U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
četvrtak, 29.03.2007.
Tmurnost kao takva
|
Kad puše vjetar je vjetrovito. Kada pada snijeg je snježno. Kad pada kiša kišovito. Sad kad smo to riješili, znate da se ovaj post odnosi na tmurne, izrazito tmurne dane u kojima ne puše vjetar, ne pada kiša i nema snijega. Možda sam...zapravo, vjerojatno sam čudan, ali meni su to D Dani. soundtrack - Mercury Rev: Endlessly (tko nije čuo a ne ode si odmah nabavit taj sluša Thompsona) Tmurnost prva: "standing in a dream weaving through the crowded streets" - Kako možeš voljet ovakve dane - pita me Tina, dok crnosivo nebo pritišće grad u svejedno toplom jutru. Jedva je prošlo osam, njoj se trči, a ja ionako nikad ne mogu spavat poslije osam, pa stojimo ispred stare bolnice na Dubovcu i pričamo o vremenu sve dok to ne postane suviše engleski. Nešto kasnije, Tina trči obalom Kupe, a ja, budući trčim samo kad držim reket u ruci ili je u blizini nekakva lopta, a inače se osjećam kao zadnji idiot kad trčim "na suho", sjedim na zidiću i promatram tmurnoću. U tmurnim jutrima svijet postane opipljiv i ogoljen. Gledam staru Katzlerovu kuću, s oljuštenom zelenkastom fasadom i zidnom prašinom posipanom po asfaltu, kamenje u rijeci, nepokošenu i strmu obalu Kupe, s ponekim ljubičastim cvijetom u visokoj travi...gledam željeznički most, prepoznatljive krovove s druge strane mosta, crijepove, dimnjake, parkirane automobile u čijim staklima se ogleda taj isti svijet. Gledam ljude, jedva primjetno razmrljanu maskaru na očima djevojke u crvenim starkama, zgužvan ovratnik čovjeka koji izlazi iz prašnjavog tirkiznoplavog autobusa, rub coca-cole od dvije litre koji izviruje iz bijele najlonske vrećice, ženu koja ulazi u urarsku radnju, radnika nalakćenog na malu voćaru kako ispija pivu iz debele tamnonarančaste boce... I sve je lijepo. I sve je ugodno. Blagi osjet hladnoće na rukama položenim na zidić, miris riječnog bilja, zvukovi prvih veslača, udarac zvona na crkvenom tornju. I sav sam od grada. Tmurnost druga: "the choir disappears and voices in your head appear leading you again endlessly" Ovo je davno. Tamo u vrijeme Sumerana, dok kraj nas prolaze iznemogli poštari pritisnuti teretom torbe pune petnaestak pločica dugih klinastih pisama. Zapravo, prije samo 12 godina, ali mobiteli su nepoznata stvar. Kako smo živjeli, pitate se? Uglavnom, u Duga Resi smo. Onoj istoj iz prošlog posta, samo što još nemaju čak ni montažni semafor na kotačićima. Dječaci smo, mada mislimo da smo odrasli i imamo bend, imamo probu. Poslijepodne je prvomajski koncert u parku. Iako smo velike i odrasle rock zvijezde naravno da još nemamo vozačku, pa stopiramo do Karlovca. Zlaji i meni staje neka Nijemica. Dok nas vozi pričamo joj o gradu, o prvomajskoj fešti u parku, pričamo gluposti i onda dolazimo u grad i na ulicama nema apsolutno nikog. Korzo je pusto, nema čak ni vjetra i izvješene zastave miruju, s pozadinom od sivog neba. Nijemica nas gleda kao zadnje idiote, tko zna što misli o cijeloj ovoj zemlji u kojoj na prvomajske fešte u parku ne dođe baš nitko. Na ulici nema žive duše, ali ostali dečki iz benda već su tamo, na beskrajno praznom asfaltu, s ponekom zgužvanom plastičnom čašom, odbačenom plavom vrećicom i poderanim plakatom pod pozornicom. - Koji je ovo kurac - pita Zlaja. - Pucat će se - kaže Kole. Saznajemo kako je dok smo mi bili u Dugoj Resi počela akcija "Bljesak" i kako su policijski džipovi cijelog jutra kružili i upozoravali ljude da ne izlaze iz kuća. Sve je odgođeno. Bez nekog straha, polako hodamo praznim gradom, rastajemo se na uobičajenim mjestima, sve nas je manje i na kraju opet ostajemo samo Zlaja i ja. Baš kad ulazimo u ulici, negdje u beskrajnoj daljini bljesak razbije sivo nebo, a sekundu kasnije začuje se prodoran zvuk. - Evo ga - kaže Zlaja. Još neko vrijeme stojim na ulazu, granate padaju daleko, negdje po centru, po praznom gradu, padaju besmisleno, po ljudima kojih nema, po svijetu kojeg nema. Svijetu za koji samo ja znam kako intenzivno tog poslijepodneva miriše na lipu. Tmurnost treća "if the armies of her soul take you by surprise and flee" - I nije nešto ovaj mir - dovikuje Goran s bicikla i uskoro nestaje u gustim krošnjama parka. Jutro je tmurno, ali onako da jednostavno znaš kako neće padati kiša. Iza crnog neba blješti ljetno sunce i sve je onako čudno mutno. Sjedim u kafiću na rubu parka, jutro nakon kraja rata, jutro nakon što je cijeli grad bio na Korzu. Sjedim u kafiću u kojem je prije dvije godine poginuo Tomica Belavić, u kafiću iz kojeg se vidi kazalište pred kojim su još danima ležale slomljene grane s gustim zelenim lišćem. Kasnije ustajem, sjedam na bicikl, vozim se Grabrikom, svijet pomalo nalikuje na ono što je nekad bio, sa ženama koje vješaju veš na balkonima, s punim uličnim kafićima, s djecom u igri pred visokim crvenim zgradama, s muškarcima koji peru automobile. Onda se penjem na prugu, sjedam na tračnice i gledam autoput. Beskrajno pust, pritisnut tamnom kapom neba, s toplim asfaltom, s putokazom izrešetanim mecima, s bijelim kamionima UNPROFOR-a i žičanim ogradama, tamo u daljini. Gotovo je nečujna, ali osjećam kako dolazi i sjeda pored mene. Šutimo. Nakon par stoljeća, progovara. - Falit će mi. Sliježem ramenima i netremice gledam u autoput. Ne mogu odvojiti oči od njega. - Hej... Okrećem se prema njoj i gledam autoput u njenim očima. - Zelene su ti oči. Tmurno je i ružno je i zelene su ti oči - kaže. Još davno smo zaključili da su mi oči smeđe kad je oblačno, a zelene kad je sunce, ali, eto, očito ima i iznimaka. - Šta će bit sutra - pita me na kraju. Ustajem, još jednom sliježem ramenima i onda joj pružam ruku da lakše ustane. - Srijeda - kažem - sutra će biti srijeda. Ništa drugo. Okrećemo leđa, silazimo s pruge i čekamo odjavnu špicu koja se u stvarnom životu nikada ne pojavi. I ne preostaje nam drugo nego da započnemo još jedan sasvim novi život. - Imaš - odjednom vikne, lupne me po ramenu, nasmije se i trči kroz visoku travu. Trči u sjeni grada, tako da jednom puno kasnije mogu lakše objasniti zašto mislim da su tmurna jutra nenadjebivo lijepa. Onda se naglo zaustavlja, okrene se, pogleda me i pokaže prstom prema grmlju uz prugu. - Kupine - kaže - dođi. |
- 23:59 - Komentari (36) - Isprintaj - #
utorak, 27.03.2007.
