31
četvrtak
srpanj
2008
Nedogled
Nakon što ste ostavili mali milion (milion!) komentara na moj prethodni postič, dođe mi milo ponovno se oglasiti. 
Želim s vama, s vas dvoje i pol mojih posjetitelja (ne, nitko nije „pol“, to samo tak kažem), podijeliti par stvari. Trenutno sam u ljubavi s određenim bankama, družim se s djelatnicima, danas sam čak u jednoj obratila pažnju na sliku koja stoji na zidu jer sam čitala u Globusu članak Mirjane Dugandžije o umjetničkim djelima koja vise (ili stoje) u bankara. Ja inače tako kad nešto pročitam onda mislim o tome poslije i primijetim ako vidim nešto slično ili upravo to. Pomislila sam, da sam ja Mirjana Dugandžija, sad bih pitala službenicu koja je marljivo obrađivala moj uglađen korisnički zahtjev, da tko je to nasliko i koliko su platili sliku. Da.
No, dobro, pročitala sam na mojem omiljenom informativnom sajtu index.hr da je Đermano Senjanović okrenuo novi list te da od sutra piše u Novom listu. Tako baš piše. A Sanader da dolazi na otvaranje novih prostora redakcije Slobodne Dalmacije u Dugopolju. O Novom listu ću još nekom drugom prilikom, kao i Indexu. Zaslužuju poseban tretman.
Slučajno sam u nedjelju popodne, ili subotu, ne znam više, upalila televizor, kad ono – Fahrenheit 451. Onda sam pogledala u neke teve programe koje sam pronašla i činilo mi se da filma nema u najavi. Mislim da je bio najavljen neki drugi. Ali, kako sam bila malo smotana, uslijed svoje zaljubljenosti u banke, moguće je da sam gledala pod krivi dan. Ne sjećam se kad je zadnji put bio na (državnoj) televiziji, ali valjda je mogao proći i bolje – ponavljam, ako je točno da nije bio predviđen – od slučajne zamjene za nešto drugo.
Danas mi je poslovni suradnik deset minuta ugašenim glasom pričao (pričo) kako mi je tri puta slao mail, ali svaki put na pogrešnu adresu jer ju je ispisivao ručno pa je napravio tipfeler. I tako ju je slao i slao, poruku s bitnom fajlom, eto, tri puta, a ona nikako nije stizala. Dakle, umjesto da me u mom fensi ofisu dočekaju bombonijere, cvijeće i ostalo lijepo, javljaju mi se takve stvari. 
Unedogled. Za nedogledat više.
Enivej, Darkwood dub: Geto mi je omiljen, ali imamo danas za ponuditi U nedogled.
Patite.
komentiraj (11) * ispiši * #
26
subota
srpanj
2008
Tri komada za razmatranje
Najradije bih postavila anketu, ili provela dubinski intervju, na temu čovjekoljubivosti. Dubinski intervju bi vas pitao poznajete li uopće čovjekoljubivog čovjeka, jeste li sami takvi i što je to uopće čovjekoljubivost. Anketa bi vas pitala za koju javnu osobu, neku od onih koje svi poznajemo pa da možemo raspravljati o njima, vjerujete da je čovjekoljubiva. Može i obrnuto, za kog vjerujete da je istinski zao, iako je to puno manje zanimljivo jer zločestoće ima vjerojatno više, u raznim oblicima, oko nas, nego istinskog poštovanja prema čovjeku. Nudim tri primjera pa vi meni onda recite što vam se čini.
Radovan Karadžić. Utjelovljenje zla, prema brojnim dokazima. Bez sumnje utjecao na životne (ne)prilike velikog broja ljudi. Optužen za zločine protiv čovječnosti. Od 2006., u bjegunstvu, bavio se, pod novim imenom, alternativnom medicinom, nosio dugačku crnu odjeću, dugačak lanac s križem oko vrata, crnu pletenicu na sijedoj kosi, liječio čak i protiv neplodnosti (pretpostavljam kao logičan nastavak logora za silovanje koje je osmislio), recitirao Jesenjina u društvu dama, uvijek nosio rukavice, jedne kožne i jedne mrežaste, i nikome nije bio sumnjiv. U tim posljednjim godinama imao je, navodno, uza se ljubav svog života, neku ženu.
