28
ponedjeljak
travanj
2008
Poetsko veće...
... -manje će da se gradi zdanje.
Pazim ritam, da ne bude sranje.
Čitam, spavam, vasceo dan,
Bolni krmak ometa san.
Čitam, mantram o ljepoti,
Snivam sne o bebi karoti.
Ljubim pešn frut labelo,
Snim o istom da je opet cijelo.
Pjesmulj mutim mjesto posta duga,
Vremena nemam, trga me tuga.
O žujinoj htjedoh pisat reklami,
al' sva mi je nekako u re-ciklami.
Znanja nemam, malo mi je krivo,
Reprizno hoće li bit' Banac Ivo.
(pauza, daljinski, gleda teletekast)
Neće, neće, a nek' neće,
Ćići mići, moram ići.
Meko mi ć u naslovu krići,
neka krići, baš je to će-će.
p. s. dvojim kako da kategoriziram ovaj post - je li poezija ili je sport, poradi dinamičnosti rime. A možda je i seks, ne znam. Nek' bude poezija, možda navučem kakve umjetnike na čit-čet.
komentiraj (5) * ispiši * #
13
nedjelja
travanj
2008
Sjedila je u nedjelju i jaja mutila...
Dok sam, kao sav pristojan svijet, u nedjelju navečer slušala kako se u najpopularnijem kvizu u Hrvata jedan bori protiv ni manje ni više nego sto drugih – slušala, jer uglavnom ne gledam, osim na početku kviza, kad utvrđujem koji modni stil naočala voditelj promovira u toj emisiji te, tu i tamo, kakav izraz lica ima, je li dobre volje i tako to – uronila ja, koliko mi kontaktne leće dopuštaju, u ovu svoju nazovi crticu. Iz više razloga, da relativno usrećim Lunda (i provjerim mogu li uopće napisati kratak, ili barem kraći, tekst), da pobrojim nakupljene senzacije te da identificiram neke krajnje ozbiljne trendove na koje sam onako stihijski naišla zadnjih dana.
Ne bih se čudila ako bi me netko uskoro počeo karakterizirati na temelju mojih spomenutih očnih pomagala. Zbog kontaktnih leća možda bih mogla postati kontaktni policajac ili nešto slično. Agent. Na tajnom zadatku. Može i nekontaktni ili selektivno kontaktni agent. A sve izvedeno iz – leća. Zašto mi to pada na pamet? Zato što su očna pomagala očito važna u identificiranju ljudi („onaj s očalima“, i slično), ali i vrednovanju. To sam saznala nedavno kad sam pročitala da je Tomislav Čadež, koji je zadnjih tjedana postao frajer broj jedan u najčešće, sigurno nije slučajno, slabovidećih Hrvata, može i Hrvatica (riječju: intelektualaca), u stvari „neidentificirani maslinasti military šmrkalj“, k tome još i – „s debelim naočalama“! To je napisao Renato Baretić, pretpostavljeno bez naočala ili s tankim naočalama ili s lećama. No najvjerojatnije savršenog vida. Ipak, čudni su putevi nas protetski obdarenih ljudi pa tako od Čadeža kao otpadne tvari iz nosa jučer u Jutarnjem u tekstu Igora Mandića dolazimo do „mirisne kamilice od fine ironije“ istoga tog Čadeža. Ha, koja promjena perspektive...
No dobro, kamilica je, kako znamo, ili ne znamo, blagotvorna za ljudsku vrstu. Dokaz da je važno brinuti o ljudskom kolektivu ili korektivu su, kako primjećujem, i reklame poznatih proizvođača proizvoda koji imaju postati poznatima. Tako u zadnje vrijeme stalno gledam i slušam reklame koje „štede vrijeme“. Jedan od tih proizvoda sam nabavila, to je Fructis melt-in maska za kosu koja vlasi obnavlja u jednoj sekundi, što znači da imam točno deset minuta manje jednu sekundu vremena više u životu za druge stvari. Nisam sigurna sadrži li kamilicu, ali to nije ni važno – to su drugi već promislili, ja samo kupim i koristim, a kosa sama od sebe srče kvalitetne sadržaje. Ako mi treba još novaca za stvari poput te maske, mogu podići kredit. Recimo, neki koji se, prema reklami, dobije ekspresno, dok stojite na semaforu, u autu, fino nasred ulice napustite auto i prošećete riticu u banku koja je upravo nadomak i koja se zove Erste i vratite se u auto upravo na pojavu zelenog svjetla, obavljenog posla. Sasvim slučajno, znam da je istinito samo to da je proces predaje zahtjeva u toj banci ekspresan, sve drugo je rest end vejt.