Post o ničemu
|
- Koji je kurac u ovim Riječanima - pita me Marin nakon utakmice rukometaša Karlovca i riječkog Zameta (21:19 za nas, hvala na pitanju). - Jel to neka gej spika? - Jebi se - smije se, što nikad nije posebno zabavno budući u takvim trenucima pljucka naokolo. Zapravo, Marin ima pravo. I svjetska nepravda je što Karlovčanke i Riječanke gotovo niti u jednom sportu nisu u istoj ligi, pa da provjerimo osvećuju li se naši sugrađani istom mjerom. Naime, iako je Zagreb bliže i pet puta je veći od Rijeke, još nijednom se nije dogodilo da pri gostovanju nekog zagrebačkog kluba nakon utakmice red domaćih curica maše svojim dečkima. Ali zato kad dođu Riječani nema šanse da na tribini nisu barem dvije ili tri Karlovčanke koje će nakon utakmice pohrliti da pošalju puse svojim riječkim dečkima. Tako sam i ovog vikenda obavio svoju svetu spikersku dužnost (prilikom koje obično imam duks od Gademza i pred kraj utakmice počnem navijat, tako da me striček semafordžija uvijek upozorava da će me delegat izbacit sa zapisničkog stola), napokon se ustao s neudobne stolice, kad mi je mala zgodna plavuša zakreštala u uho "Vedrane, nazvat ću te!". Ali da se ne shvatimo krivo, Vedran je baš simpatičan dečko i bilo mi je kul dok je sjedio na klupi i pričao s našim fizioterapeutom o raznim glupostima. Nije čudno da je Zamet izgubio kad igrači umjesto da misle na utakmicu pitaju tamo neke fizioterapeute "a šta ima kod tebe?". Inače, na rukometu je bilo očito da se u svemiru događaju neke velike promjene. Naime, atmosfera je bila fenomenalna i vrlo vruća. Svatko tko je iz Karlovca zna koliko je to čudno. Jer, čak ni uobičajeni pojam "kazališne publike" donedavno nije dobro opisivao Karlovčane. Ne, oni su "nihilistička publika" - dođu tamo i onda eventualno navijaju ako je sudac osobito loš ili gostujući igrač napravi grubi prekršaj, a inače sjede i gledaju i ne pada im napamet ni da zaplješću, nego razmišljaju o tome kako je sport besmislen i bezvrijedan i kako bi samo idioti pljeskali onom tamo tipu kojeg su sto puta vidjeli u gradu, samo zato što je bacio nekakvu loptu u nekakvu mrežu. Pri povratku kući razmišljao sam o tome kako sam kreten. Naime, igrali su Hrvatska i Makedonija i ja sam to jednostavno morao gledati. Nije mi baš jasno zašto. Večer je bila topla, parkovi su mirisali onako kako mirišu samo nakon kiše, u zraku je bilo nešto obećavajuće. Jako sam želio ostat vani. A nisam. Nego sam gledao debile kako pucaju loptu nogom, s ciljem da ona uđe u mrežu. Mislim, ipak sam ja isto Karlovčanin. * Drugi dio posta o ničemu tiče se toga da sam ja nevjerojatna ljenčina. Ne bi bilo zanimljivo da sam klasična ljenčina, ali zapravo imam neke svoje fore. Mogu hodat petnaest kilometara, nema veze ako je to meni gušt, ali ako me pozove netko tko je dvadeset metara iza mene, to je najveća muka na svijetu. Goga je to u proteklih par dana napravila čak dva puta, prvi puta sam popustio, ali drugi puta sam lijepo stajao i gledao je i dovikivao se s njom, ona je stajala i dovikivala se sa mnom, a onda sam zaključio da ipak ja moram prić njoj, uostalom, bila je pred svojom kućom. Ja sam zbilja lud. Da me netko drag nazove iz Duge Rese (to je predgrađe Karlovca koje si umišlja da je zaseban gradić, pa čak imaju i razglednice, nekoliko zebri i jedan montažni semafor na kotačima) otišao bih bez problema i pješke ako treba, ali kad se moram vratit dvadeset metara onda mi je to strašan problem. Naravno, totalni sam idiot što ovo pišem, jer će me sad svi Karlovčani koji ovo čitaju redovito zvati kad su dvadeset metara iza mene. Gogi ću ipak oprostit, pogotovo zato što mi je danas poslala poruku "Dobro šta ti radiš i zašto šuštiš?" što mi je bilo baš jako smiješno. Radi se o tome da ako je netko veći idiot od mene, onda je to moj mobitel koji se sam javlja na pozive koje ja uopće nisam čuo, pa se tako javio i kad je ona zvala. I tako ja hodam gradom ništa ne sluteći, a ljudi koji me nazovu slušaju šuštanje mobitela u lijevom džepu šuškavca (ovo je za džepare, da ne guraju ruku bezveze u desni džep, jer tamo tijekom proljeća zbog alergije često imam upotrebljene maramice). Srećom, nisam jedini, a postoje i obrnuti slučajevi, pa me tako jednom u pola šest ujutro nazvao mobitel mog prijatelja. Nije se čulo šuštanje, već kao da zove iz nekakve barke na pučini, pa se čuje lupkanje valova o barku. Budući je bilo pola šest ujutro i probudio me iz najdubljeg sna, prvo sam malo mislio o tome da su ga možda oteli neki mafijaši i sad će ga bacit u more s kamenom vezanim oko noge, a onda sam, kao i obično, zaključio da sam idiot. * Treća ničemost ovih dana dogodila se na tračnicama. Mogu ja inače izgledat razmjerno normalno, onako, vide me ljudi na cesti i misle "evo, ovaj dečko si sasvim sigurno sam veže žniravce na starkama", ali stavite me na tračnice i uvijek postanem blesav. Prvo ću, čak i ako je zima, zamisliti da u daljini leluja zrak od sparine, baš onako kako je lelujao svaki put kad bismo se u onom nekom ratu popeli s autoputa na prugu i sjedili na vrućem kamenju, gledali baseball na igralištu ispod pruge, djecu na biciklima, ljude s najlonskim vrećicama na izlazu iz trgovine i automobile usijanih krovova kako prolaze Grabrikom. Onda ću se sjetiti mosta ispod kojeg prolazi pruga, mjesta na kojem se više ne vide srušene i izgorjele kuće, nego samo ta pruga, ljeto je, stojimo naslonjeni leđima na taj most i pjevamo i sve je nekako savršeno. I na kraju ću se sjetiti tog nekog ljeta, klinaca koji sjede kod Karla u prohladnoj sobi, gledaju "Pakao Vijetnama" na videu i onda izlaze u vruće ljeto, slobodno ljeto, opušteno i dugo ljeto, odjednom čuju veliku buku, rondanje, stropoštavanje i jak udarac, još malo škripe...i trče pored kina, slastičarnice, dugačke dvoredne živice, trče ispod kestena i lipa, a onda usporavaju, zastaju i šutke, širom otvorenih dječjih očiju, gledaju u lokomotivu koja je iskliznula s tračnica i srušila se gotovo do ceste, lomeći pred sobom ogradu tvornice i stabla japanskih trešanja. U tom nekom ljetu. U tom nekom gradu. U tom nekom svijetu koji je bio lijep, siguran i spokojan, poput onog trenutka pred zoru, kada se negdje u daljini, nad brdima, pojavi prva narančasta crta, a ti se na trenutak poput djeteta poveseliš novom danu u kojem je spisak mogućih lijepih stvari neograničen. |
- 23:29 - Komentari (44) - Isprintaj - #
subota, 24.03.2007.
