da ih se ne zamara skockanim sponzorskim patetičnim objavama, novootkrivenim zakonitostima i ostalim jednodimenzionalnim iščitavanjima zbilje? Jer ti konzumenti, glupavi i svakakvi, ipak dolaze kad-tad na mjesto susreta proizvoda i plasirane ideje o proizvodu. A onda dođe vještica, prerušena u nešto novo i bolje, i pita: Jezi li za pivo?, bude sve malo spuki, ali ipak odu s njom. A onda se vi slikajte sa svojim plusevima i pulsevima.

Ukratko (zamislimo da je ukratko kod mene moguće), marketinški odjeli podhitno trebaju savjetnike, u obliku mene, na primjer. Zakon broj 1. Proklamiranje negativnih društvenih vrijednosti kroz reklame nije poželjno, posebno ako se radi o mrskim tekovinama poput borbaškog nacionalizma ili drugih oblika grlupiranja te rodnih i drugih stereotipa. Navijačka fantastika može se oslikati i bez tih elemenata, a odmor s prijateljima u vrtu, uz rashlađivanje pivom, može proći i bez glupavih dijaloga. Možda nismo najnaprednija nacija u demokratskim i liberalnim praksama, možda nas nakon preskočenih par faza razvoja i navlačenja u mraku s vješticama otmu svemirci, ali ipak, neke floskule treba ostaviti političarima. Reklame, ako već zazivaju nešto što nema apsolutno nikakve veze s proizvodom (na primjer: pivo - nacija, pivo - bog, pivo - nadmoć nad ženama), trebaju biti duhovite, s ironijskim odmakom ili autoironijom. Samo to je danas, 2008., probavljivo.