|
ovdje će opet bit box kad se meni bude dalo pisat. taj box, jel. da.
|
U gradu od vode, magle i zelene (s jedva primjetnim mirisom lubenice u zraku)
utorak, 27.03.2007.
Post o ničemu
- Koji je kurac u ovim Riječanima - pita me Marin nakon utakmice rukometaša Karlovca i riječkog Zameta (21:19 za nas, hvala na pitanju).
- Jel to neka gej spika?
- Jebi se - smije se, što nikad nije posebno zabavno budući u takvim trenucima pljucka naokolo.
Zapravo, Marin ima pravo. I svjetska nepravda je što Karlovčanke i Riječanke gotovo niti u jednom sportu nisu u istoj ligi, pa da provjerimo osvećuju li se naši sugrađani istom mjerom. Naime, iako je Zagreb bliže i pet puta je veći od Rijeke, još nijednom se nije dogodilo da pri gostovanju nekog zagrebačkog kluba nakon utakmice red domaćih curica maše svojim dečkima.
Ali zato kad dođu Riječani nema šanse da na tribini nisu barem dvije ili tri Karlovčanke koje će nakon utakmice pohrliti da pošalju puse svojim riječkim dečkima.
Tako sam i ovog vikenda obavio svoju svetu spikersku dužnost (prilikom koje obično imam duks od Gademza i pred kraj utakmice počnem navijat, tako da me striček semafordžija uvijek upozorava da će me delegat izbacit sa zapisničkog stola), napokon se ustao s neudobne stolice, kad mi je mala zgodna plavuša zakreštala u uho "Vedrane, nazvat ću te!".
Ali da se ne shvatimo krivo, Vedran je baš simpatičan dečko i bilo mi je kul dok je sjedio na klupi i pričao s našim fizioterapeutom o raznim glupostima. Nije čudno da je Zamet izgubio kad igrači umjesto da misle na utakmicu pitaju tamo neke fizioterapeute "a šta ima kod tebe?".
Inače, na rukometu je bilo očito da se u svemiru događaju neke velike promjene. Naime, atmosfera je bila fenomenalna i vrlo vruća. Svatko tko je iz Karlovca zna koliko je to čudno. Jer, čak ni uobičajeni pojam "kazališne publike" donedavno nije dobro opisivao Karlovčane. Ne, oni su "nihilistička publika" - dođu tamo i onda eventualno navijaju ako je sudac osobito loš ili gostujući igrač napravi grubi prekršaj, a inače sjede i gledaju i ne pada im napamet ni da zaplješću, nego razmišljaju o tome kako je sport besmislen i bezvrijedan i kako bi samo idioti pljeskali onom tamo tipu kojeg su sto puta vidjeli u gradu, samo zato što je bacio nekakvu loptu u nekakvu mrežu.
Pri povratku kući razmišljao sam o tome kako sam kreten. Naime, igrali su Hrvatska i Makedonija i ja sam to jednostavno morao gledati. Nije mi baš jasno zašto. Večer je bila topla, parkovi su mirisali onako kako mirišu samo nakon kiše, u zraku je bilo nešto obećavajuće. Jako sam želio ostat vani. A nisam. Nego sam gledao debile kako pucaju loptu nogom, s ciljem da ona uđe u mrežu. Mislim, ipak sam ja isto Karlovčanin.
*
Drugi dio posta o ničemu tiče se toga da sam ja nevjerojatna ljenčina.
Ne bi bilo zanimljivo da sam klasična ljenčina, ali zapravo imam neke svoje fore.
Mogu hodat petnaest kilometara, nema veze ako je to meni gušt, ali ako me pozove netko tko je dvadeset metara iza mene, to je najveća muka na svijetu.
Goga je to u proteklih par dana napravila čak dva puta, prvi puta sam popustio, ali drugi puta sam lijepo stajao i gledao je i dovikivao se s njom, ona je stajala i dovikivala se sa mnom, a onda sam zaključio da ipak ja moram prić njoj, uostalom, bila je pred svojom kućom.
Ja sam zbilja lud.