Dok čekaš sabah sa šejtanom
|
Iskreno, nemam pojma šta to znači. Šejtan je vrag, rekao bih, a sabah sasvim sigurno nije subota, al ja uvijek pomislim da je baš subota i sjetim se Edite Gojak, legendarne voditeljice Radio Karlovca koja je jednom rekla "A sad jedna stvar od Black Sabbatha ili u prijevodu Crne Subote" (rekla je još i: a sada nešto od Pink Floyda i njegove grupe, kao i da Gibonni ima novi album koji se zove "Novinarka", ali to sad nije tema). Nego, jedan je prošlo, a ja čekam vaterpolo utakmicu Hrvatska - SAD, prijenos sa svjetskog prvenstva u Australiji. Mogao bih prikriti svoj idiotizam nostalgijom i reći da je to zato što sam daleke 1984. kao sasvim mali klinac, na moru, na Krku, prvi puta u životu ostao budan do poslije ponoći i s tatom gledao odlučujuću utakmicu olimpijskog vaterpolo turnira u kojoj smo isto igrali protiv Amerikanaca i osvojili zlato. Okej, oni "mi" su se zvali Jugoslavija, a ne Hrvatska. Ali nije zato. Samo sam idiot. Kako bilo, Top7 noćnih: 7) Prvi puta ostao sam sam na nekoliko dana. Bilo je to posljednje ljeto prije rata, Zoka je spavao kod mene i u tri ujutro odlučili smo da nam je dosta pričanja i izašli smo pred zgradu. Na uličnom teniskom igralištu, u sparnoj noći, pod mutnim svjetlima uličnih lampi oko kojih su letjele tisuće komaraca i mušica, igrali smo tenis. Onako ozbiljno, bez zezanja i foliranja. Nakon jedno sat vremena u ulicu je došao automobil. Bio je to Zokin susjed koji je na vratima haustora s otvorenim ustima jedno pet minuta piljio u nas. A mi smo ga ignorirali. Obojica smo znali da ćemo kad jednom napokon uđe umrijeti od smijeha, ali svo to vrijeme ozbiljno smo igrali i nismo bacili nijedan pogled prema njemu. Kad je napokon ušao sjeli smo na rubni kamen i tiho se smijali, povremeno se pogledavajući, tako da i danas, kasno noću, na tom istom parkiralištu, ne mogu a da se ne osmjehnem. 6) Sa šesnaest je to prilično jednostavno. Tina je hodala s Veljkom, pa smo se mi nešto spetljali, pa prohodali, a Veljko je utjehu našao u njenoj najboljoj prijateljici. I svi smo si i dalje bili dobri. Za sve je kriva njegova rečenica po prekidu s dotičnom "A ko bi uopće bio sa mnom, drugi ljudi idu van, a ja na groblje". Tako sam ja jedne večeri otišao na groblje, ono, da vidim šta ima. Katoličko je prilično ravno, pa sam otišao na kompleks koji čine židovsko, pravoslavno i vojno, popeo se na vrh i gledao sjene spomenika i poneki tinjajući fenjer. Ako ćemo iskreno, bilo je zbilja smirujuće i spokojno. Ako ćemo još iskrenije, kad je iz jednog grma istrčala mačka toliko sam se prestrašio da me i dan danas strah kad se sjetim. 5) Kad sam pred svoj osamnaesti rođendan Crijevu poslao neku glupu razglednicu punu zagonetki, a on je uspješno razriješio i u pola pet ujutro došao na Stari grad, dok smo gledali izlazak sunca nad gradom koji se budio u dolini započeo je serijal gledanja izlazaka sunca na raznim lokacijama. Nije bila fora u čekanju, to se nije vrijedilo, nego si se morao baš ranije probudit. Ako vas baš zanima, najbolji karlovački izlazak sunca je na "ceneru", najvišem dijelu skakaonice na Korani i to tako da sjediš okrenut prema stadionu i mljekari, ali da gravitiraš prema lijevo i u vidnom polju imaš i slap. 4) Filmovi su okej stvar. Jedino ne valja kad si kreten, pa ideš oponašat nešto što si vidio u 153 filma. Tako u tri ujutro dečko zavaravajuće normalnog izgleda stoji kod Majinog ulaza i baca joj kamenčiće u prozor. Nakon što sam pet puta promašio i tri puta pogodio roletne odlučio sam odustati, ali baš u tom trenutku začula se škripa roletne i otvaranje prozora. I pojavila se glava njenog mlađeg brata. - O jebote, jesi vidio kad u filmu da cure bacaju kamenje u prozor. Pogotovo one iz 7.a - rekoh mu, ali tek nakon što je već, kao stariji, iskusniji i mudriji, okrenuo očima i vratio se u sobu. Onda se pojavila Maja. - Jel me mrziš? - Aha - osmjehnula se. - E pa...i ja tebe. I to baš jako. - Ja tebe više. - Okej. Laku noć. - Laku noć. I dobro, još je poslala poljubac, ali to uopće nije bilo tako fnje kako zvuči. Bilo je baš kul. 3) Kad se iznenada probudiš u četiri ujutro, poprilično je dobro otići van. Čak i u ratnim uvjetima. Stajao sam tako naslonjen na zgradu, bilo je zamračenje, još nije bila prestala opća opasnost, iz predgrađa se čulo puškaranje, ali nije bilo granata. Pas je trčkarao kroz travu, a ja sam stavio walkman na uši, odvrnuo "Out of time" i nestalo je i puškaranja. U mrklom mraku, prepoznatljive sjene zgrada, nebodera i crkvenog tornja djelovale su mirno i netaknuto. 2) Kad se iznenada probudiš u četiri ujutro, poprilično je dobro otići van. Posebno u mirnodopskim uvjetima. Dok šetaš sam kroz grad, nekako primjećuješ više detalja nego inače, pod dnevnim svjetlom. A posebno upečatljiv je onaj trenutak u kojem se život odjednom pokrene. Još uvijek u potpunom mraku, ulicom prođe kombi s kruhom ili mlijekom, pred još zaključani kiosk dopreme novine, ono čudno malo vozilo pere ulice i otpuhuje napadalo lišće, a onda dođu i ljudi. Nervozan muškarac s prvom cigaretom, žena koja slaže naranče po štandu na tržnici, još uspavan čovjek koji se saginje, otkvači povodac i pusti psa da pojuri livadom između knjižnice, arhiva, galerije i Doma HV. 1) Iz diskoklubova nitko ne izlazi deset minuta prije kraja. Ili odu ranije, ili, kad su već tu, i kad se po atmosferi i svemu osjeća kako će uskoro biti kraj, ostanu do zadnje pjesme. Danijela i ja, ipak, izlazimo baš deset minuta prije kraja. U trenutku kad otvaramo vrata, odmah po zvuku gitare koji ima samo Pušenje u toj jednoj fazi, Nele izgovara "a ti si se dogovorila? ma ne, ja sam mislio, ovaj, američki film da pogledamo". Izlazimo u savršeno pust grad, lagano je odgurnem bokom i pjevam "kažu mi da novog frajera imaš, nisam ga vidio al znam da nije loš...ti si vazda znala da biraš, ti si vazda tražila još". Nešto kasnije, u onom istom savršenom pustom gradu, šećemo kroz savršeno pusti park i odjednom počinje kiša. Danijela me uzima za ruku, onda se odguruje od mene i pleše na mokrom šetalištu posipanom prvim kestenima. U mokrim starkama, s mokrim očima, u gradu koji je samo naš, pjevamo refren. I ustima hvatamo kapi kiše. |
- 02:03 - Komentari (47) - Isprintaj - #
subota, 17.03.2007.