Miljenko Jergović. Po mnogima utjelovljenje taštine. Čitan i priznat književnik. Kontroverzan u svome novinarskom djelovanju. Kao i prethodni primjer, dugogodišnji nositelj brade i bujnije kose. Po meni, autor brojnih vrlo simpatičnih i toplih novinskih tekstova u kojima se zalagao za neke plemenite ciljeve. Recimo, među prvima je napisao opsežan tekst o kapetanu Kristi Laptalu. Mnogi su mu strašno zamjerili intervju s Ivom Sanaderom. Nakon kojeg je i obrijao bradu i zbunjivao prolaznike. Mene osobno intervju, uza sve napore, nije naročito smetao. Gledano iz vizure profesionalno odrađenog posla, u vremenu kad čak ni Sanader ne mora po defaultu biti gad a Milanović milo dijete, i to ne samo ako ih se tako prikaže. Nemam podataka o oženjenosti dotičnog.
Kristo Laptalo. Nisam blage veze imala tko je taj čovjek dok ga Grci nisu uhapsili prije godinu i nešto. Ima bradu i djeluje šarmerski i pomalo pozerski. Vrlo morski čak. I kapetanski. Po osjećaju, na samom početku čisto intuitivno a kasnije s nešto više podataka, rekla bih da taj čovjek nije ništa skrivio. Te da je iskorišten za nekakvu diplomatsku igru. Miljenik je svojih sugrađana, dijela intelektualaca, a ženski članovi njegove obitelji javno istupaju i bore se za njega, a nakon izricanja presude od 14 godina, koja je po mnogima rezultat sumnjive sudačke i državničke namjere, dramatično je dovikivao ženi Lidiji da ga dođe poljubiti.
Nemam neku posebnu namjeru tumačiti što mislim o svakome od njih, očito je da su obilježili ovu godinu, svatko na svoj način. Karadžić se nasmijao klasičnoj medicini, alternativnoj medicini i javnosti kao takvoj u facu. Jergović je iskoračio iz sramežljivog novinarskog svrstavanja i navodno postao ljubitelj selebritija i ljudi s utjecajem. Prema nekim mišljenjima, radi to jer je opčinjen slavom i krivim vrijednostima. Laptalo je zarobljen u zamci svoga imidža. Pomorski vuk, igrač s kartom ljudskosti, ne uspijeva probiti sustav. Ono što se pitam jest je li Karadžić svojim preobražavanjem u Dabića na neki način, u našem podneblju, oličenje modernog posttranzicijskog čovjeka? Je li Jergović svojim intervjuiranjem omraženog premijera u stvari iskreniji i pošteniji od svojih grupiranih i ziheraških kritičara? I je li Laptalo tek primjer običnog ljudskog neuspjeha?
Tri komada su u skici pred vama. Ajte sad vi. O svemu, čovjekoljubivosti, zločinu, prevari, životu, smrti, trajanju, proračunatosti, pisanju, političkom novinarstvu... Baš me zanima što ćete.
komentiraj (8) * ispiši * #
17
četvrtak
srpanj
2008
Fuj, te ruke – mali prilog ljetnoj stolariji
Oh, kako se lijepo ovijeh dana mnogi pripadnik nacije osunčao. Ruke na sunce. Od sad, kad dođeš na šalter banke, u lokalnu trgovinu ili u birc, popružiš malo ruku ne bi li ti čip, dakako skriven, kako priliči Svetome i Tajni, u drvenoj narukvici na tvojoj ruci, na kojoj zube sunčaju sveci, osvjetlao obraz dok plaćaš račun, vodiš neobaveznu konverzaciju s pripadnikom kolektiva ili obrađuješ jedinku u kojoj taman vidiš prikladno tamno i vlažno mjesto za utjerivanje svoje intime ovoga ljeta.
