Tri komada za razmatranje

Najradije bih postavila anketu, ili provela dubinski intervju, na temu čovjekoljubivosti. Dubinski intervju bi vas pitao poznajete li uopće čovjekoljubivog čovjeka, jeste li sami takvi i što je to uopće čovjekoljubivost. Anketa bi vas pitala za koju javnu osobu, neku od onih koje svi poznajemo pa da možemo raspravljati o njima, vjerujete da je čovjekoljubiva. Može i obrnuto, za kog vjerujete da je istinski zao, iako je to puno manje zanimljivo jer zločestoće ima vjerojatno više, u raznim oblicima, oko nas, nego istinskog poštovanja prema čovjeku. Nudim tri primjera pa vi meni onda recite što vam se čini.

Radovan Karadžić. Utjelovljenje zla, prema brojnim dokazima. Bez sumnje utjecao na životne (ne)prilike velikog broja ljudi. Optužen za zločine protiv čovječnosti. Od 2006., u bjegunstvu, bavio se, pod novim imenom, alternativnom medicinom, nosio dugačku crnu odjeću, dugačak lanac s križem oko vrata, crnu pletenicu na sijedoj kosi, liječio čak i protiv neplodnosti (pretpostavljam kao logičan nastavak logora za silovanje koje je osmislio), recitirao Jesenjina u društvu dama, uvijek nosio rukavice, jedne kožne i jedne mrežaste, i nikome nije bio sumnjiv. U tim posljednjim godinama imao je, navodno, uza se ljubav svog života, neku ženu.

Miljenko Jergović. Po mnogima utjelovljenje taštine. Čitan i priznat književnik. Kontroverzan u svome novinarskom djelovanju. Kao i prethodni primjer, dugogodišnji nositelj brade i bujnije kose. Po meni, autor brojnih vrlo simpatičnih i toplih novinskih tekstova u kojima se zalagao za neke plemenite ciljeve. Recimo, među prvima je napisao opsežan tekst o kapetanu Kristi Laptalu. Mnogi su mu strašno zamjerili intervju s Ivom Sanaderom. Nakon kojeg je i obrijao bradu i zbunjivao prolaznike. Mene osobno intervju, uza sve napore, nije naročito smetao. Gledano iz vizure profesionalno odrađenog posla, u vremenu kad čak ni Sanader ne mora po defaultu biti gad a Milanović milo dijete, i to ne samo ako ih se tako prikaže. Nemam podataka o oženjenosti dotičnog.

Kristo Laptalo. Nisam blage veze imala tko je taj čovjek dok ga Grci nisu uhapsili prije godinu i nešto. Ima bradu i djeluje šarmerski i pomalo pozerski. Vrlo morski čak. I kapetanski. Po osjećaju, na samom početku čisto intuitivno a kasnije s nešto više podataka, rekla bih da taj čovjek nije ništa skrivio. Te da je iskorišten za nekakvu diplomatsku igru. Miljenik je svojih sugrađana, dijela intelektualaca, a ženski članovi njegove obitelji javno istupaju i bore se za njega, a nakon izricanja presude od 14 godina, koja je po mnogima rezultat sumnjive sudačke i državničke namjere, dramatično je dovikivao ženi Lidiji da ga dođe poljubiti.

Nemam neku posebnu namjeru tumačiti što mislim o svakome od njih, očito je da su obilježili ovu godinu, svatko na svoj način. Karadžić se nasmijao klasičnoj medicini, alternativnoj medicini i javnosti kao takvoj u facu. Jergović je iskoračio iz sramežljivog novinarskog svrstavanja i navodno postao ljubitelj selebritija i ljudi s utjecajem. Prema nekim mišljenjima, radi to jer je opčinjen slavom i krivim vrijednostima. Laptalo je zarobljen u zamci svoga imidža. Pomorski vuk, igrač s kartom ljudskosti, ne uspijeva probiti sustav. Ono što se pitam jest je li Karadžić svojim preobražavanjem u Dabića na neki način, u našem podneblju, oličenje modernog posttranzicijskog čovjeka? Je li Jergović svojim intervjuiranjem omraženog premijera u stvari iskreniji i pošteniji od svojih grupiranih i ziheraških kritičara? I je li Laptalo tek primjer običnog ljudskog neuspjeha?

Tri komada su u skici pred vama. Ajte sad vi. O svemu, čovjekoljubivosti, zločinu, prevari, životu, smrti, trajanju, proračunatosti, pisanju, političkom novinarstvu... Baš me zanima što ćete.