Kako sam skoro poginuo - i druge priče...
|
IKSTRIMLI IMPORTANT ANAUNSMNT Prije čitanja posta budite dobri pa pogledajte u prvi box s lijeve strane. Fala. **** Na blogu najčešće koristim izmišljena imena. Do sada je jedina iznimka bio Geljo koji ima tako indikativan nadimak da bi bilo potpuno besmisleno pokušati izmisliti nešto slično. Ipak, u posljednjih nekoliko postova Gogu sam nazivao pravim imenom, zato jer bi, nažalost, izmišljeno ime bilo jednako besmisleno. No, što htjedoh reći. Prvi krivac za moju smrt bio bi Hoffman. Njega nisam vidio sto godina, a ipak je riječ o dečku koji me spasio kada je naprasno prekinuta moja tek započeta karijera kriminalca. Imao sam negdje 12 godina, kada sam zaključio kako bi bilo baš kul uzeti malu Kraševu čokoladu s lješnjacima i staviti je u džep od jakne. Pred dućanom sam sreo prijatelja Sašu koji je sretno počeo jesti ponuđenu polovicu čokolade, sve dok iz skladišta nije istrčao tip i uhvatio nas obojicu grubo za ruke. Saša je počeo plakati, ali mi kriminalci imamo svoj kodeks časti, pa sam ja odmah rekao da on nije ništa kriv. Onda je Saša pušten da se brani sa slobode, a ja sam skladištaru obećao kako ću mu donijet novce samo da ne obavijesti miliciju ili, ne daj Bože, moje roditelje. E, novce mi je posudio Hoffman, pa je razumljivo da mi je drago da se vidimo. Kad te netko jednom spasi zatvora doživotni si mu dužnik. Jedini problem je što smo pričali barem sat vremena, pa je već i zahladilo, te sam rezignirano zaključio da je propala moja ideja da toplo poslijepodne iskoristim za vožnju biciklom po obližnjim selima. Odlučio sam ipak otići barem dio puta, do birca koji je možda na Borlinu, a možda i na Jelsi, a zove se caffe bar "Sam" i uvijek planiram ući unutra i pitat konobaricu jel se to čita "sam" ili "sem". Na tom putu naletio sam na Gogu, prikočio, dobacio nešto vjerojatno vrlo kretenski, ali ona se ipak nasmijala i zaustila da kaže nešto poput "ej, kako si ti?". Međutim, u tom trenutku projurio je neki manijak, divljački zatrubio, a ja sam na tijelu doslovno osjetio propuh od blizine tog jurećeg automobila. - Skoro te pogazio auto - rekla je Goga. - Ma nije - rekao sam ja, skroz bezveze. Potresen tim događajem, nisam uopće čuo da mi je došla sms poruka, nego sam je otkrio tek kada sam kasnije došao kući. Poruka je bila od Šuterice i glasila je "Ja trubim, ti ignoriraš!!". Jasno, njen prozirni pokušaj da okrene sve na šalu i pokuša me uvjeriti kako mi je samo trubnula onako da mi se javi i da me zapravo uopće nije htjela pogaziti, odbio sam s indignacijom. Zapravo šteta za blog.hr. Sigurno bi na naslovnici bilo "Šuterica je jučer pogazila Catchera. No, tom prigodom Catcheru je iz džepa ispao šestar i probušio joj prednju lijevu gumu. Pročitajte njen duhoviti osvrt na posjet automehaničaru!". ******* Budući sam ipak preživio, večeras sam otišao na koncert Crom Dubha - direktan povod St.Patrick's Day. Niste čuli za njih, a možda i nećete osim ako ste iz Siska, jer tamo sviraju slijedeće subote. A ako ste zbilja iz Siska onda odite na koncert jer su baš super. Koncert je bio u kultnom bircu "Knjige i kava" koji je ujedno i kućni birc navijačke skupine Gademz, pa je atmosfera bila iznimno vesela, s muškim dijelom ekipe u irskim dresovima ili duksevima Gademza, te razmjerno normalnije obučenim djevojkama. U sveopćem veselju i odličnoj atmosferi uz super svirku, jedini incident dogodio se pred sam kraj koncerta, mislim da tijekom izvedbe "Irish Rover", kada su se Gademzi skinuli do pasa i tako pokazali svoja tijela isklesana pivom i roštiljem. Budući su bez iznimke imali samo jednu majicu ili nešto, oni su izgledali tek kao pijani i malo blesavi veseljaci, a ja sam, naravno, imao duks od Gademza i ispod majicu na R.E.M. pa sam s majicom vezanom oko glave i duksom vezanim oko pasa izgledao kao retardirana maskota partizanske bolnice na Petrovoj Gori. Kao i svaki koncert u "Knjige i kava" (dakle, kao i sva tri u proteklih godinu dana) i ovaj je završio skandiranjem šaljivih Gademz pjesmica poput "Karlovac metropola - vi ste kurac", ili duboko misaonih ekoloških poruka kao što je "CO2 pijem ja". Naravno, na svijetu mora postojati ravnoteža, pa sam nakon koncerta planirao na košarku i očekivao kako će i to biti zanimljivo, ali je u trenutku kada sam došao Karlovac je protiv momčadi Don Bosco (ili na hrvatskom: Sveti Boško) vodio 63:28. Konačnih 123:60 govori kako je utakmica bila zanimljiva poput viceva koje priča Ibrica Jusić dok prebire po gitari. A, kad smo kod viceva, jeste čuli onaj o pristojnom jelenu? ***** Dakle, nadam se da je sad sklopljena trilogija. Sve kul stvari dolaze u trilogijama, pa i sve ne baš tako kul dolaze u trilogijama. Tetralogija zvuči ekstremno glupo, poput znanosti o tetrapacima, pa se stvari obično zadržavaju na trojkama. E, pa sad napokon imam trilogiju ubijenih pogleda i, hvala lijepo, dosta bi bilo. Prvi ubijeni pogled - znate