Nešto me muči. Tako mi je bilo i jučer. Trčala sam jučer za tramvajem. Nije bilo dobro. Zatvorio mi je vrata kola pred nosom, držim namjerno. Pokazala sam mu srednji prst. Iako to ne priliči mojim godinama. Ima već nekoliko dana, u glavi mi je jedna slika. Zetovka. U plavom odijelu kakvo nose zetovke. Vrlo samouvjerena, ali na neki radno-sindikalistički način. Hod čvrst, odlučan, doduše težak. Dum-dum. U predgrađu. Izraz lica nema mi ravne do mirovine. Frizura ona anspikabl, za gospođe. Ruž naglašen, gust. Naočale crne klasik dm. Je li to nešto iz socijalizma? Taj zetovski sindrom.
Danas sam opet srela isti tramvaj, onaj pobjegli od jučer. Barem držim da je isti. Vidjela sam tipa koji ga vozi, sredovječan. Faca jebo bi maloljetnice i šverco bi. Ušla sam u drugi tramvaj. Nije bilo neugodnih momenata. Ne kao par sati ranije. Jedan je u onoj svojoj vozačkoj kabini pušio dok vozi i svaki put nešto izvikivao na stanici. Ne putnicima nego, kao, neki komentar putnika na stanicama, bit će tako. U smislu, ajoj, isuzati, ciija, i tako to. Ali onako, bez traženja pažnje, upućen samome sebi. Loše se držao kad je starica sporo ulazila, već sam brinula. Dobro je da joj se netko odmah ustao i dobro je da je on pušio, držim. Držala sam se za rukohvat do sljedeće stanice, dobro je da sam sišla.
Kasnije popodne ulazim u tramvaj, a iz tramvaja izlazi zetovac. Psuje starca putnika koji je stajao na vratima, držao se, držim blago alkoholiziran. Psuje još dugo kako prolazi pored tramvaja. A valjda to treba tako, niz tramvaj. Tražim di ću se primit. Ulazi zetovka. Čini se pristojna, traži karte na pregled. Ja imam kartu, molim lijepo, držim je u torbi. Nije do mene došla, zastala je kod neke koja valjda nema kartu. Ne znam zašto, ali pretpostavljam da je bila ona, a ne on. Držim se za prečku i prevrćem očima. Jako primitivan običaj, to pregledavanje karata, držim. Osim toga, to sigurno i košta. Obuka kontrolora, zetovska odijela. Obuka... morala bi postojati. Sjećam se jednog od prije par godina, kojeg sam isto, of kors, vidjela zadnjih dana, ali u civilu, koji je volio diskutirati s putnicima, češće putnicama, na vrlo osebujne načine. Možda je znakovito što sam ga vidjela u civilu, ali držim da ipak nije.
Sudar svjetova. Taj današnji imperativ slobodnog kretanja i nivelirani pijuni socijalisti na punktovima. I šire, posvuda, u zoni. Stalno mi iskaču pred oči. I jučer i danas. Enivej, kako je to sve bilo i kako jest, dobro se još i držim, držim.
Post je objavljen 07.05.2008. u 18:03 sati.