Kao što možemo vidjeti, ili ne moramo, ne vole svi kamilicu, niti paze na racionalno korištenje vremena i energije, draže su im drame i procesi, pogotovo kad su ulozi ego i novac. Oko Čadežovog teksta toliko se pucalo u prazno da je to milina. Toliko da mi je, nakon početnog čuđenja oko takve forme izvještavanja, postalo neizmjerno drago što se tekst dogodio. Eto, baš je. Sjećam se i nekih njegovih davnih, izuzetno dobro pogođenih, recenzija blogova. A sjećam se i brojnih uvodnih tekstova Ive Pukanića u Nacionalu u kojima je objavljivao tko mu je simpatičan, a tko nije – ili, tko je moćan, a tko je protiv njega. Poput Čadežovih progonitelja, i on je ovih dana pucao u zrak, a supruga mu je, od potencijalnog „šmrklja“ u lisicama u nosu javnosti prerastala u potencijalnu „mirisnu kamilicu“ u bež baloneru. Civilno društvo pumpa svoje organe, revoltirao ih je jamačno još Bush svojim šeretskim namigivanjem na svečanoj večeri, a mačo agenti civilnog društva u civilu, Ivo Banac, i njegov oponent u slučaju Pukanić, Žarko Puhovski, odmjeravaju tko bolje koristi svoj organ u praksi. Nešto se događa, nekakva proliferacija polivalentnog, čega li. Bivši recenzent blogova, k tome s debelim naočalama, mijenja strukturu društva književnika, medijski moćnik viče na jednu ženu u emisiji Otvoreno, a drugoj nosi baloner pred bolnicu nespreman još uvijek da joj da i ključ od stana, drski stari polemičar njuši kamilicu u diranju do jučer nedodirljivih sramežljivih djevica, a i antikorporativac Zombix je spomenut u kolumni u mejnstrim časopisu. Možda su promjene naočala Tarika Filipovića unatrag nekoliko godina bile znak da će se nešto dogoditi, a možda se uistinu nešto i događa kad je Nikolina Pišek u popodnevnoj emisiji na državnoj televiziji za dlaku, ili možda nijansu, izbjegla mogući dramatičan proces s kakvim mob-ajl operaterom, izazivajući sudbinu s haljinom u boji koja se kroz moje tanke leće emitirala kao boja fuksije. Iliti magenta.
Sve je to relativno, a dobar dio svega je i komedija. Od prošle srijede srsi me prolaze, i kojekakve nelagode hvataju, svaki put kad slučajno okrznem pogledom naslovnicu Globusa na kojoj su Koradeove noge i, trebam li reći, najvažnije od svega – čarape. Mislim, lako je za rubnokontroverznu boju kakve haljine, ali to, te čarape... I tu se nešto dogodilo, a možete o tome čitati ovdje – Viktor Ivančić o slučaju Korade u zadnjem Feralu. Dok ga je većina medija prekrstila u Koradu i pitala se gdje je sustav pogriješio, Ivančić piše o Koradeovom slučaju kao istoznačnom sa sustavom. Preporučujem pročitati, kao i Mandićev tekst, čisto zbog promjene perspektive. Stilskih vježbi i analitike. Kroz leće kakve već imate. Ja idem svoje raubati na kajjaznam, nedjelja je, kasnije navečer, Red Carpetu, ili nečemu... Kissy-kissy.
komentiraj (20) * ispiši * #