ono kad ideš iz Gimnazije, proljeće je, s lijeva je stara ciglena tvornica čije zidove pomalo prekriva bršljan, a s desne se kroz krošnje drveća nazire dugačka zgrada? Znate, jel da? E, onda dođe putić i tri drva od kojih jedno ima osobito nisku granu, ali treba se proći baš tim puteljkom da te sutra nitko ne prozove. Onda odjednom izađeš u proljeće, na nebu se polako hvata crvena, prolazi vlak, sunce u zalasku blješti u prozorima Zelenog nebodera, prolaze auti, s nekog prozora se čuje neka dobra muzika, djevojke se smiju, dečki se dogovaraju za van...i misliš kako ćeš cijeli život na tom mjestu osjećati baš to isto uzbuđenje kasnog petka poslijepodne i svijeta koji nudi toliko toga da ne znaš gdje početi. Onda jednom bude taj neki rat, izađeš u proljeće, ali ne vidiš ništa od onog, samo kako hitna odvozi dečka bez ruke i kako kod semafora leže tijela sedmogodišnje djevojčice i njene bake. Ode jedan pogled. Onda ima sportska koja ima velike staklene zidove. I nekad ti dođe dok je utakmica i sjedneš na drveni rukohvat i gledaš kroz ta stakla. Iza tebe ljudi navijaju, viču na suca, zvižde, negoduju, vesele se, a ti gledaš u mali cvjetnjak na kolniku, Vunsko Polje, toranj crkve koji se nazire kroz krošnje, Koranu komadić koje se vidi skroz desno i gledaš u neboder i sva ona upaljena svjetla. I tako ponekad smišljaš tko je iza kojeg prozora, što radi, kakve živote imaju ti ljudi...i baš se nekako ugodno osjećaš. Onda jednom bude taj neki debil, koji siluje i ubije djevojku sa zadnjeg kata i zgrada više nije topla i prisna, samo je nekako mučna. Pogled broj dva se spakira i ode. Na kraju ima ono kad s mojeg prozora gledaš lijevo. To svi znate, jel da? Ima tu svega, veslački klub recimo, Kupa s ribičima i veslačima, teniski tereni, nasip po kojem se igraju djeca, klupe u sjeni kestenova na kojima sjede babe (i uvijek samo babe, nema tamo deda ili žena ili djece - jok, to su baboklupe). Vide se tamo iza teniskih i neki vrtovi, pa rukometno i malonogometno igralište na kojem se u svibnju igra super kul noćni malonogometni turnir (jer je baš kul u ponoć zaključit da ti se ne da još spavat i onda izać van i 100 metara dalje je utakmica), a ako se baš jako nagneš vidiš i tvrđavu na brijegu. Ali najkul je pogledati baš ravno, preko svih tih teniskih terena, vrtova i igrališta. Jer tamo je nebo nenadjebivo kul. Tamo zalazi sunce i ako znaš kad treba gledati uvijek vidiš nešto jako lijepo, recimo hrpu jako namreškanih narančastih oblaka, ili bezbroj crvenih pruga, ili totalno blještavo svijetloplavo nebo, skoro beskrajno, osim što je posred njega jedan jedini mali bijeli oblačić. Onda jednom budu ti neki idioti koji puštaju razne otrove po ljudima. A fora u onom nebu je da se provlači i omata oko tornja pivovare, oko hangara, spremišta hmelja i ulaznog natpisa pod kojim dječaci žicaju prve pive, onog poslijepodneva kada kreće povorka Dana Piva. I nekako me ne zanima više to nebo. |
- 23:59 - Komentari (32) - Isprintaj - #
srijeda, 14.03.2007.
Trenutkovi svijetostaja
|
Trenutkov prvi: Sunce je nisko. Gornji polukrug narančaste kugle zalazi za dugačku zgradu, obojanu zeleno. Prugom odmiče vlak prema moru. Hodamo po dotrajalim i ponegdje raspuknutim pločama tržnice. Ako pogledam desno vidjet ću svoju ruku u njenoj, rukav njene smeđe jakne, predebele za neočekivano topli dan. I prvi sladoled te godine. Zrak miriše na limun, pa je vrlo vjerojatno da sam uzeo baš taj okus. Zaboravio sam. Ali sjećam se da je ona uzela jagodu, sagnula se i dala mi da probam. Trenutkov drugi: Sjedimo točno na mjestu na kojem se posivjeli stari asfalt pretvara u toplu ljetnu prašinu. Igramo se s autićima, prstima u prašini ucrtavamo ceste, gradimo podvožnjake s grančicama, sudaramo se. Iza nas sve je zeleno. Blagi miris oraha miješa se s intenzivnim mirisom prezrelih višanja. Izlazi njegova mama, donosi nam hrenovke u pecivu i kakao. Poljubi ga, sjeda u auto i odlazi, mašući nam još jednom. Uskoro će doći moja mama, već vidim taj trenutak u kojem se njenim licem razvlači osmijeh dok trčim prema njoj. Trenutkov treći: Ljeto '91. puca od mira i ljepote. Možda ću jednom shvatiti da li je to bilo slučajno ili su svi znali što dolazi. A sada je poslijepodne. Kasno poslijepodne, s nebom koje polako postaje crveno. Na zidiću pored pomalo zahrđale zelene željezne ograde sjede djevojčice i mlađi klinci iz ulice. S druge strane livade stoje muškarci, puše i gledaju u nas. Tamo ispred je ulični kafić, nasmijani ljudi piju pivo ili gemište, kartaju i s dolaskom prvog sumraka polako podižu sunčane naočale s očiju na tjeme. Svijet stane u trenutku kada dodirnem loptu. Osjećam dodir lopte, miris svježe pokošene trave, znoj na čelu, kapljicu u očima. Vidim dječake s kojima sam proveo ovih 16 godina, Aleksandra kako maše i pokazuje da je slobodan, Zoku kako prati akciju, Gorana na golu kako se sprema baciti u smjeru u kojem ću udariti loptu. Trenutkov