Da me netko drag nazove iz Duge Rese (to je predgrađe Karlovca koje si umišlja da je zaseban gradić, pa čak imaju i razglednice, nekoliko zebri i jedan montažni semafor na kotačima) otišao bih bez problema i pješke ako treba, ali kad se moram vratit dvadeset metara onda mi je to strašan problem.
Naravno, totalni sam idiot što ovo pišem, jer će me sad svi Karlovčani koji ovo čitaju redovito zvati kad su dvadeset metara iza mene.
Gogi ću ipak oprostit, pogotovo zato što mi je danas poslala poruku "Dobro šta ti radiš i zašto šuštiš?" što mi je bilo baš jako smiješno. Radi se o tome da ako je netko veći idiot od mene, onda je to moj mobitel koji se sam javlja na pozive koje ja uopće nisam čuo, pa se tako javio i kad je ona zvala. I tako ja hodam gradom ništa ne sluteći, a ljudi koji me nazovu slušaju šuštanje mobitela u lijevom džepu šuškavca (ovo je za džepare, da ne guraju ruku bezveze u desni džep, jer tamo tijekom proljeća zbog alergije često imam upotrebljene maramice).
Srećom, nisam jedini, a postoje i obrnuti slučajevi, pa me tako jednom u pola šest ujutro nazvao mobitel mog prijatelja. Nije se čulo šuštanje, već kao da zove iz nekakve barke na pučini, pa se čuje lupkanje valova o barku. Budući je bilo pola šest ujutro i probudio me iz najdubljeg sna, prvo sam malo mislio o tome da su ga možda oteli neki mafijaši i sad će ga bacit u more s kamenom vezanim oko noge, a onda sam, kao i obično, zaključio da sam idiot.
*
Treća ničemost ovih dana dogodila se na tračnicama.
Mogu ja inače izgledat razmjerno normalno, onako, vide me ljudi na cesti i misle "evo, ovaj dečko si sasvim sigurno sam veže žniravce na starkama", ali stavite me na tračnice i uvijek postanem blesav.
Prvo ću, čak i ako je zima, zamisliti da u daljini leluja zrak od sparine, baš onako kako je lelujao svaki put kad bismo se u onom nekom ratu popeli s autoputa na prugu i sjedili na vrućem kamenju, gledali baseball na igralištu ispod pruge, djecu na biciklima, ljude s najlonskim vrećicama na izlazu iz trgovine i automobile usijanih krovova kako prolaze Grabrikom.
Onda ću se sjetiti mosta ispod kojeg prolazi pruga, mjesta na kojem se više ne vide srušene i izgorjele kuće, nego samo ta pruga, ljeto je, stojimo naslonjeni leđima na taj most i pjevamo i sve je nekako savršeno.
I na kraju ću se sjetiti tog nekog ljeta, klinaca koji sjede kod Karla u prohladnoj sobi, gledaju "Pakao Vijetnama" na videu i onda izlaze u vruće ljeto, slobodno ljeto, opušteno i dugo ljeto, odjednom čuju veliku buku, rondanje, stropoštavanje i jak udarac, još malo škripe...i trče pored kina, slastičarnice, dugačke dvoredne živice, trče ispod kestena i lipa, a onda usporavaju, zastaju i šutke, širom otvorenih dječjih očiju, gledaju u lokomotivu koja je iskliznula s tračnica i srušila se gotovo do ceste, lomeći pred sobom ogradu tvornice i stabla japanskih trešanja.
U tom nekom ljetu. U tom nekom gradu. U tom nekom svijetu koji je bio lijep, siguran i spokojan, poput onog trenutka pred zoru, kada se negdje u daljini, nad brdima, pojavi prva narančasta crta, a ti se na trenutak poput djeteta poveseliš novom danu u kojem je spisak mogućih lijepih stvari neograničen.
|
|
|
| < |
ožujak, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|
Informatiorum Informatiensis
iz odredjenih razloga obrisah jedan post koji je sadržavao i slijedeću ključnu informaciju:
dakle, epski spektakl "Kako je počeo rat na mom potoku", savjete o ubijanju frižidera, potankosti o Daruvaru kao svemirskom centru moći, kao i sve ostalo što bi vas moglo zanimati možete dobiti na:
izvozzitarica@yahoo.com
|
|