O čemu pričamo? Dakako o narukvici za koju je moja malenkost dugo mislila da je potekla iz kreativne radionice Leonarde Boban i njezine linije za mega kul lanac ženskih kozmetičkih hramova Kozmo (za koje muškarci, i neki pretendenti na poziciju istih, potpuno opravdano oprezno postavljaju pitanja jesu li otvoreni samo za žene, ili možda mogu tamo naći i pastu za zube ili piling gel baš za sebe). Narukvici koja se sastoji od malih drvenih pločica na kojima su načičkani sveci, raznijeh spolova, barem mnim tako. Naime, ja sam te narukvice viđala zbilja dugo, ali pomalo površno. Intrigisisale su me – u početku su mi se čak i dopadale, zbog forme i prijanjanja uz ruku - sve do kritičnog trenutka kada sam počela imati dojam da i su i one, jelte, viđale mene. Kud god kreneš, guzice i sise. Gledaju u mene. Jer počinješ gubiti osjećaj privatnosti kad ih je toliko i sa svih su strana. Prosto su me izazivale da ih opandrčim.
Dobro, kako je čitav slučaj već dobio urudžbeni broj u zavodu za epidemiologiju, dala sam si truda ne bih li saznala odakle, tako ti jaja, mesnog nareska i paradajza, to čudo dolazi. Dakle, nije kriva vlasnica stiliziranog logotipa sastavljenog od dva vijugava L, nego Međugorje i fra Zvjezdan Linić. Bogati. Čime se muščad počela baviti. Našla sam negdje podatak da ih sad ima posvuda, uz katedralu, biće i uz većinu nogostupa... dvadesetak kuna... sitno. Ono, obaviju ti se oko nogu. Daj, nosi. Nosi, daj. I tak.
E, a svi ih nose na lijevoj ruci, ako sam dobro obaviještena od strane svojih agenata te ako dobro primijećujem. Što, misle da je srce s lijeve strane? Lakše održavaju pozu, tako da artikalčić bude vidljiv, s lijevom rukom? Ili je desna zmazana, pa nije red? Što li je desna radila dok je lijeva mrsila plahtu ili se odmarala na čelu? Jedno takvo mrsilo znam, igrom slučaja pobliže, nešto mi se umiljavalo i ušupkavalo zadnjih dana i tjedana. A mene samo zanima, gdje je kupio tu narukvicu, je li je možda dobio na poklon, je li možda ciljano otišao kupiti je negdje, da je nije nabavio, ono, baš u Međugorju, ili na tečaju duhovne obnove? Prosto izgaram da saznam, jer to može dodati samo još malo ružičastog praha i perja na njegov ustreptali osmjeh. A samo to mi treba. Dahtava beba. Kristjanski primjerak.
Zamislite bilo kakav ekšn s osobom koja to nosi. Jest da su neki primjerci uglađeniji, ono, oblijih rubova, ali brate mili, ona drvenarija da zapinje i plazi po nauljenoj ili, oh, još gore, potpuno suhoj, goloj, koži. Ili, da ti, ono, zub, jezik ili usta zapnu za to. Bljaak. E sad nije da bi oni, pardon Oni, to, jel, ne bi oni, čim nose to, jasno je da ne bi. Ali velim, čisto onak fikcije radi. Ipak, ja stvarno, al' ono stvarno mislim, pa ću to i reći evidencije radi, da bih u danim okolnostima odbila rečeno milovanje i otpisala ga pod kategorijom „ludom radovanje“ jer, bogami, tu odrvenjenost, uza svu ludu veselost moga mentalnog sklopa, ne bih mogla procesuirati.
Zovite me netolerantnom, uvrtloženom u zlima emancipacije, neveselom, restriktivnom i fašistoidnom, dosadnom i bogoneumoljkom, votever, ali nema, nema tu leba za umočit. Nema tu smole, one drvne, karpenteri.
komentiraj (11) * ispiši * #