četvrti: Dnevna soba je hladna i zamračena. Tata podiže roletne, dok mama postavlja tanjure na stol. Brat sjedi u fotelji. Iz bijele najlonske vrećice izvlačimo još uvijek vruće ćevape u lepinji, kupljene na tržnici, kao i svake godine kad se vratimo s mora. Dok jedemo, šutimo i smješkamo se jedni drugima. Trenutkov peti: Oko svijeta je balon zbog kojeg su nestali svi mirisi, zvukovi i osjećaji. Vedrana i ja ležimo s glavama zabijenim u travu, no moja je nakrenuta prema gradu i gledam život koji se odvija u slow-motionu. S krova Tehničke škole kulja gusti dim kroz koji se jedva nazire plamen. Čovjek u sakou punom prašine kašlje, ima krvavu ogrebotinu na čelu, crni stojadin juri i umalo pregazi dječake, uplakana djevojčica na biciklu s čije ručke visi vrećica s breskvom koju je ponijela na kupanje, dječak kojem krv na leđima probija kroz bijelu majicu kratkih rukava, drugi dječak s rukama umrljanim krvlju tako da se ne vidi u koju je zapravo ranjen. Ne čuje se ništa, a onda se čuje sve i misliš da ćeš oglušiti. I onda se opet ne čuje ništa. Žena koja bezglasno vrišti, djevojčica koja bezglasno plače, jurnjava bezglasnih automobila, trčanje bezglasnih nogu, vatra i dim i razvaljeni asfalt bezglasnih granata, bezglasni pad drveta s gustom zelenom krošnjom. Trenutkov šesti: Znam točno mjesto na kojem sam stajao. Znam što je bilo u izlogu s desne strane, znam kako su obučeni bili ljudi koji su već čuli vijest i izašli na ulicu, znam kako je mirisao zrak. Znam miris kolonjske vode sredovječnog debeljuškastog vojnika koji me prvi zagrlio, znam kako su ljudima oči u manje od sekunde postale crvene od plača. Znam osjećaj užasne boli u trbuhu one sekunde kada je zasvirala posljednja sirena u našem životu. Osjećaj koji se pretvorio u otpuštanje svih ventila i kada smo svi saznali da se može istovremeno plakati od sreće i tuge. Plač nadoknađivanja tuge, plač psovanja, plač nezamislive i beskrajno čiste sreće. Tako da kad se svijet ponovno pokrene, dio tebe zauvijek ostane u 7. kolovozu 1995. godine, u ulici kralja Tomislava. Intermezzo: Trenutkov prvi trenutak je mirne sreće, beskrajnog povjerenja, sigurnosti i spokoja kakav znaju osjetiti samo mala djeca. Ipak, možeš ga se sjetiti, pa i kad mama umre, prerano, prenaglo da stigneš shvatiti sve što se događa. Trenutkov drugi osjećaj je prve samostalnosti, u svijetu još uvijek okruženom sigurnim bedemima. Drugi dječak iz priče je ubijen u uličnom obračunu. Trenutkov treći trenutak je lijepog svijeta. Trenutak u kojem znaš da je pred tobom cijeli život i ne možeš dočekati da isprobaš sve što te očekuje. Ostali dječaci iz priče za nekoliko mjeseci otići će u Srbiju. Trenutkov četvrti podsjeća na prvu pravu samostalnost. Bio je to posljednji zajednički povratak s mora nakon kojeg smo otišli na ćevape. Nakon toga doći će rat, pa vrijeme kada na more odlaziš s prijateljima, a onda će umrijeti mama i nestat će sve šanse da se ikada ponovi. Ipak, kada god se vraćaš u svoj grad sjetit ćeš se iskre u tatinim očima u takvim trenucima i osjetit ćeš sasvim laganu i slatku bol u trbuhu, znajući da je to ono isto što je u trenutku kada s brda prvi puta ugledamo grad, uvijek osjećao i on. Trenutkov peti nije fer. Ne zbog rata. Ratove pokreću ljudi, a ja sam ljud. I nemam se što buniti. Ali, nije fer to što su ona dva ranjena dječaka moji prijatelji i ja koji se sjećam milijun stvari ne mogu se sjetiti koji je od njih bio ranjen u leđa, a koji u ruku, tog 14. srpnja 1993. godine. Trenutkov šesti sačinjen je od svih osjećaja koji postoje. Njega ne treba posebno objašnjavati. Trenutkov sedmi: Ulica je kratka, ali pogled je dug. Uspinje se uskom uličicom, pored svih tih starih i nekako neodoljivo toplih kuća, skroz prema starom dvorcu na brijegu. S jedne kuće ljušti se žućkasta fasada. Više nema novinara, nema žutih traka kod potoka, ostala je tek tišina ulice zaustavljene u vremenu. Jutra su ista. Jutra su sunčana. U jednom, iz kuće će izaći njena mama, pitat će me "kako si ti sine?", s lagano drhtavim usnama, pričat ćemo malo, reći će da nema nikakvih dobrih vijesti iz bolnice, na kraju će mi reći "hvala", potpuno bespotrebno "hvala" kakvo govore samo dobri ljudi. A ja ću gledati samo desno, što više desno, samo da ne gledam prema tvornici. I bit će mi drago što se zrakom ne širi uobičajeni miris hmelja. U drugom će na vratima biti ona. Zaključavat će vrata, osvrnut će se preko ramena i kad me vidi nasmijat će se tako da mi razvedri cijeli dan. I osjetit ću se kao onaj dječak na autoputu. Dječak koji u još jednom trenutkovu svijetostaja gleda u troje prijatelja i osjeća kako ih užasno voli. Ta kuća i ta jutra su nešto kao život. Jebeni, šugavi nefer život. Koji ponekad bude beskrajno lijep. Želje su glupe, kao da netko mari. Ali ja bi da Gogin tata bude dobro. Hvala. |
- 00:01 - Komentari (30) - Isprintaj - #
petak, 09.03.2007.
Vrati loptu, idem kući! Sad se stvarno više ne igram...
|
- za Gogu Prvo imaš jedan život. S ulicom punom zelene, pljuskanjem vode, zvukom oraha koji padaju po asfaltu, škripom velikih drvenih vrata, mirisom roštilja iz otvorenih dvorišta i pržene kave iz širom otvorenih vrata, sa sutonom u kojem dječaci trče za loptom, a djevojčice imaju usne zamrljane od zgnječenih murvi koje je pljusak oprao s drveća. Ideš kroz taj život, učiš imena ulica i kafića, čitaš grafite, sjediš u školskim klupama, hodaš kroz parkove, upoznaješ ljude, prsti su ti prljavi od pečenih kestena, trčiš s ukradenim kukuruzima, znaš po kojoj se travi treba penjati uz koranski slap, smiješ se, umoran si od trčanja, u oči ti ulazi dječački znoj, sjediš iza živice i povlačiš prvi dim cigarete, mama ti stavlja obloge kad imaš gripu, poljubiš Ivanu, dodirneš Nikolinine grudi, skačeš s turbine, ideš na utakmice, ideš na more, kad se vraćaš boli te trbuh pri pomisli što te sve i tko te sve čeka, sjediš na zidiću i gledaš veslačke utrke, istovremeno slušaš Crvenu jabuku i metal, igraš se s prijateljima, gledaš djevojke, možeš preroniti rijeku, u tri ujutro u potpunoj tišini osjećaš pod starkama pulsiranje asfalta dok jedeš preslane kifle i gledaš prema tek izgrađenom autoputu, prema svježe prevučenom asfaltu, blještavim bijelim linijama i svjetlucavim putokazima. Na sve strane svjetlucaju neonske reklame karlovačkog piva. Onda jednom nema kemije i ti šećeš Koranom, misliš na Jelenu, rijeka je posipana lišćem, ideš kući, u kući je toplo, brat nešto crta, tata radi na kompjuteru, mama radi prženice, ispod prozora su Zoka, Davor i Karlo, zovu te van, ali nekako ti se ne ide. I drugo jutro imaš temperaturu i ne ideš u školu, sjediš u fotelji i gledaš televiziju kad mama kaže "dođite vidjet ovo!" i odeš na taj balkon i ode cijeli svijet u tri pizde materine, za deset sekundi znaš da je ovo jedan posve drugi život, sve se trese, buka je neizdrživa, svuda oko tebe čuje se lomljava, pucaju stakla, asfalt je krvav, ljudi trče, ljudi leže, ljudi viču, na sve strane padaju granate i misliš si, e pa jebote, evo ga rat. Ali dobro. Sve u redu, opet imaš život, neki drugi. Komadić stakla na prozoru oblijepljenom selotejpom, vlažne podrume, gimnazija s vratima zabarikadiranim vrećama cementa, sirene koje ti ruju duboko po trbuhu, granate koje ne djeluju kad padaju nego se tek poslije treseš od njih, ili od prejako zalupljenih vrata na petom katu. Ali to nije sve. Ideš van, u bivšem kinu su svaki vikend koncerti, zaljubljuješ se, piješ pivu, imaš bend, ponekad su noći mirne i dobre, ponekad sjedite na klupi i začujete ispaljenje s brda oko grada, ponekad se smijete i budete tinejdžeri, ponekad ležiš kod neke ograde i gledaš prijatelja s krvavim leđima, ponekad zajebavate profesore, smišljate razne školske gluposti, a ponekad se puca i idete ranije kući, kroz proljeće, kroz miris lipe i njene starke fino šušte na jedva primjetno mokrom pločniku, a onda vidite ljude, puno ljudi, raskomadano tijelo sedmogodišnje djevojčice i misliš da više nikada u životu ništa nećeš reći, ležiš na krevetu i potpuno si tup sve dok ne zaključiš da moraš ić van i odeš van i jednostavno si s prijateljima i igrate nogomet ili pričate o curama, ili radite nešto glupo, zato jer vam to jednostavno treba. Onim autoputom nikad ne krene promet, ali jednom je proljeće i vas četvero sjedite kod Šumarske škole, svuda oko vas je ukrasno grmlje, šetališta, cvjetnjaci i klupe, nemaš pojma kako ste se uopće našli, ali, eto, jeste. I sad se smijete i igrate kao djeca i misliš da je to najljepši dan tvog života, a onda Zlaja kaže "ajmo na autoput" i čini se kako je nevjerojatno da se do tada nitko toga nije sjetio i idete na taj autoput, potpuno prazan i potpuno pust, potpuno vaš, gledate grad u daljini, u lelujavom sparnom zraku, sunce kako zalazi za toranj pivovare, sa zaraslih polja oko Korane širi se miris kupina, u daljini su predgrađa, okupirana i spaljena, a vi sjedite i pričate, prvo iz nekog razloga o svojim starcima, a onda o svemu ostalom što postoji na svijetu. Kroz metkom prorešetan putokaz prolaze zrake sunca i zastaju na njenom licu. Onda rat završi. I sve je neopisivo, nema smisla pričati o tome, nitko neće znati zašto je cijeli grad te večeri bio na ulici i zašto je sve bilo mirno i lijepo i zašto si od posljednjeg zvuka sirene plakao kao malo dijete i mislio da apsolutno nikada nećeš prestati. Samo taj autoput...dan poslije gledaš izrešetani putokaz, još uvijek pusti asfalt, ali znaš da će krenuti promet i znaš da više neće biti autoputa, ne vašeg, ne ovakvog. Umro je još jedan svijet i ovog puta ne možeš žaliti za njim. Ali zbog autoputa žališ. I okej. Sve to ide dalje. Možda s petnaest neke stvari bolje podneseš. Kao i s dvadeset. Samo, sad ti je nekako dosta. Možda si pretjerano osjetljiv. Možda si patetičan. A možda ti se jebe za sve što bi netko mogao pomisliti. Samo misliš da ovo stvarno nije fer. Misliš na sve one ljude koji su te naučili da je ovo tvoj grad, misliš na onu zaljubljenu bol u trbuhu kada vidiš njegovo ime na plavoj tabli, misliš na to da se ovdje pije samo "karlovačko", misliš na djevojku na autoputu, s vjetrom u kosi, tračkom sunca na njenom licu i osmijehom od kojeg se čini da nije rat. Djevojku čiji tata leži u bolnici na samrti, zbog "Karlovačke pivovare". I nema smisla da pišem o tome kad ne mogu i ne znam. Ne znam vam objasniti zašto je sve to baš tako, zašto bi bilo drugačije da je moj kvart potrovala INA ili bilo tko drugi. Ne mogu. Ne znam. Samo jednostavno nije fer. Ne od jebene pivovare, ne na Dubovcu, ne ispod jebene platane kod koje dječaci čekaju početak povorke Dana Piva i piju svoje prve pive u životu, svi osim mene koji tražim žuti polo. I ne želim se više igrat. Vratite mi loptu. Moja je. Idem kući. |
- 00:07 - Komentari (40) - Isprintaj - #
subota, 03.03.2007.
Gradovi (9/15): Slavonski Brod
Slavonski Brod: Svijet kojeg više nema Kažu da grad čine ljudi, a ne zgrade. Ne znam je li toga svjestan šesnaestogodišnji dječak koji stoji u sjeni visoke žute zgrade austro-ugarskog tipa. Kako bilo, baš u tom trenutku, on se neće složiti s tom tvrdnjom, jer osjećat će mirise ranog ljetnog jutra, sunce koje preko krova te iste zgrade obasjava svijet iza njegovih leđa, tvrdoću i laganu prašnjavost sivog asfalta i gledat će u potamnjele žvakaće gume zgažene i stvrdnute na pločniku, jedva vidljive rupice u fasadi, zahrđali smeđi oluk, mozaik od kamenčića različitih nijansi iste boje pri dnu zgrade...i u trenutku kada ponovno pogleda u pločnik, učinit će mu se da se odvojio od svog tijela i da negdje iz zraka vidi tu scenu: dječaka kako stoji na uglu, ispod visoke zgrade, na beskrajno pustoj ulici u nedjeljnu zoru, gleda u asfalt i doživljava jedan od onih slatkih i smiješnih trenutaka dječačkog prosvijetljenja: osjeća, punim tijelom, kako je u Slavonskom Brodu. Sve je isto kao u rano ljetno jutro u njegovom gradu, kao i u većini drugih gradova zasigurno, ali ipak i drugačije jer - ovo jutro, ovaj asfalt, ono drveće s druge strane ceste, ova zgrada i onaj pljusak vode koji se čuje u daljini su - Slavonski Brod. Dvominutnu potpunu tišinu napokon poremeti Alenovo kreveljenje. Fenomenalnog imidža, u crnim trapericama, crnoj majici na Iron Maiden i sa zelenim ribičkim šeširom, izlazi iz onog drveća i pretrčava praznu cestu. - Jebote, kak možeš tako dugo pišat? I zaš nisi pišo doma nego pet minuta poslije u gradu? - A vi Karlovčani ste neki fini momci? - Odjebi Smijemo se. Dok šetamo uspavanim Slavonskim Brodom, dok sunce postaje jače, a mirisi suhe trave, prezrelog voća, vlažnih haustora, vodenih biljaka i pregrijanog lima prekrivaju ulicu, sve manje mrzim pecanje. Do jučer navečer o pecanju nisam imao baš nikakvo mišljenje, ali od trenutka kada je, meni koji sam u Slavonski Brod stigao vlakom u 22.30, Alen najavio da se dižemo u četiri i idemo na pecanje, duboko sam ga mrzio. Sada mi je pomalo lijepo. - Dođi - viče Alen smijući se i opet pretrčava cestu. U nekom malom parku penjemo se na vrh klupe, lagano odižemo na prste i kroz krošnje mi pokazuje neku zgradu. - Znaš 'ko tu živi? Silvio! - smije se. Upoznali smo se na moru. Alen, Emir i Marija bili su toliko simpatični da sam im se predstavio nakon otprilike tri minute prvog boravka na plaži, a Silvio je legenda. Silvio ima zelene kupaće s tigrastim uzorkom, Silvio ima brčiće i Silvio misli da je najveći zavodnik svijeta. Ima tamo neka golema guma u moru na koju ponekad ode puno ekipe, pa se zajebavamo, rušimo i slično. A ponekad ode i Silvio sam i stoji sav nauljen, prekriženih ruku, valjda da djevojčice na plaži proplaču od želje da diraju njegovo tijelo. Kad odem doma, ne prođe ni 2-3 dana, a stižu mi pisma od Alena i Marije. Oboje veći dio pisma posvećuju svemu što je rekao ili napravio Silvio. Kad imaš šesnaest, prijateljstva su laka i brza i sasvim prirodno djeluje situacija u kojoj samo par tjedana nakon prvog susreta na plaži, putuješ vlakom prijatelju koji te čeka na stanici kasno navečer i raduje ti se kao da ste zajedno proveli cijeli život. A drugog jutra šećete pustim brodskim ulicama i u daljini se vidi crvena zgrada. - E, a tamo ti je Marija, da je budimo? - ne pita, nego sretan zbog svoje ideje već trči prema tamo. Brođani trče. To je prvi zaključak. Marija živi na drugom katu i Alen baca sitne kamenčiće u njen prozor. Možda je šest sati ili tako nešto. Ja sam kao skriven, prvi i zadnji put u životu. Ne postoji idiotskija stvar nego biti skriven. Netko stoji i baca kamenčiće u prozor, netko drugi se na taj prozor javlja, a ti poput najgoreg kretena stojiš i čekaš da te pozovu, da onda još kretenskije izađeš. Dok Marija prijeti Alenu najgorom zamislivom smrću, ja se kao pojavljujem, duboko svjestan idiotizma cijele situacije. Ona je, srećom, još uspavana, pa samo stavlja ruku na usta i točno sedam minuta kasnije istrčava (Brođani trče!) iz ulaza, pomalo raščupana, s načetom jabukom u ruci, razvučenim "heej" i malom mrljicom od kaladonta na rubu usana. Kasnije, provlačimo se kroz neke male zelene ulice pune vrtova, prema rijeci. Svijet miriše na vodu, na biljke, svijet nastanjuju neki obični, dobri ljudi s kojima se domahujemo, pričamo o ljetu, vodi i ribama, nude nas kavom ili rakijicom iz minijaturnih čašica. Još kasnije, puno kasnije, pod majicom, na ramenima osjećam rijeku, dok sjedimo na Korzu i miješamo bambus. Večer je puna obećanja, dok iz obližnjih kafića trešti muzika, uglavnom nekakav rock, a mi sjedimo u sjeni, Alen, Emir, Marija i ja u crnim majicama na bendove, a Silvio u šarenoj košulji, s tri raskopčana gumba. Neki ljudi tu su upravo u onom trenutku kada si najviše trebate. Osjetite ogromnu povezanost i provedete nekoliko predivnih dana zajedno, točno koliko treba da pomislite kako se nikada nećete razdvojiti. Onda dođu ratovi, a dječaci i djevojčice i ne znaju baš najbolje kako s ratovima. Pisma postaju kraća, pisma postaju rjeđa, a onda jednog trenutka osjetiš da ti više i ne nedostaje pismo, već da te tek žalosti puka činjenica da ti više ne nedostaje. Ništa nije tako nefer kao onaj osjećaj da su se nasmijani dječak koji te kasno navečer čeka na željezničkoj stanici i zgodna djevojka koja u šest ujutro u roku pet minuta istrči iz ulaza da provede s tobom dan pretvorili u nejasno poznata lica u masi ljudi u nekom stranom gradu. Ali, ništa nije ni tako neizbježno, kao činjenica da će se takve stvari ponekad događati. No, jedno je znati, a drugo je shvatiti. Jer, znao sam i da ne valja ponovno otići u Slavonski Brod. Šesnaesta godina je lijepa samo zato što se nikada neće ponoviti, posljednje ljeto mira idealizirano je samo zato što je nakon njega došao rat, a lijepe uspomene morale bi ostati samo i jedino to - uspomene. Na Korzu danas trešte narodnjaci, tek poneki vatreni alternativac usudi se pustiti Magazin i tako sablazniti okolinu. Dječaci ne trče po pustim brodskim ulicama i ne bacaju kamenčiće u djevojačke prozore u šest ujutro. Samo su oni ljudi uz rijeku još uvijek dobri. Nepovjerljivi, ali dobri. Tako to bude, kad živiš uz rijeku znaš da sve prolazi osim rijeke same. Kažu da grad ne čine zgrade, nego ljudi. Možda su i u pravu. Samo, nije mi jasno zašto onda, kada na uglu visoke žute zgrade spustim pogled, vidim tamne žvakaće zalijepljene za asfalt, malo poveći komad otpale fasade i suhi zahrđali oluk, iza sebe začujem glasove i smijeh nekih dragih lica. Zašto onda u Slavonskom Brodu, ako zažmirim, mogu osjetiti ljeto, rano nedjeljno jutro, Alenov osmijeh, mrljicu kalodonta na rubu Marijinih usana, čuti Emirov bosanski naglasak, vidjeti kako se Silvio šepiri sa svojim brčićima. Zašto, napokon, od pogleda u jedan običan komad asfalta, na jednom običnom uglu, mogu osjetiti knedlu u grlu zbog smrti jednog svijeta koji nikad nije bio moj? Slijedeći grad - Maribor: Gospodska Enajst |
- 21:39 - Komentari (41) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju: dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na: izvozzitarica@yahoo.com |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||